Ideja da se desetine ili stotine hiljada ljudi jednog dana jednostavno probude sa istom mišlju, izađu na ulice u isto vrijeme, nose slične poruke, koriste iste slogane i slijede gotovo identičan ritam događaja zvuči romantično, ali ima malo veze sa stvarnošću.

 

 

 

Postoji spontani bijes, nezadovoljstvo je često stvarno i duboko, ali masovni protesti poput onih koje vidimo na naslovnicama ne dešavaju se bez organizacije. Iza svake mise stoji neko ko vuče konce, planira, finansira, usmjerava i, što je najvažnije, ima vrlo specifične ciljeve. Ne mora nužno biti zlo, ali gotovo nikad nije neutralno.

 

 

Prva korisna činjenica koju treba jasno reći jeste da logistika masovnih protesta nije mala stvar. Zvučni sistemi, bine, dozvole, prevoz ljudi iz drugih gradova, sigurnosni timovi, advokati spremni da reaguju u slučaju hapšenja, koordinacija na društvenim mrežama i komunikacija s medijima koštaju i zahtijevaju iskustvo. Ovo nije organizovano grupom ljudi u WhatsApp chatu tokom pauze za kafu. To se postiže strukturama koje već postoje, koje imaju resurse i znaju kako pomjerati i održavati energiju mase kroz dane ili sedmice.

 

 

Još jedna činjenica, često zanemarena, jeste da masovni protesti gotovo uvijek imaju jasno definisanu poruku koja se ponavlja na nivou slogana. Slogani nisu slučajni. Testirani su, pojednostavljeni i prilagođeni da budu emocionalno jaki, laki za pamćenje i dovoljno nejasni da odgovaraju što većem broju ljudi. Kada hiljade ljudi ponavljaju iste riječi, to nije rezultat kolektivne inspiracije, već svjesne komunikacijske strategije. Neko je smislio ove riječi s jasnom namjerom da izazove određenu reakciju.

 

 

Treća važna stvar je uloga medija. Masovni protest bez medijskog prostora jednostavno ne postoji. Vidljivost je valuta, a valuta se rijetko dijeli besplatno. Organizatori velikih protesta znaju kako tempirati događaje da se uklope u medijski ciklus, znaju kome poslati najave, kako formatirati poruke i kako kreirati slike koje će završiti na naslovnicama. To ne znači da su svi novinari dio zavjere, već da su tokovi informacija predvidivi i da iskusni akteri znaju kako ih koristiti.

 

 

Finansijski aspekt se često gura pod tepih jer zvuči nezgodno, ali je neizbježno. Štampanje banera, letaka, majica, održavanje online platformi, oglašavanje na društvenim mrežama i logistika putovanja ne donose dobre namjere. Novac dolazi odnekud i gotovo uvijek dolazi s očekivanjima. Ponekad su to donacije simpatizera, ponekad fondova, ponekad interesnih grupa, a ponekad političkih ili poslovnih aktera koji vide protest kao priliku da promijene ravnotežu moći. Ideja da veliki novac dolazi bez ikakvih uslova je lijepa, ali naivna.

 

 

Često su to mreže aktivista, nevladinih organizacija, političkih stratega ili ekonomskih interesa koji djeluju otvoreno, ali čiji pravi dugoročni ciljevi većina demonstranata nikada ne vidi. Ljudi na ulici često iskreno vjeruju u ono za šta se bore, ali istovremeno služe kao gorivo za planove koje sami nisu oblikovali.

 

 

Evo primjera

 

 

Na svim mrežama vidimo žene kako pale fotografiju iranskog vjerskog vođe. Ne pale se upaljačima, već cigaretama, i vrlo dobro znamo da sve mreže zabranjuju reklamiranje cigareta. Ovo je klasična manipulacija duhanskog lobija, koji je iskoristio priliku da promoviše cigaretu kao emancipaciju žena, dok je zapravo vulgarnost. Umjesto da ženu prikažu kao uzornu i vrijednu majku, koja ima djecu u mužu, lobiji čine društveni zločin, prikazujući žene kao “zanemarene ruže” sklone porocima koje se predstavljaju kao otpor političkoj moći.

 

 

 

Na šta te ovo podsjeća? Vidjećemo…

 

 

Duvanski lobi u Sjedinjenim Državama tokom 20. stoljeća svjesno je instrumentalizirao emancipaciju žena kako bi proširio tržište cigareta. Ključni primjer bila je kampanja “Torches of Freedom” iz 1929. godine, dizajnirana za American Tobacco Company i brend Lucky Strike. Kampanju je vodio Edward Bernays, pionir modernih odnosa s javnošću i nećak Sigmunda Freuda.

 

 

U vrijeme kada nije bilo društveno prihvatljivo da žene puše u javnosti, Bernays je zapošljavao mlade žene da javno pale cigarete na uskršnjoj paradi u New Yorku, predstavljenoj kao “baklje slobode”. Mediji su unaprijed obaviješteni o događaju, koji je namjerno prikazivao pušenje kao čin pobune, jednakosti i moderne ženstvenosti. Oslanjajući se na psihoanalizu, cigareta je simbolično predstavljena kao znak moći, autonomije i otpora patrijarhatu.

 

 

Kasnije kampanje su išle i dalje, povezujući pušenje sa vitkosti, modom i glamurom, poput slogana “Posegni za sretnikom umjesto za slatkišem”. Ova strategija je kulminirala 1960-ih sa brendom Virginia Slims i porukom “Daleko si dogurala, dušo”, koja je feminizam svela na izbor potrošača.

 

 

Dugoročne posljedice bile su dramatične: nagli porast pušenja među ženama i značajan porast raka pluća. Zato se ovaj slučaj danas smatra jednim od najučinkovitijih, ali i etički najproblematičnijih primjera zloupotrebe društvenog pokreta u modernoj historiji.

 

 

 

Manipulacija masama – glavno oružje

 

 

Psihologija mase dodatno objašnjava zašto je organizacija ključna. Kada se pojedinac nađe u velikoj grupi, spremniji je slijediti smjer, ritam i emocije koje neko drugi postavi. Organizatori to znaju i koriste. Muzika, oratorski raspored, simboli i vizuali nisu slučajni, već su osmišljeni da pojačaju osjećaj zajedništva i hitnosti. To je tehnika stara koliko i javna okupljanja, samo što je danas podržana tehnologijom.

 

 

Društvene mreže se često prikazuju kao alat spontanosti, ali u praksi služe kao savršen način za kontrolu narativa. Algoritmi nagrađuju emocionalni sadržaj, jasne poruke i polarizaciju. Oni koji znaju kako algoritmi funkcionišu mogu relativno lako gurati određene teme, potiskivati druge i stvoriti utisak masovnog konsenzusa. Kada vidite da se ista poruka istovremeno pojavljuje na hiljadama profila, to rijetko kada je čista slučajnost.

 

 

Historijski gledano, gotovo svaki veći protest koji je doveo do značajnih promjena imao je organizacijsko jezgro. Ova jezgra često ostaje u sjeni jer je tako efikasnija. Kada se fokus preusmjeri isključivo na emocije masa, manje je sumnje ko ima koristi od konačnog ishoda. I uvijek postoji neka korist. Politički, finansijski, geopolitički ili ideološki, ali nikada nula.

 

 

Mnogi problemi zbog kojih ljudi izlaze na ulice su vrlo stvarni i često se godinama ignorišu. Ali razlika između opravdanog nezadovoljstva i smjera u kojem će se to nezadovoljstvo usmjeriti je ogromna. Upravo tu razliku oblikuju oni iza scene.

 

 

Korisno je pitati ko ima najviše koristi ako protesti uspiju, ko gubi ako ne uspiju i zašto se određeni zahtjevi guraju dok se drugi ignorišu. Zašto se neke teme naglašavaju, a neke nikada ne dođu u prvi plan. Ova pitanja nisu cinizam, već osnovna pismenost u svijetu gdje informacije i mase imaju vrijednost.

 

 

Protesti u budućnosti – 100% manipulacija

 

 

U budućnosti će masovni protesti postati sofisticiraniji. Tehnologija omogućava preciznije ciljanje emocija, bržu mobilizaciju i bolju kontrolu poruka. Umjetna inteligencija, analiza podataka i automatizovane kampanje dodatno će zamagliti granicu između spontanog i organizovanog. To ne znači da ljudi trebaju prestati izlaziti na ulice, već da trebaju biti svjesniji uloge koju igraju.

 

 

Najveća snaga građana nije u slijepom praćenju masa, već u razumijevanju konteksta. Kada znate da uvijek postoji organizator sa određenim idejama iza masovnih protesta, postajete otporniji na manipulaciju. I dalje možeš podržavati ono u šta vjeruješ, ali sa otvorenim očima i zdravom dozom skepticizma.

 

 

Na kraju, masovni protesti nisu bajka o spontanom buđenju kolektivne svijesti. Oni su složena kombinacija stvarnog nezadovoljstva i vrlo konkretne organizacije. Oni koji to razumiju ne gube vjeru u promjene, već stiču moć da ih vide realno. A stvarnost, koliko god bila manje romantična, uvijek je bolja osnova za budućnost nego prelijepo upakovana iluzija.

 

 

Sada znate zašto Logical portal rijetko piše o protestima. Ne želimo biti uključeni u manipulaciju.

 

(Logično)

Masovni protesti ne nastaju spontano – Iza svake mise stoji ruka koja zna šta radi