Bliski istok ulazi u fazu dugotrajne nestabilnosti. Direktni sukob SAD-a i Izraela s Iranom ruši dosadašnju ravnotežu “rata u sjeni” i otvara prostor za trajnu militarizaciju regije.

Krajem februara 2026. godine Sjedinjene Američke Države i Izrael pokrenuli su koordiniranu vojnu kampanju protiv Islamske Republike Iran, predstavljenu kao preventivnu operaciju usmjerenu na neutralizaciju iranskih raketnih i nuklearnih kapaciteta te komandne infrastrukture. Prema zvaničnim saopćenjima Washingtona i Tel Aviva, cilj operacije bio je degradirati sposobnosti iranskih oružanih snaga, posebno balističke projektile, sisteme protuzračne odbrane i strukture Korpusa islamske revolucionarne garde – Islamic Revolutionary Guard Corps – koji predstavlja okosnicu iranske vojne i sigurnosne moći. Američki predsjednik Donald Trump izjavio je da operacija ima za cilj “uklanjanje neposredne prijetnje”, dok je izraelski premijer Benjamin Netanyahu naglasio da će udari trajati dok Iran više ne bude predstavljao stratešku opasnost za Izrael.

Početna faza napada bila je fokusirana na takozvani “decapitation strike”, odnosno pokušaj paraliziranja vojnog i političkog vrha Irana. U prvim satima pogođeni su komandni centri u Teheranu i drugim većim gradovima, raketne baze, skladišta projektila i komunikacijska infrastruktura. Prema izvještajima koji su se pojavili u međunarodnim medijima, među poginulima se nalazi i iranski vrhovni vođa Ali Khamenei, zajedno s više visokih vojnih zapovjednika, što bi predstavljalo najteži udar na iranski politički sistem od revolucije 1979. godine.

Operativno gledano, SAD i Izrael su koristili kombinaciju stealth aviona, krstarećih raketa, bespilotnih letjelica i cyber operacija kako bi u prvim danima sukoba oslabili iransku sposobnost koordiniranog odgovora. Prvo zasljepljivanje, a zatim i uništavanje radarskih sistema i sistema PZO bilo je ključno za sticanje zračne nadmoći. Napad je izveden koordinirano sa krstarećim raketama BGM-109 Tomahawk koje su ispaljene sa američkih ratnih brodova i podmornica u Arapskom moru. Simultano sa raketnim napadima, borbene letjelice sa aerodroma u Izraelu i američkih vojnih baza u regionu su poletjele da izvrše svoje udare na pomno odabrane ciljeve u dubini iranske teritorije. Rakete sa aviona i krstereći projektili sa ratnih brodova i podmornica pogodili su ciljeve istovremeno. Američko-izraelska vojna koalicija je pretvarajući se da pregovara tako ostvarila taktičko iznenađenje i uspjela da eliminiše iranskog vrhovnog vjerskog poglavara Ali Khamneija i većinu vojnih zapovjednika iranske vojske.

Iran je, međutim, odgovorio raketnim i dronskim napadima na izraelsku teritoriju i američke vojne baze u Zaljevu. Napadi su uključivali balističke i krstareće projektile, kao i bespilotne letjelice korištene u talasima radi zasićenja protivzračne odbrane. U sukob su se indirektno uključili i iranski saveznici, uključujući libanski pokret Hezbollah, koji je iz južnog Libana izveo napade na sjever Izraela. Time je sukob dobio regionalnu dimenziju i otvorio mogućnost šire destabilizacije Bliskog istoka.

Posebnu zabrinutost izazvale su prijetnje Teherana zatvaranjem Hormuškog tjesnaca, ključnog pomorskog prolaza kroz koji prolazi značajan dio svjetske trgovine naftom. Svaka ozbiljna blokada tog tjesnaca imala bi dramatične posljedice po globalno tržište energenata, cijene nafte i stabilnost svjetske ekonomije. Već sama prijetnja dovela je do skoka cijena energenata i povećane nervoze na finansijskim tržištima.

Sa vojno-analitičkog aspekta, operacija SAD-a i Izraela pokazuje karakteristike modernog visoko-tehnološkog rata: dominaciju u zraku, upotrebu preciznog navođenog oružja, integraciju cyber napada i elektronskog ratovanja te brzo targetiranje komandne strukture protivnika. Cilj takvog pristupa jeste brzo slamanje sposobnosti protivnika da organizirano vodi rat. Međutim, historija pokazuje da uništenje vrha ne mora automatski značiti kolaps sistema, posebno u državama s jakim ideološkim i sigurnosnim aparatom, kao što ej Iran.

Iranska strategija oslanja se na asimetrične metode: disperzirane raketne kapacitete, mrežu regionalnih saveznika i sposobnost nanošenja štete kroz indirektne frontove. Iako je Iran slabiji u klasičnoj zračnoj konfrontaciji sa SAD-om i Izraelom, njegova prednost leži u sposobnosti dugotrajnog iscrpljivanja, destabilizacije regiona i ugrožavanja globalnih energetskih tokova. Upravo ta kombinacija konvencionalnog pritiska i asimetričnog odgovora čini sukob opasnim i nepredvidivim.

Humanitarne posljedice su značajne. Izvještaji govore o civilnim žrtvama u urbanim područjima Irana, kao i o poginulim i ranjenim u Izraelu i na američkim vojnim lokacijama. Kako se sukob širi, raste rizik od većeg broja civilnih stradanja, raseljavanja stanovništva i dugoročnih destabilizacijskih efekata u cijeloj regiji.

Ovaj rat predstavlja prijelaz iz dugogodišnjeg “rata u sjeni” između Izraela i Irana u otvoreni međudržavni sukob uz direktno američko učešće. Vojno gledano, početna faza pokazuje tehničku i operativnu nadmoć SAD-a i Izraela, ali strateški ishod ostaje potpuno neizvjestan. Ako se sukob produži i dodatno regionalizira, mogao bi prerasti u dugotrajan rat iscrpljivanja sa globalnim ekonomskim i političkim posljedicama. Geopolitički ishod ovog sukoba, ako se posmatra kratkoročno i srednjoročno, može se sažeti u nekoliko ključnih tačaka.

Prvo, Bliski istok ulazi u fazu dugotrajne nestabilnosti. Direktni sukob SAD-a i Izraela s Iranom ruši dosadašnju ravnotežu “rata u sjeni” i otvara prostor za trajnu militarizaciju regije, jačanje savezništava i blokovsku podjelu između prozapadnih država i iranskih saveznika.

Drugo, Iran, čak i ako pretrpi teške vojne gubitke, vjerovatno će pojačati oslanjanje na asimetrične saveznike (Hezbollah, šiitske milicije u Iraku i Siriji, regionalne proxy-grupe), čime sukob postaje hroničan i disperziran, a ne klasično završen.

Treće, globalne sile poput Rusije i Kine dobijaju prostor za političko i ekonomsko jačanje utjecaja u regionu, posebno ako se pozicioniraju kao diplomatski ili vojni balans Zapadu.

Četvrto, svjetsko tržište energenata postaje osjetljivije i nestabilnije, naročito zbog rizika oko Hormuškog tjesnaca, što dugoročno može ubrzati energetske i geopolitičke preorijentacije velikih ekonomija.

Ukratko, čak i ako vojna kampanja bude taktički uspješna za SAD i Izrael, geopolitički ishod najvjerovatnije znači dugoročnu regionalnu nestabilnost, jačanje blokovske podjele i trajno povećanu globalnu napetost.

(Stav)

Related posts:

DRAGAN BURSAĆ RAVNO U METU: “U čije ime četnički vojvoda Mandić podržava secesionistu Dodika?” Centralna potjera za Dodikom je samo kupovina vremena: Može li obični policajac uhapsiti Dodika, ako to ne želi Alfa tim SIPA Ćulum je produžena ruka Dodikove politike: Nevidljivi Bošnjaci u SIPA-i i šutnja koja košta državu… Esad Duraković: Zašto je muslimanski svijet postao stratište?! Muslimani moraju promijeniti odnos prema sebi! ANALIZA VLADE VURUŠIĆA – GDJE JE NESTAO PREDSJEDNIK RS: Vučić mu je dao elitnu vilu, Orban najbolje specijalce, ali Dodika spašava treći čovjek!? POLITOLOG DAVOR GJENERO NAJAVLJUJE: Dodiku su preostale još samo dvije opcije, ambasador Lagumdžija ima najbolju moguću vijest za BiH… Dok slobodno prelaze granice, danas se navršava mjesec dana od izdavanja naredbe za privođenje političkog vrha RS-a RAMO ZA PLAKANJE: Ramo Isak nije izolovani incident, nego samo transparentan nastavak toksične prakse, koja ide od Delimustafića, Alispahića, Mehmedagića, Čampare… VEDRANA RUDAN UZBURKALA DUHOVE: “Bolesnici, ako vam je do rata, naoružajte se i krenite na…” UZ TELEVIZIJSKI SERIJAL O ZIJADU TURKOVIĆU, KARIKA KOJA NEDOSTAJE: Zijad Turković je prisluškivao policiju i konkurenciju prislušnim uređajem, donacijom Irana, kojeg mu je prodao osnivač “Ševa” Asim Dautbašić, moćni SDA-ov obavještajac

Powered by YARPP.

Otvorena agresija na Iran iz temelja mijenja kompletnu regiju