Iran je u toj konfiguraciji meta ne zato što nema nafte, već zato što mu se sistematski ograničava pristup velikim i solventnim kupcima. Indija, kao jedan od najvećih svjetskih uvoznika, ima posebnu težinu: svaki njen pomak proizvodi direktne fiskalne i geopolitičke posljedice.
Preusmjeravanje indijske kupovine nafte s Irana na Venezuelu ne može se tumačiti kao autonomna tržišna odluka, već kao rezultat svjesne američke geopolitičke strategije u kojoj energija funkcioniše kao instrument moći.
Ključ te strategije nije Iran sam po sebi, već promjena režima – ili, preciznije, promjena režimske orijentacije – u Venezueli, čime je ta zemlja ponovo uključena u “dozvoljeni” globalni energetski sistem. Time je SAD otvorio alternativni izvor nafte koji može funkcionalno zamijeniti iransku, bez destabilizacije globalnog tržišta.
Iran je u toj konfiguraciji meta ne zato što nema nafte, već zato što mu se sistematski ograničava pristup velikim i solventnim kupcima. Indija, kao jedan od najvećih svjetskih uvoznika, ima posebnu težinu: svaki njen pomak proizvodi direktne fiskalne i geopolitičke posljedice.
Kada Indija prestaje kupovati iransku naftu i okreće se venezuelanskoj, Iran ne gubi samo prihod, već i strateški prostor, jer postaje sve zavisniji od manjeg broja politički osjetljivih izvoznih kanala.
Uloga Venezuele u toj šemi nije partnerska, već instrumentalna. Nakon promjene režima ili njegove političke discipline, venezuelanska nafta postaje politički upravljiva i time pogodna kao zamjenski resurs.
SAD ne mora direktno zabranjivati iransku naftu; dovoljno je omogućiti konkurentski izvor koji je politički prihvatljiv i logistički održiv. Na taj način tržište se prividno samo preusmjerava, iako je stvarni uzrok tog pomaka politička odluka, a ne ekonomska nužnost.
U ovom primjeru jasno se vidi kako nafta prestaje biti neutralna roba i postaje oružje međunarodne politike. Umjesto vojne konfrontacije, SAD koristi kontrolu nad režimima, sankcijama i dozvolama kako bi oslabilo geopolitičke protivnike. Iran se ne napada frontalno, već mu se sistematski oduzimaju tržište, prihodi i manevarski prostor.
Indija u tom procesu nije kreator politike, već sredstvo njene provedbe, dok Venezuela postaje geopolitički instrument kroz koji se provodi energetski pritisak.
U tom smislu, ovaj slučaj predstavlja klasičan primjer savremene geopolitike: moć se više ne ostvaruje zauzimanjem teritorija, već upravljanjem tokovima resursa.
Onaj ko kontroliše koje naftni izvori su “dozvoljeni”, a koji “problematični”, ne upravlja samo energijom, već i odnosima snaga u međunarodnom sistemu.
(Stav)










