Strategija maksimalnog pritiska, kroz sankcije, prijetnje i vojne demonstracije sile, nije dovela do željenih političkih ustupaka Teherana, već je povećala rizik od uvlačenja cijele regije u otvoreni sukob.
U tekstu pod naslovom “U Iranu je Trumpovoj sreći došao kraj” objavljenom u magazinu The American Conservative, autor Andrew Day iznosi oštru kritiku politike američke administracije prema Iranu i tvrdi da je politička “sreća” predsjednika Donald Trump u ovom slučaju konačno došla do kraja.
Day u svom članku argumentuje da je Trump godinama gradio imidž lidera koji prkosi vanjskopolitičkom establišmentu i sklapa “bolje dogovore” bez ulaska u dugotrajne ratove.
Međutim, kada je riječ o Iranu, autor smatra da je ta reputacija ozbiljno poljuljana. Prema njegovoj analizi, strategija maksimalnog pritiska, kroz sankcije, prijetnje i vojne demonstracije sile, nije dovela do željenih političkih ustupaka Teherana, već je povećala rizik od uvlačenja cijele regije u otvoreni sukob.
Politika bez jasnog izlaza
Centralna teza članka jeste da administracija nije imala koherentnu dugoročnu strategiju. Day navodi da je pritisak na Iran bio vođen uvjerenjem da će ekonomske sankcije i izolacija natjerati režim na kapitulaciju ili izazvati unutrašnju destabilizaciju. Umjesto toga, tvrdi autor, Iran je pokazao otpornost, a regionalne tenzije su porasle.
Članak podsjeća da je povlačenje SAD-a iz nuklearnog sporazuma (JCPOA) predstavljalo prekretnicu u odnosima dviju zemalja.
Prema Dayu, taj potez je uklonio mehanizam kontrole i komunikacije, a nije ponuđena održiva alternativa. Rezultat je situacija u kojoj su obje strane ostale bez diplomatskih kanala, dok je rizik od pogrešne procjene i eskalacije porastao.
Mit o nepogrješivosti
Autor posebno problematizuje percepciju Trumpa kao političara koji uvijek “izvuče pobjedu” čak i iz rizičnih poteza.
Day tvrdi da je upravo takav narativ doprinio precjenjivanju američke pregovaračke pozicije.
U kontekstu Irana, međutim, pokazala su se ograničenja takvog pristupa: međunarodni saveznici nisu u potpunosti slijedili Washington, dok je Teheran pronašao načine da ublaži dio ekonomskog pritiska.
Day zaključuje da je iranski slučaj primjer kako vanjskopolitičke odluke vođene političkim instinktom i simbolikom mogu proizvesti nepredvidive posljedice. Umjesto brze i jasne pobjede, situacija je ostala nestabilna, bez jasnog rješenja i s trajnim tenzijama u regionu.
Šire implikacije
Tekst u magazinu The American Conservative uklapa se u širu debatu unutar američke desnice i konzervativnih krugova o tome treba li SAD voditi intervencionističku politiku ili se fokusirati na ograničeniju, realističnu strategiju.
Day sugeriše da Iran predstavlja upozorenje: politika pritiska bez jasne diplomatske strategije može dovesti do dugoročnih problema, umjesto do brzih političkih poena.
(Stav)
Related posts:
Ibrahimovića pitali vjeruje li u Boga, on odgovorio: Gdje je taj Bog bio tada da mu…
OSVETA ČOVIĆU: Dodik ne miruje, NSRS kao sredstvo za obračun
PROFESOR SEAD TURČALO: “Dodikove metode su lukavije od Karadžićevih ili Martićevih. On zasad ne ispaljuje metke…”
U Evropi se rađa nova velesila, vojska im je sve jača: ‘Piastovska doktrina’ donosi moć
ANALIZA LJUBOMIRA FILIPOVIĆA: “Srbi nisu genocidni, ali Dodik jeste, ovo je najproblematičniji momenat njegovog…”
NEVJEROVATNO: Šta je sve predsjednik Naše stranke Edin Forto rekao o Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku…
JE LI ČOVIĆ UBIJEDIO MAĐARE: U Mostaru im govorio o izmjenama Izbornog zakona
Zašto Balkan nestaje: Ključni uzroci krize, egzodusa i negativnog prirodnog priraštaja
LUDNICA NA FACE TV: Crnogorac se kune u Bosanstvo, bivši suradnik mu odgovara…
JELENA TRIVIĆ U NEVJERICI: “Svaka beba koja se rodi u Republici Srpskoj od naše Vlade prvo što dobije…”
Powered by YARPP.
