Od ideala do licemjerja: Bošnjački politički spektar nakon Alije

Nova generacija političara uglavnom je lišena doktrinarne politike. Njihov politički habitus određuju materijalni interesi, a primarno obilježje društveno-političkog okvira u BiH postalo je licemjerje. Današnja politika sve češće pokazuje simptome postmodernističkog pomora.

Političari prelaze iz stranke u stranku, mijenjaju ideologije i retoriku, pravdajući se prilagođavanjem okolnostima. Takva fleksibilnost vrijednosti narušava dosljednost i autoritet političkih aktera. Građani više ne mogu pouzdano procijeniti njihove namjere, a povjerenje u institucije postupno se urušava.

U savremenoj bošnjačkoj političkoj povijesti, od razdoblja višestranačja u komunističkoj Jugoslaviji, SDA i njeno tadašnje rukovodstvo jedino su imale jasno artikuliranu ideološku poziciju i politički smjer. Tokom rata, pod vodstvom Alije Izetbegovića, SDA je, zajedno s ostalim parlamentarnim strankama opredijeljenim za suverenu Bosnu i Hercegovinu, iz objektivno najranjivije pozicije uspjela organizirati Armiju BiH, odbraniti državu i primorati međunarodnu zajednicu na intervenciju protiv srpske strane. Rezultat tog angažmana bio je ne samo stvaranje uvjeta za uspostavu mira, već i očuvanje države.

Danas, međutim, svjedočimo hiperprodukciji eksperata iz fotelje koji naknadnom pameti tumače kako je moglo i trebalo bolje. Javnost, a naročito bošnjački intelektualni krugovi, često se zaokuplja pitanjima na koja više ne postoji pametan odgovor, što nas odvlači od gorućeg problema: unutar bošnjačkog političkog spektra, nakon odlaska Alije Izetbegovića, nedostaje općeprihvaćena i koherentna politička vizija.

Od Dejtona do danas nastali su različiti politički projekti, uglavnom među Bošnjacima. Krajnji ishod tih političkih projekata može se opisati anegdotom iz bivšeg sistema, kada je jedan univerzitetski djelatnik o kolegi rekao: “Megalomanski planovi, nemali talent, ali oskudne radne navike”. U slučaju političkih projekata, megalomanskih planova nije manjkalo, talenta jeste, ali radne navike pogotovo.

Mahom su politički projekti nastajali iz SDA. Obećavano je mnogo, a u praksi se isporučivalo malo. Odluke o napuštanju matice uglavnom su pravdali nedostatkom demokracije, ali kada bi uplovili u vlastite političke projekte, baklja demokracije naprasno se ugasila.

Jedan od najsvježijih primjera političkog disidenstva među Bošnjacima je projekat Narod i pravda. Pompezno su ušli u politički život, pojačali se gatačkim agitprop – om, osvojili vlast, ali u posljednje vrijeme bilježe osjetan pad utjecaja.

Nedavni odlazak zastupnice Mie Karamehić-Abazović u svoje prirodno stanište potvrđuje ono što je svima jasno: politika u BiH posljednjih dvadeset godina vođena je ličnim interesima, a ne dubokom političkom vizijom.

Nova generacija političara uglavnom je lišena doktrinarne politike. Njihov politički habitus određuju materijalni interesi, a primarno obilježje društveno-političkog okvira u BiH postalo je licemjerje.

Današnja politika sve češće pokazuje simptome postmodernističkog pomora. Političari prelaze iz stranke u stranku, mijenjaju ideologije i retoriku, pravdajući se prilagođavanjem okolnostima. Takva fleksibilnost vrijednosti narušava dosljednost i autoritet političkih aktera. Građani više ne mogu pouzdano procijeniti njihove namjere, a povjerenje u institucije postupno se urušava.

Ako želimo promjenu, prvo moramo priznati stvarno stanje. Politički prostor Bošnjaka danas je prostor bez jasno definiranih ideala, gdje kratkoročni lični interesi nadvladavaju kolektivnu viziju. Dok se to ne promijeni, očekivati ozbiljne društvene i političke pomake bit će teško, a licemjerje i oportunizam ostat će zakon današnje politike.

(Stav)