Postoji jedna istina stara koliko i samo ratovanje: možeš osvojiti teritoriju vojskom, ali ne možeš osvojiti narod koji smrt ne doživljava kao poraz. Historija je puna primjera velikih sila koje su osvojile gradove, spalile zastave i proglasile pobjedu, samo da bi na kraju shvatile da se rat dobija tek kada neprijatelj izgubi volju za otporom. A ako takve volje nema – ako su ljudi spremni umrijeti stojeći, a ne klečeći – onda je ovaj rat već izgubljen za agresora.
Jedan takav prizor stigao je iz Teherana u petak. Dok su izraelski zračni napadi potresali iransku prijestolnicu, državne televizijske kamere su snimile šefa pravosuđa, Gholama-Hosseina Mohseni-Ejeija, kako mirno daje intervju. Dok je govorio, raketa je eksplodirala nekoliko metara od njega. Ubio je ženu. Mohseni-Ejei nije trepnuo.
Taj okvir prenosi više od hiljadu vojnih analiza. Dok su rakete padale, a smrt je bila samo nekoliko koraka udaljena, iranski zvaničnik nije prekinuo njegovu kaznu. Nije se uplašio, nije pobjegao, nije pokazivao strah. I to nije bila glumačka izvedba – bila je to refleksija nacije koja decenijama živi pod prijetnjama, sankcijama i napadima, ali nikada nije popustila.
Prema svjedocima, izraelski napadi su bili usmjereni na područja blizu protesta na Dan Kuds, godišnjeg skupa u znak podrške Palestini. Eksplozije su odjeknule samo nekoliko metara od mase, a jedna žena je ubijena gelerima. Ali uprkos smrti i razaranju, iransko rukovodstvo ostalo je čvrsto. Šef Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost, Ali Larijani, opisao je napade kao “slabost i konfuziju” za Izrael. Predsjednik Masoud Pezeshkian pozvao je građane da izađu na ulice i “razočaraju neprijatelje Irana.”
I izašli su. Hiljade ljudi ponovo su ispunile ulice Teherana, svjesne da svaki trenutak može biti posljednji. I upravo tu leži ključ neuništivosti: kada čovjek više ne drhti pri smrti, postaje nepobjediv.
Izrael i Sjedinjene Države mogu izvoditi napade, mogu uništavati objekte, mogu gađati vojne ciljeve – ali ono što ne mogu pogoditi je duh naroda koji ne priznaje poraz. Mogu pobijediti u bitci, mogu srušiti zgradu do temelja, ali nikada neće dobiti rat – onaj pravi, onaj koji se vodi u srcima ljudi.
Jer narod koji se ne boji smrti, ne boji se ničega. I zato ga niko nikada neće pobijediti.
Samo zamislite kako bi se ponašala anemična osoba ili kako bi joj se rekete držale da im rekete padnu u blizini? Mislimo da bismo ih polijevali hladnom vodom 6 mjeseci.
(Logicno)










