Pismeni otpravak presude vijeća Apelacionog odjeljenja je upućen je u petak strankama, a protiv iste presude žalba nije dozvoljena.

 

 

 

Apelaciono odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, nakon javne sjednica koja je održana 12. juna ove godie, donijelo je u petak presudu kojom je odbilo žalbu Tužilaštva BiH i žalbu odbrane optuženog Milorada Dodika, te potvrdilo prvostepenu presudu Suda BiH, od 26. februara ove godine.

 

 

Time je potvrđena presuda kojom se aktuelnom predsjedniku RS i lideru SNSD-a zabranjuje obavljanje funkcije i izriče godina zatvora za nepoštivanje odluka visokog predstavnika.

 

 

 

 

Pismeni otpravak presude vijeća Apelacionog odjeljenja je upućen je u petak strankama, a protiv iste presude žalba nije dozvoljena.

 

 

Prvostepenom presudom Suda Bosne i Hercegovine, broj S1 2 K 046070 23 K od 26.02.2025. godine, optuženi Milorad Dodik oglašen je krivim da je počinio krivično djelo Neizvršavanje odluka visokog predstavnika iz člana 203a stav 1. KZ BiH, zbog čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

 

 

Presuda ima 34 stranice

 

 

Raport je ekskluzivno u posjedu drugostepene presude Miloradu Dodiku koja ima 34 stranice.

 

 

Sud Bosne i Hercegovine u vijeću Apelacionog odjeljenja, sastavljenom od sudije Vesne Jesenković, kao predsjednika vijeća, te sudija Amele Huskić i Hilma Vučinića kao članova vijeća, uz sudjelovanje pravne savjetnice Ene Granić Čizmo, u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih Milorada Dodika i Miloša Lukića, zbog krivičnog djela Neizvršavanje odluka Visokog predstavnika iz člana 203а stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 54. istog Zakona, odlučujući o žalbama Tužilaštva Bosne i Hercegovine, kao i odbrane optuženog Milorada Dodika, izjavljenim protiv presude Suda Bosne i Hercegovine, broj S1 2 K 046070 23 K od 26.02.2025. godine, nakon održane javne sjednice vijeća, dana 12.06.2025. godine, u prisustvu tužilaca Tužilaštva Bosne i Hercegovine, kao i branilaca optuženih Milorada Dodika i Miloša Lukića, advokata Gorana Bubića i Slavka Jandrića[1], a u odsustvu uredno obaviještenih optuženih Milorada Dodika i Miloša Lukića, na osnovu člana 310. u vezi sa članom 313. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, donio je:

 

 

P R E S U D U

 

 

Odbijaju se kao neosnovane, žalba Tužilaštva Bosne i Hercegovine, kao i žalba branioca optuženog Milorada Dodika, te se presuda Suda Bosne i Hercegovine, broj S1 2 K 046070 23 K od 26.02.2025. godine, potvrđuje.

 

 

Nakon što je ispitalo pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih prigovora, u skladu sa odredbom člana 306. ZKP BiH, vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (Apelaciono vijeće/Vijeće), donijelo je odluku kao u izreci, iz slijedećih razloga:

 

 

 

 

Prije svega, Apelaciono vijeće smatra kako je potrebno istaknuti da drugostepena presuda predstavlja odluku koja je donesena u žalbenom postupku a kada je u pitanju njeno obrazloženje, dovoljno je da se u njoj upućuje, odnosno da ona sadrži slaganje (ili neslaganje) sa tvrdnjama i ocjenama nižestepenog suda u tom smislu da žalbeni sud u obrazloženju svoje odluke ukazuje na prihvatljivost (neprihvatljivost) stavova i ocjena nižeg suda, odnosno njegovih utvrđenja sa kojima se slaže (ili ne) (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gracia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR 589 GC). Navedeno znači da nije neophodno odgovoriti i obrazložiti svaki žalbeni navod, već je dovoljno da je drugostepeni sud razmotrio osnovna pitanja koja žalbe osporavaju i koja su od odlučujućeg značaja u donošenju konačne odluke o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti (vidi Ustavni sud BiH, odluke br. U 62/01 od 5.aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23.marta 2005. godine).

 

 

 

 

Prema tvrdnjama žalbe prvostepeni sud se u razlozima presude pozvao na dokaze koji nisu provedeni na glavnom pretresu, iako je riječ o dokazivanju činjenica, a ne tumačenju zakona (prava). U tom smislu, odbrana ukazuje da je prvostepeni sud u pet stavova citirao činjenice koje su sadržane na web stranici OHR-a, iz čega zaključuje da su činjenični argumenti Suda BiH za osudu optuženog Dodika, nešto što i ne postoji u sudskom spisu, pa se optuženi od navedenog nije mogao ni braniti.

 

 

Žalbom se nadalje tvrdi da su marginalizovane činjenice koje se tiču postavljenja Kristijana Šmita na funkciju Visokog predstavnika, pri čemu je obrazlaganje njegovog ovlaštenja učinjeno u odnosu na praksu Ustavnog suda BiH, a ne sadržinu Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma (Aneks 10). Odbrana akcentira da je postavljenje Visokog predstavnika u BiH primarno pitanje činjenice a tek onda pravno pitanje, te je isto bilo nužno raspraviti u odnosu na odbranu optuženog, pri čemu je teret dokaza legitimnosti Kristijana Šmita trebao biti na Tužilaštvu BiH.

 

 

Prije svega, Apelaciono vijeće nalazi da prvostepena presuda na stranama 81-90. daje dovoljno obrazloženja o funkciji i zakonodavnoj ovlasti Visokog predstavnika u BiH, što je dovedeno u vezu sa nizom odluka Ustavnog suda BiH, kao i ESLJP, koje potvrđuju ovakvu nespornu ovlast imenovanog.

 

 

Nastavno na pitanje o legitimnosti postavljenja Visokog predstavnika u BiH, iako u posebnom podnaslovu, odbrana ukazuje da se prvostepeni sud odbijajući prijedlog za saslušanje Kristijana Šmita u svojstvu svjedoka, pozvao na Informaciju o diplomatskom statusu Visokog predstavnika za BiH od 11.12.2023. godine, za koju informaciju je ostalo nepoznato kako je dospjela u sudski spis, s obzirom da je samo naslovljena na predsjednika Suda.

 

 

Okolnosti u vezi predmetne informacije odbrana smatra potvrdom da postoji vanpravna pozadina ovog krivičnog predmeta, te ukazuje da je Sud vansudskim stavom o imunitetu Kristijana Šmita prejudicirao raspravu o činjeničnom pitanju njegovog postavljenja, a time i svojstva Visokog predstavnika.

 

 

 

 

Apelaciono vijeće iznesene prigovore nalazi neosnovanim

 

 

U tom smislu, Apelaciono vijeće prevashodno nalazi neosnovanim stav odbrane da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi pojmovanje funkcije Visokog predstavnika definisao bitnom činjenicom, da bi potom citirao sadržaj sa web stranice OHR-a.

 

 

Naime, na stranici 81. pobijane presude prvostepeni sud akcentira da će ukazati na određene bitne činjenice u vezi sa ovim pitanjem, dok iz samog poglavlja tog dijela prvostepene presude jasno proizilazi da se radi o razmatranju pravnih pitanja (poglavlje 7 – pravna pitanja).

 

 

 

 

Dakle, prvostepeni sud se terminom činjenice koristi u jezičkom smislu definisanja određenih bitnih okolnosti/okosnica koje su ga odredile za stav o određenom pravnom pitanje, a ne kako bi se ovo pitanje svodilo na činjenično pojmovanje, kako to odbrana želi prikazati.

 

 

Apelaciono vijeće cijeni da odbrana pitanje legitimnosti postavljenja Kristijana Šmita minorizira. Naime, nije sporno da je za odbranu ovo jako bitno pitanje, obzirom da je funkcija imenovanog, direktna poveznica sa predmetnim krivičnim djelom.

 

 

Međutim to odbrani ne daje za pravo u tvrdnji o nepostojanju dokaza o tome da je Kristijan Šmit osoba koja obavlja funkciju Visokog predstavnika u BiH.

 

 

Očigledno se ovakvim ispravnim pristupom rukovodio i prvostepeni sud kada je suštinu prigovora odbrane po pitanju Kristijana Šmita sublimirao u odgovorima koji se tiču njegovih zakonodavnih ovlasti i Aneksa 10, jer djelimično ostaje i nejasno na kom utvrđenju počivaju prigovori odbrane da nije dokazano da je upravo Kristijan Šmit Visoki predstavnik u BiH.

 

 

Ovo Vijeće niti u jednom dijelu sudske odluke, spisa predmeta, kao i opštepoznatih činjenica, ne nalazi dilemu u legitimnosti funkcije Kristijana Šmita kao Visokog predstavnika u BiH, niti se javljasumnja u arbitrarnosti njegovog djelovanja.

 

 

Očiglednim se nameće zaključak da je Kristijan Šmit, koji djeluje unutar pravnog sistema Bosne i Hercegovine, ne samo u kontekstu nametanja krivičnog djela koje je predmetom ovog postupka, već i po mnogim drugim opštepoznatim okolnostima i postupcima, Visoki predstavnik u BiH, te da isti ovu funkciju zasigurno ne obavlja arbitrarno i proizvoljno.

 

 

Uporište za ovakav zaključak Apelaciono vijeće nalazi i u dokazu DTR-3, gdje je u prilogu dopisa OHR-a od 25. aprila 2024. godine, broj 013/2024/Ašp/SS, dostavljen i odgovor dat na zahtjev odbrane optuženog Lukića, broj 007/2024/Ašp/SS od 12. februara 2024. godine.

 

 

Naime, u pomenutom odgovoru OHR, kao nadležna i adekvatna institucija za navedeno pitanje, predočava jasan i precizan stav o funkciji Kristijana Šmita, između ostalog, navodeći: Napominjemo da imenovanje visokog predstavnika nije predmet spora u navedenom pravnom slučaju, niti predstavlja element inkriminacije, odnosno u opštem smislu riječi, ne predstavlja predmet u vezi s kojim su sudovi u Bosni i Hercegovini nadležni da odlučuju.

 

 

Također, u nastavku odgovora uočava se sljedeće: S tim u vezi, Vaš dopis ne možemo smatrati ozbiljnim zahtjevom za dostavu relevantnih podataka koji bi mogli poslužiti za izvođenje dokaza na suđenju.

 

 

Konačno, kao najrelevantiniji dio citiranog odgovora, a u vezi stava koji Apelaciono vijeće zauzima u ovoj presudi, izdvaja se sljedeće: Shodno tome, ne odgovaramo na Vaš zahtjev za dostavljanje konkretnog dokumenta u svrhu dokaznog postupka, nego kao odgovor na zahtjev za opšte informacije koje predstavljaju opštepoznatu činjenicu koju ne treba ni dokazivati nego ju je potrebno smatrati činjenicom koja se sama po sebi podrazumjeva kao neupitna.

 

 

Legitimnost Visokog predstavnika Kristijana Šmita neupitna

 

 

Cijeneći izneseno, Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeni sud potpuno opravdano, samo uzgredno ukazao na opštepoznatu činjenicu da je Kristijan Šmit Visoki predstavnik u BiH, citirajući na stranici 81. i 82. određene činjenice i osvrćući se i na pismo bivšeg Visokog predstavnika dr. Valentina Inzka, kojim je informisao generalnog sekretara UN-a o imenovanju Kristijana Šmita

 

 

 

 

Pismo dr. Valentina Inzka predstavlja i prilog prethodno citiranog odgovora OHR-a, datog na zahtjev odbrane, od 12. februara 2024. godine.

 

 

S tim u vezi, a cijeneći i prigovor koji odbrana definiše i u okviru rezimea žalbe, a to je da Kristijan Šmit, kao Visoki predstavnik, nije potvrđen od strane Vijeća bezbjednosti UN, Apelaciono vijeće upućuje na relevantne dijelove prvostepene presude na strani 82., 126. i 129., iz kojih se crpi ispravan zaključak da za imenovanje Visokog predstavnika nije potrebna posebna rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, te da je legitimnost Visokog predstavnika Kristijana Šmita neupitna i potvrđena od Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira 27.05.2021. godine.

 

 

Odbrana se u ovom dijelu žalbe osvrće i na pitanje da su određene informacije/činjenice od strane prvostepenog suda pribavljanje sa web stranice OHR-a, ukazujući da takve informacije nisu dio sudskog spisa. U tom smislu, ovo Vijeće ukazuje da takvo postupanje suda ne dovodi do bitne povrede odredaba krivičnog postupka, obzirom da se radi o, kako je prethodno navedeno, iznošenju opštepoznatih činjenica, koje i nisu morale biti dio sudskog spisa, na što je ukazao i OHR, pri čemu je prvostepeni sud još na stranici 65. pobijane presude, upućujući na dokaz DTR-2, istakao da službena internetska stranica OHR-a predstavlja zvanični i relevantan izvor podataka.

 

 

Odbrana svojim prigovorom niti jednim dijelom ne navodi u čemu je tačno prvostepeni sud pogriješio kod davanja pregleda činjenica navedenih na stranici 81. i 82. pobijane presude, osim što istrajava na svom stavu viđenja funkcije i ovlasti Visokog predstavnika u BiH.

 

 

Konačno, odbrana netačno prigovara da je njihov prijedlog za saslušanjem Kristijana Šmita u svojstvu svjedoka, odbijen na osnovu dokaza za koji se ne zna kako je dospio u sudski spis, a radi se o Informaciji o diplomatskom statusu Visokog predstavnika u BiH od 11.12.2023. godine.

 

 

Naime, kako to proizilazi iz pobijane presude, na stranici 45. u posljednjem paragrafu tretira se pitanje odbijanje prijedloga za saslušanjem Kristijana Šmita, uz izričito obrazloženje da njegov status nije predmet optuženja, dok se navedena Informacija od 11.12.2023. godine u istom paragrafu obrazlaže kao potpuno odvojeno pitanje, bez bilo kakve implikacije da je odluka o odbijanju prijedloga za saslušanjem Kristijana Šmita donesena na osnovu ove informacije, kako to odbrana žalbom pogrešno percipira.

 

 

Cjelovito promatrajući prigovore odbrane o navodnoj kontinuiranoj povredi sa aspekta principa o nepristrasnosti suda, koja se prema stavu odbrane proteže od faze potvrđivanja optužnica pa do pretresne faze postupka, ovo Vijeće je utvrdilo da se radi o jednostranom viđenju odbrane kroz koje se prožima isključivo lično nezadovoljstvo određenim sudijom, bez bilo kakvih uporišta koji bi objektivno ukazivali da je optuženi imao suđenje pred pristrasnim sudom u bilo kojoj dosadašnjoj fazi postupka.

 

 

Uvidom u spis predmeta ovo Vijeće je utvrdilo da je o svim razlozima za izuzeća sudija, kojih se žalba ponovo dotiče i elaborira, u datom vremenu i fazi postupka, odlučivala Opća sjednica Suda kao jedina nadležna da o istom donese odluku.

 

 

Dakle, optuženi niti u jednoj fazi postupka nije bio uskraćen za podnošenje i odlučivanje o njegovom zahtjevu za izuzeća, niti mu je bilo onemogućeno da iznese svoje mišljenje o navodnoj pristrasnosti.

 

 

Međutim, činjenica da takav stav odbrane, odnosno optuženog, nije bio relevantan da se u konačnici donese odluka kakvu je isti želio ishodovati, ne dovodi do povrede postupka koja se sada žalbom ističe.

 

 

Za Apelaciono vijeće je bitno da se u konkretnom slučaju nije radilo o obligatornim osnovima za izuzeća, već fakultativnom osnovu koji traži detaljnu procjenu navodno istaknute pristrasnosti. Nepristrasnost sudije se pretpostavlja, obzirom na mandat koji mu se dodijeljuje, te narušavanje istog, kao dijela integriteta sudije u sistemu, ne može se olako poljuljati subjektivnim aspektima nezadovoljstva određene stranke sa ličnošću sudije.

 

 

Sena Uzunović postupila ispravno

 

 

Stoga Apelaciono vijeće zaključuje da niti jedan od istaknutih razloga nije novina u odnosu na ono što je isticano i u vremenu kada su izuzeća tražena, o čemu su donesene odluke Opće sjednice Suda.

 

 

Nastavno na navedeno, ovo Vijeće cijeni da niti do jedne od isticanih povreda nije došlo ni u situaciji kada je postupajuća sudija pojedinac nastavila ročište dana 05.02.2024. godine, nakon što je podnesen zahtjev za njeno izuzeće.

 

 

Ovo Vijeće je izvršilo uvid u kompletan spis, te utvrdilo postojanje niza odgađanja ročišta za početak glavnog pretresa.

 

 

Na ovom mjestu, ne ulazeći pak u potencijalnu elaboraciju zloupotreba procesnih ovlaštenja zbog kojih glavni pretres nije mogao početi duži vremenski period, ovo Vijeće zaključuje da se radilo o pravilnoj procjeni sudije pojedinca da nastavi s radom, bez obzira na podneseni zahtjev, koji je bio usmjeren na fakultativni razlog za izuzeće.

 

 

Čitanje optužnice u tom momentu predstavljalo je formalni početak glavnog pretresa, te isto na datom ročištu nije zahtjevalo, bilo kakve dodatne odluke sudije pojedinca koje bi bile dovedene u pitanje da je zahtjev za njeno izuzeće u konačnici usvojen (a i nije).

 

 

Dakle, postupajuća sudija je poštujući standarde koji su citirani i u pobijanoj presudi, ispravno postupila donoseći odluku da nema razloga da se optužnica ne pročita, a o zahtjevu za izuzeće je naknadno i blagovremeno, prije donošenja bilo kakvih drugih, za postupakznačajnih procesnih odluka, Opća sjednica donijela rješenje o odbijanju zahtjeva za izuzeće.

 

 

Apelaciono vijeće podsjeća da niti jedan krivičnopravni sistem, ne smije biti otvoren za mogućnost da optuženi samovoljno opstruira svoje suđenje, jer poštujući načelo jednakosti u postupanju, sud je dužan osigurati pravičnost ne samo odbrani, već i tužilaštvu, jer pored prava na odbranu, država ima pravo da krivično goni i sprječava krivična djela, sve u cilju ostvarenja pravde.

 

 

Stoga, odlaganje postupka u nedogled obzirom na upornost optuženog da se koristi uzurpacijom određenih procesnih pravila, bilo bi potpuno suprotno interesima pravičnosti, efikasnosti i ekonomičnosti postupka.

 

 

Osim toga, Apelaciono vijeće nalazi da prvostepena presuda na stranama 81-90. daje dovoljno obrazloženja o funkciji i zakonodavnoj ovlasti Visokog predstavnika u BiH, što je dovedeno u vezu sa nizom odluka Ustavnog suda BiH, kao i ESLJP, koje potvrđuju ovakvu nespornu ovlast imenovanog.

 

 

U tom smislu, ovo Vijeće prevashodno nalazi da se u konkretnom nije moglo raditi o stvarnoj ili pravnoj zabludi na strani optuženog, obzirom da pogrešno shvatanje optuženog o notorno legitimnoj i ovlaštenoj osobi da donosi zakone, istog ne oslobađa od krivnje.

 

 

Jednostrano viđenja ne dovodi upitanje postojanje funkcije i ovlaštenja Visokog predstavnika
Optuženom je, kao osobi koja je u kontinuitetu opštepoznato obnašala visoke državne i entitetske dužnosti bilo sasvim poznato da se ne radi o prvoj intervenciji Visokog predstavnika u BiH, te da su mnoga unutrašnja pitanja rješavana upravo na identičan ili sličan način.

 

 

Vijeću je iz spisa predmeta kao i dostavljene žalbe jasno da teza odbrane suštinski počiva na upornom suprotstavljanju legitimno postojećem državnom aparatu i sistemu koji funkcioniše zajedno sa postojanjem Visokog predstavnika, ali činjenica takvog jednostranog viđenja ne dovodi upitanje postojanje funkcije i ovlaštenja Visokog predstavnika, niti optuženi, kao svaki drugi pojedinac, može imati pravo da proizvoljno ne poštuje dio državnog sistema koji mu lično ne odgovara iz njemu poznatih razloga.

 

 

Visoki predstavnik u BiH predstavlja nedvojbenu, opštepoznatu i već decenijama ustanovljenu funkciju, pri čemu Kristijan Šmit nije prvi Visoki predstavnik u BiH, niti je prvi posegao za zakonodavnim ovlastima. Stoga, ovo Vijeće cijeni neprimjerenim raspravljati o funkcijama i ovlastima koje već dugo vremena nesumnjivo predstavljaju dio državnog sistema, na što je i prvostepeni sud očigledno želio ukazati citirajući niz odluka Ustavnog suda BiH, a u konačnici pozivajući se i na ESLJP U konkretnom slučaju, Visoki predstavnik čije ovlasti proizlaze iz Aneksa 10 Općeg okvirnog sporazuma, relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i Bonskih zaključaka nisu podložne kontroli od strane Apelacionog vijeća u ovom krivičnom postupku, kao ni vršenje tih ovlasti.

 

 

Visoki predstavnik je intervenirao u pravni sistem Bosne i Hercegovine, supstituirajući domaće vlasti, te je u tom pogledu, djelovao kao vlast Bosne i Hercegovine, a odluka o izmjeni krivičnog zakona koju je donio po svojoj prirodi je domaći zakon te se ima smatrati zakonom Bosne i Hercegovine.

 

 

Stoga, ovo Vijeće ističe da predmetom ovog krivičnog postupka i ne može biti pitanje razmatranje validnosti postojeće zakonodavne norme koja je donesena na osnovu ovlaštenja na koje se Visoki predstavnik i poziva u preambuli svoje odluke.

 

 

Predmetom ovog postupka mogle su biti samo krivičnopravne radnje koje je optuženi preduzeo, te da li se iste mogu podvesti pod bitne elemente krivičnog djela za koje se tereti optuženi, dok samo krivično djelo, kao takvo, odnosno procedura njegovog uspostavljanja, nije nešto o čemu treba raspravljati u redovnom krivičnom postupku, niti je isto u nadležnosti redovnih sudova.

 

 

Konačno, ovo Vijeće cijeni da Bonski zaključci nisu nužno ni morali biti provedeni kao dokaz u postupku, kao što se kao dokaz ne izvode ni postojeći zakoni.

 

 

Iz same odluke Visokog predstavnika u BiH, kojom je predmetno krivično djelo ustanovljeno, proizilaze njegove ovlasti utvrđene upravo Bonskim zaključcima, čime isti jasno obrazlaže svoje ovlaštenje za intervencijom u domaći pravni sistem.

 

 

Konačno, nejasni su navodi odbrane o navodnom blanketnom karakteru Aneksa 10 i Bonskih zaključaka, odnosno ovlaštenja Visokog predstavnika uopšte.

 

 

Stiče se utisak da odbrana u obratu svoje teze potpuno zanemariju svoju ulogu u ovom krivičnom postupku, te tezu odbrane ne usmjerava na optuženog i njegove radnje, već se suočava sa ulogom Visokog predstavnika i svojim viđenjem domaćeg pravnog uređenja.

 

 

Tako odbrana ostaje u pokušaju da svojom tezom poništi legitimno djelovanje Visokog predstavnika, i na taj način radnje optuženog legalizuje i smjesti van dosega krivičnopravne prinude.

 

 

Završna razmatranja Apelacionog vijeća

 

 

Kompletno djelovanje i postupanje optuženog Milorada Dodika implicira zaključak da je cilj bio počinjenje predmetnog krivičnog djela, odnosno krajnje nepoštovanje autoriteta Visokog predstavnika u BiH, čija funkcija je dio ustavnog poretka ove države, a koji postupak optuženog se sublimira u bitna obilježja krivičnog djela iz člana 203a KZ BiH.

 

 

Odbrana uostalom niti u jednom dijelu svoje teze ne osporava preduzete radnje optuženog. Naime, koncepcija odbrane građena je isključivo na vlastitom viđenju državnog uređenja Bosne i Hercegovine, te u tom pogledu istrajava na stavu o nelegitimnosti djelovanja Visokog predstavnika u BiH, što je obzirom na njegovo Aneksom 10 notorno definisano postojanje i ovlaštenja, te do sada opšteprihvaćeno djelovanje, bilo izlišno osporavati.

 

 

Stoga, prema stavu Apelacionog vijeća, odbrana je upućivanjem zamjerki prvostepenoj presudi ostala isključivo dosljedna svojoj koncepciji viđenja ovog krivičnog predmeta i iz te vizure tražila navodne propuste prvostepenog suda, vršeći, kako je to već ranije i navedeno, jednostranu ocjenu pravnih pitanja, pravnog sistema i ustavnog uređenja uopšte kao i izvedenih dokaza, onako kako to samo žalbi odgovara, nezavisno od stvarnog dosega i značaja svakog od istaknutih pitanja.

 

 

Žalbe ostala u sferi sebi kreiranog autonomnog područja

 

 

Polazeći od takve premise, argumentacija žalbe ostala je u sferi sebi kreiranog autonomnog područja, a time i nužno ograničenog značaja.

 

 

Drugim riječima, ključna ishodišta žalbe odbrane ne nalaze potrebnu verifikaciju u cjelini dokazne građe i poimanju ovog krivičnog predmeta, a čime bi se poljuljali zaključci prvostepene presude u vezi dokazanosti navoda optužbe.

 

 

Analizirajući odluku o krivičnopravnoj sankciji, ovo Vijeće nalazi da su žalbeni prigovori kako Tužilaštva tako i odbrane u cjelosti neosnovani, a činjenični zaključci i utvrđenja pobijane presude pravilni, te u skladu s tim izrečena sankcija adekvatno odmjerena, pri čemu je pravilno donesena odluka i o mjeri sigurnosti.

 

(Raport)

Nova Raportova ekskluziva: Obavljujemo pravosnažnu presudu Dodiku. ‘Schmidt je legalni visoki predstavnik u BiH’