Kako se svijet budi za novu stvarnost sukoba na Bliskom istoku, postavlja se ključno pitanje: ko je zapravo povukao obarač? Analize geopolitičkih stručnjaka otkrivaju uznemirujuću sliku u kojoj Izrael, koristeći staru doktrinu “ludog psa”, uspješno ucjenjuje svog najvećeg saveznika i prisiljava ga na rat koji je američki predsjednik Donald Trump očigledno želio izbjeći. Iza zvaničnih priča o preventivnom udaru krije se hladnokrvna strategija za svrgavanje iranske vlade, čiji su oblici sada jasniji nego ikad.
Američki “preventivni” udar na izraelske naredbe.
Već sedmicama se nagađa šta je navelo Trumpovu administraciju da pokrene veliku vojnu operaciju protiv Irana, uprkos predsjednikovoj očiglednoj nevoljkosti. Prvi glasovi govorili su o ključnoj ulozi saudijskog prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana, ali ta priča je brzo zamijenjena mnogo eksplicitnijim priznanjem. Američki državni sekretar Marco Rubio izašao je pred medije s izjavom koja je odjeknula kao bomba, a što je ubrzo potvrdio i sam Donald Trump u intervjuu s Tuckerom Carlsonom.
Rubiova izjava nije ostavila mnogo prostora za sumnju. Sjedinjene Države nisu napale Iran zbog nekog neposrednog prijetećeg poteza ili vlastitog strateškog interesa, već iz jednostavnog razloga što je Izrael već bio na ivici da to učini.
Prema Rubiju, Amerika je izvela “preventivni” udar kako bi bila što efikasnija i zaštitila svoje snage, ali prava poruka bila je jasna kao dan: Sjedinjene Države prate Izrael.
Ovaj potez izazvao je bijes demokratske opozicije, koja je prozrela suštinu. Američka vanjska politika već decenijama pleše po istoj izraelskoj fruli, ali sada je postalo nemoguće ignorisati je.
Dodatni uvid u ovu dramu dao je Tucker Carlson, koji je otkrio da se tri puta sastao s Trumpom u februaru u Ovalnom uredu, pokušavajući ga odvratiti od rata s Iranom. Nakon što je iznio sve moguće argumente, Trump je na trećem sastanku odgovorio na razarajuće jednostavan način: “Ne mogu ništa učiniti, to je Izrael.”
Ovo priznanje razotkriva iluziju nezavisnog američkog donošenja odluka. I dok su lideri Pentagona i CIA-e, poput Dana Caina i Johna Ratcliffea, javno savjetovali oprez zbog nepoznanica o pravoj snazi Irana, Trump mjesecima priprema teren za rat, vodeći paralelne i izmišljene pregovore s Teheranom, svjestan da iransko rukovodstvo nikada neće pristati na kapitulaciju.
Operacija bez glave: Kako Iran funkcioniše bez vođe
Prvi hitac je bio smrtonosan i precizan. U subotu ujutro, na osnovu informacija prikupljenih od strane CIA-e i višemjesečnog nadzora sigurnosnih kamera u Teheranu koje su Izraelci uspješno hakovali, uslijedio je napad na rezidenciju ajatolaha Alija Khameneija. Cilj je bio jasan. Uništiti iransko rukovodstvo i izazvati haos koji bi doveo do brzog pada režima. Udarac je bio toliko precizan da je pogodio okupljene visoke zvaničnike, uključujući i samog vrhovnog vođu.
Međutim, ono što je trebalo biti posljednji čin postalo je jasno tek na početku nove faze rata. Iranski režim, svjestan prijetnje “odrubljivanja glave” nakon što je Izrael slično uništio rukovodstvo Hezbollaha, pripremio je plan na vrijeme da nastavi borbu. Mjesecima prije napada, ajatolah Khamenei je u televizijskom obraćanju koje je sada poprimilo posthumni značaj, javno imenovao svoje nasljednike i dao izuzetne ovlasti komandantima na terenu.
Prema riječima iranskog ministra vanjskih poslova Araqchija, ključ uspjeha iranskog otpora leži u direktivi izdatoj unaprijed. Svaki komandant na terenu, u slučaju prekida komunikacije sa vrhom ili smrti nadređenih, ima punu autonomiju da djeluje po vlastitom nahođenju. Ova neobična mjera pretvorila je potencijalni haos u koordinirani, iako naizgled neorganizovani, otpor. Zato, uprkos gubitku vrha, iranske snage nastavljaju da se bore. Ne djeluju po naredbama koje im više ne mogu doći, već prema unaprijed određenom protokolu, što stvara utisak nepredvidivosti i općeg ustanka. Kako analitičari živo opisuju, “tijelo bez glave” iranske vojske i Revolucionarne garde nastavilo je bježati, vjerno svojim instinktima i zavjetima.
Svjesni odlazak ajatolaha: Politika mučeništva
Smrt ajatolaha Khameneija u izraelskom napadu nije bila puka slučajnost niti rezultat loših sigurnosnih procjena. Sve ukazuje na to da je 86-godišnji vrhovni vođa, svjestan svoje teške bolesti i blizine kraja, svjesno odlučio umrijeti kao mučenik.
Nekoliko dana prije napada, u svom posljednjem obraćanju visokim zvaničnicima, Khamenei je održao govor koji sada zvuči kao politički testament. Sa suznim očima govorio je o bezvrijednosti svog života, o svom bolesnom tijelu i o svojoj posvećenosti revoluciji, jasno dajući do znanja da je spreman za smrt mučenika.
Ovaj čin ima duboku osnovu u šiitskoj tradiciji, gdje su žrtvovanje i mučeništvo centralni pojmovi. Ali istovremeno, to je bio briljantan politički potez. Okupljajući svoju porodicu i cijeli vrh države u svojoj rezidenciji, Hamenei, svjestan da je pod nadzorom, namjerno je postavio metu. Njegova smrt, umjesto da slomi duh naroda, imala je suprotan efekat. Umjesto protesta i slavlja koje su željeli zapadni mediji, stotine hiljada Iranaca izašle su na ulice da mu odaju počast. Ubivši duhovnog vođu, Izrael i SAD nisu slomili Iran, već su ujedinili naciju oko njegove žrtve, pretvarajući poraz u katalizator otpora. Ovo je strateška greška ogromnih razmjera, jer kako stručnjaci ističu, ubistvo šiitskog svećenika tog ranga je isto kao da je neko bombardovao Vatikan i ubio papu – posljedice će se osjećati generacijama.
Neslavni kraj američkih F-15 i nova stvarnost u Persijskom zaljevu
Kako se politička i strateška slika zaoštrava, na bojnom polju se dešavaju incidenti koji dodatno komplikuju već napetu situaciju za zapadni savez. Jedan od najzanimljivijih događaja je obaranje tri najsavremenija američka borbena aviona F-15EX, vrijednih preko sto miliona dolara svaki. Incident se dogodio u zračnom prostoru Kuvajta, a zvanična američka verzija govori o katastrofalnom kvaru vlastite protivvazdušne odbrane.
Prema ovoj verziji, Patriot rakete kuvajtskih snaga, za koje se tvrdi da su upravo softverski ažurirane da spriječe upravo takve greške, nisu prepoznale američke avione kao prijateljske zbog kvara u sistemu identifikacije. Iako je tehnički moguće, ovaj niz nesretnih okolnosti, u kojima su tri najnaprednija aviona oborena u roku od sat vremena, zvuči izuzetno nevjerovatno. Stoga nije iznenađujuće što iranska strana tvrdi da je zapravo odgovorna za ovaj uspjeh, vjerovatno koristeći napredne ruske S-300 ili kineske HQ-9B sisteme. Bez obzira na pravi uzrok, činjenica je da su Sjedinjene Države izgubile tri grupe aviona i da je njihova zračna nadmoć u regiji dovedena u pitanje.
Istovremeno, Iran je uspješno pogodio i uništio ogroman američki superradar u Kataru, vrijedan preko milijardu dolara, koji je nadzirao gotovo cijeli region. To je spriječilo američke snage da efikasno prate iranske dronove i rakete, što predstavlja značajan strateški udarac. Posljedice se već osjećaju na globalnim energetskim tržištima. Blokada Hormuškog tjesnaca, kroz koji prolazi petina svjetske nafte, kao i činjenica da je 250 tankera zaglavljeno u Persijskom zaljevu, doveli su do naglog porasta cijena. Cijena barela premašila je 80 dolara, a analitičari predviđaju dalji rast prema 150 ili čak 200 dolara, što bi moglo biti katastrofalno za Evropu, koja je odustala od ruskog gasa. Sve to pretvara ono što je trebalo biti brzi “blitzkrieg” u iscrpljujući dugoročni rat, u kojem se prednost polako prebacuje na stranu Iranaca.
(Logicno)








