(…) ima probleme.
Desetine hiljada ljudi prisustvovalo je kolektivnoj dženazi i ukopu posmrtnih ostataka jučer u Potočarima, na 30. godišnjicu genocida u Srebrenici.
Procjenjuje se da je bilo i do 40 hiljada ljudi. Fadila Efendić u genocidu je izgubila sina Fejzu i supruga Hameda.
Vratila se u Potočare i godinama se bori i ukazuje na pravdu i sve ono što se desilo u Srebrenici. Od sina Fejze ukopala je dvije kosti. Mnogo je takvih i sličnih priča, pa opet se, za sve ove godine, riječ mržnje nije čula.
Nema mržnje. Teško onome ko nekog mrzi.
On sam sa sobom ima probleme. Ja ne mrzim nikog. A ratni zločinci svakako treba da odgovaraju. A ne mogu svi biti ljudi, ne možemo kategorisati, ‘ah, svi su isti’ i ako su druge vjere i nacionalnosti.
Svaki ratni zločinac treba da se zna – on ima ime i prezime i neka se zna ko je. Nije uredu što se ratni zločinci još veličaju i posmatraju kao neki heroji. Kako oni mogu biti heroji? Ubijati svoje komšije, civile, nedužne ljude – on heroj? Kako će to biti heroj?
Šta je on i koga branio? Nema tu herojstva, samo stepen mržnje. Na neki način hoće taj svoj hir da izvrši na nekim nedužnim ljudima – našim ljudima”, kazala je Fadila Efendić, predsjednica udruženja “Srebreničke majke”.