Krečenje stvarnosti i zamazivanje očiju, dakle, nije problem. Problemi se kriju ispod debelih nanosa propagandnog kreča.
Piše: Kenan EFENDIĆ
Ovi ne mogu ni okrečiti ono što je Tito napravio – doskočica je koja se uvriježila u bosanskoj javnosti. Koriste je i građani nezadovoljni dejtonskim godinama i novim vlastima, sjećajući se svoje mladosti u socijalizmu, ali i oni koji ne pamte bivšu državu. Nije nemila ni nekim javnim komentatorima i akterima.
Ne ulazeći u „provjeru činjenica“ ovakve simpatične tvrdnje, iskoristimo je da se zapitamo: može li iko zakrpiti sve ono što je aktuelna bošnjačko-bosanska reprezentacija u državnoj i federalnoj vlasti razvalila?
Spengavanja, korumpiran i kompromitiran policijsko-politički vrh Federacije, rast nepovoljnih zaduženja za pokrivanje sve većih budžetskih deficita, blokade finansiranja izgradnje autocesta zbog korumpiranog rukovodstva javnih preduzeća, propadanje industrije željeza i čelika, kriza u željeznicama, slabljenje elektroenergetskog sektora i vojno-odbrambene industrije, šokantne budžetske rupe i neizvjesnosti u Kantonu Sarajevo, stagnacija zapošljavanja, pad rasta BDP-a na mizernih 2 % godišnje…
Moglo bi se nabrajati kroz još mnogo redova, ali sve je već uglavnom poznato, ne kriju to ni samo arhitekti ovog upravljačko-privrednog haosa, iako glavni i najjači mediji, i javni i privatni, uporno i lojalno amortiziraju i ignoriraju ovaj slobodni pad državi lojalnih dijelova društva i privrede.
Krečenje stvarnosti i zamazivanje očiju, dakle, nije problem. Problemi se kriju ispod debelih nanosa propagandnog kreča.
Trojka kao da jedva čeka da pobjegne
Izbori su raspisani, sudeći po političkom raspoloženju i okolnostima – nema sumnje da će biti i održani. Rezultati lokalnih izbora iz 2024, kao jedna vrsta našeg midterma, sondiranja raspoloženja glasača, pokazali su da će Trojka teško očuvati vlast.
No, sudeći po ponašanju vrhuške Trojke, počev od federalnog premijera Nermina Nikšića, lidera SDP-a, ovoj šarolikoj političkoj grupaciji, kojoj je vlast poklonio OHR pod patronatom administracije američkog predsjednika Bidena, kao i da ne brine mnogo što će izgubiti izbore.
Ostavši bez federalne vlasti osam godina, SDP je, kao hijerarhijska stranka opterećena žednim kadrovima i gladnim poslovno-tenderskim partnerima, većinu energije u ovom mandatu utrošio ne na jačanje države, poticanje ekonomskog razvoja, stabilizaciju javnih finansija – nego na bahato, gotovo neskriveno isisavanje javnog novca, zapošljavanje glasača i okupaciju policijsko-pravosudnih poluga za progon političkih suparnika. Tako je sva cestogradnja, kao strateški i privredno iznimno potentan sektor, prepuštena HDZ-u i Draganu Čoviću, a SDP i pratioci su zauzvrat dobili kontrolu Federalne uprave policije – što je završilo Spengavanjem i suspenzijom prvog policajca Federacije.
Ta politička trgovina dobro ilustrira strateške opredjeljenje Trojke: dajte nam iskoristive poluge za političku moć unutar naše, bošnjačke uske zone stranačkih interesa, a vi sa ključnim sektorima, poput cestogradnje, finansija, sigurnosti i pravosuđa – radite šta vam je volja. Ista je logika primijenjena i na državnom nivou.
Sve se to već pretreslo, sve je to već jasno iole informiranim javnim djelatnicima i glasačima. Poraz Trojke u oktobru je neminovan i, po svemu sudeći, SDA, odveć zasićena opozicijskim djelovanjem, prihvatit će se vlasti.
Ko će se nositi s gladnim godinama
Ali vlast, koja će se, nadajmo se bez blokada i ucjena, formirati početkom 2027. godine imat će jedan od težih sklopova zadataka i izazova u dejtonskoj Bosni i Hercegovini.
Krupni rezovi će biti neminovni, balans između rasterećenja privrede i stabilnosti budžeta izazov je i mnogo potentnijim ekonomijama i stabilnijim institucionalnim strukturama, kadrovsko osiromašenje kao posljedica stranačkih upošljavanja teško će se riješiti u jednom mandatu…
Koga, dakle, privoljeti, motivirati ili prinuditi da se prihvati, naprimjer, radnog mjesta premijera Federacije? Nakon četiri spengane godine Nermina Nikšića neće se imati šta krečiti, više će posla biti u izgradnji privremenih potpornih zidova, sanaciji finansijskih i privrednih klizišta i jednom mukotrpnom uvjeravanju javnosti da se nepopularnim mjerama moraju rješavati tuđi problemi proizvedeni populističkim potezima.
Ziheraški gledano, najpoštenije bi bilo ostaviti SDP i Trojku u vlasti, da se sami nose s gladnim godinama koje dolaze. Ali, još jedan mandat ovakve vlasti ne bi se mogao nazvati krizom, stagnacijom ili propadanjem – nego potpunim kolapsom političkog, privrednog i društvenog života.
Nastavak trojkaške vlasti ne bi nas doveo u situaciju da moramo krpiti razvaljeno, nego tek da konstatujemo totalnu štetu.








