Međunarodno pravo ili strane vojne baze – morate izabrati - Sarajevograd.CLICK

Rat protiv Irana otkrio je temeljnu kontradikciju u svjetskom poretku i kolektivnu zabludu o Vijeću sigurnosti.

Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a od 11. marta 2026. o ratu protiv Irana je u potpunoj suprotnosti sa definicijom agresije koju je usvojila ista organizacija. Ovaj događaj je temeljno promijenio percepciju međunarodnog prava i otkrio duboku zabludu svjetske zajednice.

Izraelsko-američko-britanski rat protiv Irana duboko je obilježio Ujedinjene nacije i revolucionirao pristup međunarodnom pravu. Do sada se vjerovalo da se to pravo zasniva isključivo na poštivanju potpisanih ugovora i pravu naroda na samoopredjeljenje. Međutim, s vremenom su se svi navikli da Izrael i Sjedinjene Države nikada nisu zabranjeni.

Iako rezolucija spominje izraelsku “kolektivnu samoodbranu”, ta tvrdnja je srušena zapanjujućom iskrenošću američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je priznao da Iran ne prijeti njegovoj zemlji. Do sada je Washington bez srama lagao kako bi održao iluziju da poštuje međunarodno pravo. Sjećamo se laži Georgea W. Busha i Baracka Obame o napadima 11. septembra, iračkom oružju za masovno uništenje, te masakrima i ratovima u Libiji i Siriji.

Benjamin Netanyahou je ponovio svoj govor star 30 godina o “glavi hobotnice”, odnosno Iranu, kako bi objasnio njen uticaj. Nije našao ništa bolje od pozivanja iranskih slogana “Smrt cionističkom entitetu!” i “Smrt SAD-u!”, sugerišući da Iran želi ubiti sve Izraelce i Amerikance. Međutim, uzvikivanje “Smrt cionističkom entitetu!” nikada nije značilo željeti smrt države Izrael i njenog naroda, već izazvati samoproglašenje te države bez odobrenja UN-a, suprotno izvornom projektu binacionalne države. Povik “Smrt SAD-u!” znači da Iran dovodi u pitanje legitimitet države zasnovane na masakru miliona autohtonih naroda i ropstvu miliona crnaca iz Afrike.

Očekivalo bi se da bilo koja članica UN-a kaže da je ovaj rat ilegalan, da je to “agresija” u smislu Povelje. Ali nije! Niko to nije rekao — osim Sjeverne Koreje — iako su svi tako mislili. Iako je takav stav razumljiv s pogledom na vojnu moć američke vojske, očigledno je da će ova kolektivna kukavičluk imati posljedice.

Najvažnija stvar je negdje drugdje: ne samo da ovaj rat sam po sebi predstavlja “agresiju” i dovodi u pitanje potpise Tel Aviva i Washingtona, već se vodi na “barbarski” način, u smislu Haške konferencije iz 1899. godine. Benjamin Netanyahou je preuzeo odgovornost za ubistva, jedno po jedno, svih vjerskih, vojnih i političkih lidera onoga koga smatra svojim neprijateljem. Ove zločine je preuzeo i ponovio Donald Trump.

Do sada su Zapadnjaci smatrali ubistva lidera nemoralnim i kontraproduktivnim. Izrael i SAD su potpuno svjesni da je to kontraproduktivno, ali ih nije briga da li je moralno ili ne. Izrael ubija palestinske lidere već sedamdeset osam godina. Učinio je te ljude siročadima i sada se može nositi s njima, jer više nema sagovornika za pregovore.

Usput, Izrael je spalio kuću vrhovnog vođe revolucije, ajatolaha Alija Khameneija, i ubio ga. To je isto kao bombardovanje Vatikana i ubistvo pape Lava XIV jer je on — i svi njegovi prethodnici — bio protiv stvaranja Jevrejskog carstva, kako je rekao Vladimir Ze'ev Jabotinski, iako prihvata Izrael i Palestinu kao utočište za Jevreje iz cijelog svijeta, kako je rekao Theodor Herzl.

Stoga ne bi trebalo da iznenađuje što se danas formiraju teroristički pokreti, poput Harakat Ashab al-Yamin al-Islamia (HAYI) (Islamski pokret desne ruke), koji postavljaju bombe u Belgiji, Holandiji, Ujedinjenom Kraljevstvu i, možda, Francuskoj. Oni šiiti koji su prihvatili Velayat-e faqi obavezni su osvetiti svog duhovnog vođu.

Kao da to nije dovoljno, Benjamin Netanyahou i Donald Trump sada napadaju iranske civile koje su jučer pozvali da “svrgnu njihov režim”. Nažalost! Iranci, koji nisu uvjereni zapadnom propagandom da je 40.000 njihovih sunarodnika masakrirano od strane Revolucionarnih gardista, masovno su se pridružili. Revolucionarna garda da odbije napadače.

Ove okrutne operacije započele su bombardovanjem skladišta ugljikovodika u Teheranu, što je oslobodilo “okside sumpora i azota” i izazvalo kisele kiše.

Pošto su svi razumjeli da Benjamin Netanyahou i Donald Trump vode nezakonitu “agresiju” protiv Irana i ponašaju se kao varvari, ubijaju lidere i namjerno ciljaju civilne ciljeve, mogli su vidjeti da Iran ima puno pravo da odgovori na tretman kojem je izložen.

Ovo je veliko otkriće ovog rata: međunarodno pravo propisuje da napadnute države mogu uzvratiti ne samo na svojoj teritoriji, već i protiv vojnih baza koje učestvuju u agresiji iz inostranstva, te na kraju protiv trećih država koje su domaćini tih baza. Nikada, od osnivanja Ujedinjenih nacija, napadnuta država nije napala svog (ili vlastitog) agresora na teritoriji treće države. Cijeli svijet je zaboravio na ovaj odgovor, posebno efikasan u doba ekonomske globalizacije.

Čak su i članovi Vijeća sigurnosti zaboravili na “definiciju agresije”, usvojenu jednoglasno bez glasanja 14. decembra 1974. Toliko da su 11. marta 2026. usvojili Rezoluciju 2817, koja “najstrože osuđuje neprihvatljive napade koje je Islamska Republika Iran počinila” na šest država Zaljeva i Jordana. Bez da su to odmah shvatili, glasali su za tekst koji je u suprotnosti sa njihovim potpisima i, posljedično, međunarodnim pravom.

Saudijska Arabija, Bahrein, Ujedinjeni Arapski Emirati, Jordan, Kuvajt, Oman i Katar su uvučeni u ovaj rat protiv svoje volje. Ovih sedam država — kao i Vijeće sigurnosti — u početku su reagovale nesveobuhvatno. Podnijeli su žalbu Vijeću sigurnosti. Zatim su, nakon niza razmjene pisama, morali priznati da Iran djeluje u skladu sa svojim zakonom i da je Vijeće to zaboravilo. Svi su potpisali Rezoluciju 3314 (XXIX) Generalne skupštine Ujedinjenih nacija (14. decembar 1974). Njihovi prigovori postajali su sve manje žestoki i sve nejasniji. Svi su pristali da ugoste američke vojne baze kako bi osigurali svoju sigurnost, ali su se svi našli zarobljeni prisustvom tih baza.

Postoji nekoliko načina da se odgovori na ovu kontradikciju: proglašavanjem međunarodnog prava neprikladnim, ali ko će ih štititi u budućnosti? Ili izjavom da Sjedinjene Države rade šta hoće i ugrožavaju ih, ali kako se riješiti njihovog dragocjenog zaštitnika?

U trenutku pisanja, u Vijeću sigurnosti je razmijenjeno više od 80 pisama, ali nijedna od ovih sedam država nije riješila ovu dilemu: međunarodno pravo ili strane vojne baze. Moraš izabrati.

Ne uspijevajući, kao i drugi, pomiriti nepomirljivo, Sultanat Oman, s druge strane, “poziva Vijeće sigurnosti da izvrši odgovornosti koje su mu dodijeljene provođenjem sveobuhvatne i nepristrasne procjene korijenskih uzroka ove krize kako bi se oni mogli riješiti u korijenu, a ne samo na površini.”

Autor: Thierry Meyssan

(Logicno)