Kapitalističko-političke snage iz Beograda i Banje Luke dokazale su da postaju važan igrač i u slovenskoj unutrašnjoj politici. I to nas može zabrinuti, pišu slovenački mediji

 

 

 

Početkom prošlog novembra, Slovenija je bila na nogama. Ubistvo Aleša Šutara izazvalo je ostavke dva ministra, masovne proteste u Novom Mestu, policijske istrage u romskim naseljima i usvajanje posebnog zakona koji je spasio vladu Roberta Goloba od preranog završetka mandata.

 

 

U tako uzavreloj atmosferi, potpuno nezapaženo u LJubljani prošao je intervju sa predsjednikom stranke Resni.ca, Zoranom Stevanovićem, koji je tih dana objavio konzervativni portal Srpski ugao (Srpski kutak), koji je bio malo poznat u Sloveniji.

 

 

Riječ je o mediju posvećenom isticanju srpske nacionalne i pravoslavne identitetske pripadnosti u regionu, koji je simpatičan prema srpskim vlastima i kritičan prema politikama Evropske unije.

 

 

Gledajući unatrag, zanimljivo je pročitati šta je Stevanović, odnedavno predsjednik Državnog zbora (skupštine) rekao u ovom intervjuu. Pohvalio je srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, rekavši da bi i Slovenija trebala slijediti njegovu politiku “realne ravnoteže” u međunarodnim odnosima, piše necenzurirano.si.

 

 

Naglasio je da bi Slovenija trebala preispitati svoju odluku o priznavanju Kosova, jer se kaže da ta odluka “donosi nove podjele na Balkanu”. Istovremeno, Srbima u Sloveniji treba dodijeliti status nacionalne manjine.

 

 

Stevanović je na portalu predstavljen kao političar “duhovno naslonjen na pravoslavnu tradiciju”, koji je u skladu s Vučičem, Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) i njihovim konceptom “srpskog svijeta”, u kojem neki vide prikrivenu verziju propale ideje “Velike Srbije” iz 1990-ih, dok drugi vide samo želju za većom kulturnom integracijom Srba u regiji.

 

 

Ukratko, u ovom intervjuu, Stevanović je sve ono što slovenačka desnica godinama vidi u Zoranu Jankoviću. Barem kada ga je nazvala “Opankovićem”, a njegove glasače “trenerima” iz ljubljanske “palanke” koju treba zvučno očistiti masovnim sviranjem harmonike. Pa šta se desilo?

 

 

Već neko vrijeme je jasno da krugovi Vučića i dugogodišnjeg apsolutnog vladara bosanskohercegovačkog entiteta RS Milorada Dodika imaju izuzetno jake poslovne interese u Sloveniji.

 

 

Njihovi ljudi su proteklih deset godina ulagali novac u projekte nekretnina, potraživanja i kompanije u našoj zemlji. U Sloveniji, članici EU, vidjeli su oazu za kapital sumnjivog porijekla, a u slučaju porodice Dodik i za ličnu imovinu.

 

 

Ove finansijske operacije, posebno s ljudima iz RS-a, imale su dva cilja. Prvo, povlačenje desetaka, možda čak i stotina miliona eura novca iz entiteta i zemlje, koja je i dalje pod svojevrsnim protektoratom međunarodne zajednice.

 

 

I drugo, iskoristiti kolektivni kolaps slovenačke građevinske industrije prije dobre decenije i uvući građevinare s juga u novi val državnih ulaganja u željeznice i ceste. To se nikada nije ostvarilo.

 

 

Ali uz novac došao je i politički utjecaj. Iako se službena slovenačka politika prema BiH nije mnogo promijenila ni tokom lijeve ni desne vlade, Vučićevi i Dodikovi krugovi imaju vrlo dobre veze sa strukturama na obje strane slovenačke politike.

 

 

Na ljevici je za obojicu igrao Zoran Janković, koji je javno bio prijateljski nastrojen prema Vučiću i Dodiku. Čak do te mjere da je ozbiljno osramotio svoje birače nekritičkom podrškom srpskom predsjedniku tokom protesta na ulicama Beograda i Novog Sada.

 

 

Upravo je Ljubljana, gdje je Janković gradonačelnik, postala žarište kapitalnih ulaganja Dodikovih tajkuna u Sloveniji.

 

 

Na desnici je tu ulogu odigrao SDS, gdje su kontakti s Beogradom i Banja Lukom pragmatično skrivani i prepušteni “posrednicima”. Prije parlamentarnih izbora 2018. godine, stranka je htjela uzeti kredit od skoro pola miliona eura od Dijane Đuđić.

 

 

Tri godine kasnije, osoblje SDS-a u Uredu za sprječavanje pranja novca pomoglo je Vučiću da pronađe bankovne podatke kritičara njegove vlade.

 

 

Ali, čini se da je ova igra u posljednjoj godini dobila zaokret. Sve je više signala da su Vučić i Dodik već prošle godine digli ruke nad Jankovićem kao nekim ko bi mogao “sve popraviti” u Sloveniji. Ne samo u biznisu, već i u državnoj politici.

 

 

Neki signali su bili javni. Kada je Golobova vlada prošlog ljeta konačno zabranila Dodiku ulazak u Sloveniju, on je javno pozvao Srbe u Sloveniji da glasaju za Janeza Janšu. To su bile daleko od praznih riječi. Dodikov krug u Sloveniji ne samo da ima moć kapitala, već ima i prste u mekoj moći Srpske pravoslavne crkve.

 

 

Usput, nešto manje od dva mjeseca nakon ovog poziva, objavljen je spomenuti intervju sa Stevanovićem. Kao da je Beograd želio dati do znanja da su pronašli novog “džokera” pred odlučujuću partiju slovenskog političkog pokera.

 

 

Drugi signali bili su tiši. Nije tajna da ni Vučić ni Dodik nisu bili zadovoljni odlučnom slovenskom podrškom evropskim integracijama cjelovite Bosne i Hercegovine, što je daleko od koncepta zloglasnog “non papera” o rasparčavanju ove zemlje, pišu Slovenci.

 

 

Svakako su ih uznemirile i neke izjave i postupci evropske komesarke Marte Kos, koju Vučić i Dodik vide kao Jankovićev kadar. Tu je SDS brzo pronašao zajednički jezik s Beogradom i Banjom Lukom.

 

 

Jankovićeva stranka već nekoliko mjeseci prijeti opozivom Marte Kos iz Brisela zbog navoda o saradnji s bivšom Službom državne sigurnosti (SDV). Ali odgovore na neka pitanja saznat ćemo tek u narednim mjesecima.

 

 

Kako će se nova slovenačka vlada, sa Stevanovićem kao garantom parlamentarne većine, kojem je Dodik čestitao na izboru, postaviti prema Bosni i Hercegovini nakon ostavke visokog predstavnika Christiana Schmidta, za kojeg je Dodik uspio lobirati u SAD-u uz tihi aplauz Moskve?

 

 

Hoće li slijediti liniju najvećih članica EU ili ne? Dalje, hoće li se interesi kapitala iz Dodikovih i Vučićevih krugova u Sloveniji zadovoljiti samo ulaganjima u nekretnine ili je vrijeme za nešto više? Na primjer, u medijskom ili energetskom sektoru, gdje svjedočimo geostrateškim pomjeranjima u regiji.

 

 

Amerikanci grade plinovod u Bosni i Hercegovini, dok se u Srbiji potencijalni kupci Naftne industrije Srbije (NIS), koju Rusi moraju prodati na zahtjev Amerikanaca, kriju iza Ranka Mimovića, “slamnatog” čovjeka iz propalih slovenskih građevinskih priča.

 

 

I najvažnije: je li Stevanović zaista samo put do nove Janšine vlade, koja se Vučiću i Dodiku mnogo više sviđa od Goloba, ili je on njihova nova poluga koju će po potrebi iskoristiti protiv Janše? Pogotovo sada kada su padom Viktora Orbana izgubili svog najvećeg političkog saveznika u EU.

 

 

Šta će se dogoditi sa slovenskim sankcijama Dodiku? I dokle ide Dodikovo i Vučićevo ogorčenje Jankovićem pred predstojeće izbore za gradonačelnika Ljubljane? U svakom slučaju, jedno je jasno: kapitalističko-političke snage iz Beograda i Banje Luke dokazale su da postaju važan igrač i u slovenskoj unutrašnjoj politici. I to nas može zabrinuti.

 

(Stav)

Novi Dodikov i Vučićev adut u Sloveniji i prijetnja BiH: Vraća li se “non paper”?