Svojim naglaskom na podmukle riječi, Njemačka je dala Izraelu odriješene ruke i podršku za njegove barbarske kampanje istrebljenja

 

 

 

To se i očekivalo. Njemačka je 21. aprila, zajedno s Italijom, blokirala prijedlog Španije, Irske i Slovenije za suspenziju trgovinskog sporazuma između Evropske unije i Izraela zbog kršenja ljudskih prava od strane Izraela, genocidnog rata protiv Gaze i nasilja doseljenika na okupiranoj Zapadnoj obali.

 

 

Iako ovaj korak ne bi mnogo promijenio – ako išta – jer bi cionistički entitet zadržao svoj privilegovani pristup evropskom tržištu, u još jednoj sramotnoj, demaskirajućoj reakciji, njemački ministar vanjskih poslova Johann Wadephul proglasio je potez triju zemalja “neprimjerenim”, rekavši:

 

 

Moramo razgovarati s Izraelom o kritičnim pitanjima… to se mora učiniti u kritičnom, konstruktivnom dijalogu s Izraelom.

 

 

Nakon dvije i po godine genocida u Gazi i blokade sve pomoći? U svjetlu neviđene brutalnosti na Zapadnoj obali, koju je počinio “ološ cionističkih doseljenika” koji, uz pomoć izraelskih okupacijskih snaga, provode “drugu Nakbu”?

 

 

Nakon višemjesečnog klanja civila u Libanu, uništavanja sve infrastrukture baš kao što su to učinili nehumani kolonijalni fanatici Velikog Izraela u Gazi i bombardiranja iranskog stanovništva?

 

 

Umjesto da konačno preduzme mjere protiv svih ovih odvratnih masakra, Wadephul ne nudi ništa osim prazne priče o navodnoj historijskoj odgovornosti Njemačke za cionističke masovne ubice i mantra-ponavljanje “konstruktivnog dijaloga” s njima kao neophodnog, piše Middle East Eye.

 

 

Za 19 mjeseci, ovaj “konstruktivni dijalog” nije dao nikakve rezultate za žrtve cionista, ali kako Wadephul insistira na njegovom nastavku, krajnje je vrijeme da se detaljnije pogleda šta ova vrsta dijaloga zapravo podrazumijeva.

 

 

Konstruktivan dijalog je oblik razgovora u kojem ljudi s različitim perspektivama nastoje razumjeti jedni druge – bez napuštanja vlastitih uvjerenja – kako bi živjeli, učili i radili zajedno. Posebno je pogodan za suočavanje s važnim, složenim pitanjima koja često dijele ljude.

 

 

Ako je ovo definicija koju daju stručnjaci, takav dijalog između Njemačke i Izraela je potpuno nepotreban.

 

 

Kada je riječ o genocidu, nasilju doseljenika, višedecenijskoj Nakbi, uništavanju južnog Libana i bombardovanju libanonskih i iranskih stambenih naselja, Berlin i cionisti nemaju nijednu “drugačiju perspektivu“ koju treba razjasniti.

 

 

Oni se “razumiju“; ne moraju čak ni “napustiti svoja vlastita uvjerenja“ i nijedan od ovih zločina ih ne bi “podijelio“. S obzirom na sve zločine protiv čovječnosti koje cionisti nastavljaju činiti, već postoji “međusobno razumijevanje“ između njih i Njemačke.

 

 

I ne treba ni spominjati da je za njemačkog kancelara Friedricha Merza, šta god njegovi najbolji prijatelji najavili da će učiniti, što su učinili i što nastavljaju činiti u Gazi i šire, sve samo ne genocid.

 

 

U “konstruktivnom dijalogu”, Berlin i cionistički entitet ne mogu “obogatiti” svoje perspektive ili “razjasniti razlike”, budući da se potpuno slažu oko svega što cionisti rade.

 

 

Ne mogu “pronaći zajednički jezik”, jer su braća po oružju i saveznici u genocidu. I ne mogu čak ni “stvoriti mogućnosti za buduću saradnju” jer, koliko god je zajednički ubilački genocidni projekat palestinskog naroda, tako je bilo i sljedeće uništenje Libanaca i Iranaca.

 

 

Niko od njih nikada nije “izgledao kao da je van domašaja”. Wadephul, koji je bio pod pritiskom triju država članica EU, odgovorio je pribjegavajući provjerenoj taktici koja nije ništa više od obmane velikih razmjera, kao još jedan pogled na to šta “konstruktivan dijalog” ne znači.

 

 

Konstruktivan dijalog nije uvjeravanje drugih ili pobjeda u raspravi, niti dokazivanje da druga strana nije u pravu. Iako to mogu biti razumni ciljevi za druge oblike razgovora, to nisu ciljevi konstruktivnog dijaloga – jasno je naznačeno.

 

 

I zato Njemačka želi nastaviti “konstruktivan dijalog”. Po definiciji, on isključuje sve što se zapravo treba učiniti.

 

 

Ovaj licemjerni “konstruktivni dijalog” ima za cilj spriječiti njemačkog ministra vanjskih poslova da učini ono što bi zapravo trebao: uvjeriti cioniste da zaustave svoje gnusne zločine i izvršiti pritisak na njih.

 

 

Morao bi učiniti sve što je u njegovoj moći da se suprotstavi mašini za ubijanje poznatoj kao Izrael, da spasi živote onih koje ona kolje.

 

 

Djela, a ne prazne riječi, jednostavno bi bila dužnost – i zaista, historijska odgovornost – njemačkog ministra vanjskih poslova. Koliko bi to bilo konstruktivno? Direktno bi služilo cilju života, a ne cionističkoj nekropolitici.

 

 

Pa ipak, može li se zamisliti njemački ministar vanjskih poslova koji ne samo da iznosi prazne “konstruktivne“ razgovore bez posljedica? Ko bi se uopšte usudio nametnuti sankcije cionističkom režimu koji svakodnevno čini gotovo beskonačnu listu barbarskih zločina?

 

 

Svakako ne, ali mnogo se može naučiti iz Wadephulovog poziva na “konstruktivan dijalog“.

 

 

Pozivanje na takav “konstruktivan dijalog“ sada – nakon što je Njemačka bezrezervno podržavala i podsticala genocid dvije i po godine, kao i tekuće ratove agresije protiv Libana, Sirije i Irana – zapravo stavlja „Izrael na prvo mjesto“.

 

 

Još jedan “konstruktivan dijalog“ neće nikuda odvesti, jer nije namijenjen i ne smije nikuda voditi. Ništa se ne bi trebalo promijeniti. Istrebljenje palestinskih i drugih arapskih naroda će se nastaviti.

 

 

To je izraz jedva prikrivenog prezira, ukorijenjenog u bijeloj supremaciji, koji i Njemačka i cionisti gaje prema arapskoj i perzijskoj civilizaciji.

 

 

S druge strane, Njemačka poštuje doprinos cionizma zapadnoj civilizaciji, što se u suštini svodi na razvoj nekih od najnaprednijih vojnih tehnologija i najsofisticiranijih tehnologija nadzora u svrhu ubijanja i kontrole ljudi. Oboje su izrazi cionističkog kulta smrti, koji Njemačka podržava i od kojeg nastoji profitirati.

 

 

Izrael na prvom mjestu – to je vrlo njemačka doktrina i to već decenijama.

 

 

Danas vidimo posljedice: dok njemačka vlada, čak i suočena s genocidom, pokušava umiriti i prevariti vlastiti narod i svijet pozivajući na “kreativni dijalog“, istovremeno otvara put mesijansko-cionističkim jahačima apokalipse.

 

 

Namjerno ubijanje i sakaćenje djece, žena i muškaraca, brisanje cijelih porodica, masakriranje novinara, humanitarnih radnika i medicinara, uništavanje bolnica, škola, sela, stambenih kompleksa i čitavih naselja – to je ono što “najdegeneriranija vojska na svijetu” radi uz pomoć Njemačke.

 

 

“Konstruktivan dijalog” koji Wadephul predlaže nije ništa više od još jednog razgovora za kafom u kojem Njemačka, na potpuno konstruktivan način, uvjerava cioniste u odriješene ruke i podršku za nastavak njihovih barbarskih kampanja istrebljenja.

 

 

Budući da nikada neće biti nikakvih posljedica, takvi razgovori, da posudimo Wadephulovu frazu, su potpuno “neprimjereni”.

 

(Stav)

“Konstruktivni dijalog” je prevara, Njemačka podržava genocidni režim