Bez vrhovnog vođe i s ratnim strojem pod nemilosrdnim udarima Izraela i SAD-a, Iran danas stoji prepušten sam sebi – njegovi dugogodišnji saveznici Rusija i Kina nisu pružili ništa osim diplomatskih osuda i izraza zabrinutosti, piše agencija Reuters.

 

 

 

Teheran je na američko-izraelske napade odgovorio širenjem sukoba širom, pa i izvan Bliskog istoka.

 

 

Učinak njegovih projektila i dronova osjeća se na globalnim energetskim tržištima, u zabrinutim prijestolnicama od Washingtona do Pekinga, te u gotovo praznom Hormuškom tjesnacu kroz koji u vrijeme mira prolazi 20 posto svjetske opskrbe naftom, prenosi Hina.

 

 

Iranski projektili dosegnuli su Kipar, Azerbejdžan, Tursku i zaljevske države. Donijeli su rat na njihov prag, gađajući ključne kompanije, energetsku infrastrukturu i američke baze.

 

 

Gađana su naftna postrojenja, rafinerije i ključne rute opskrbe, što je uzrokovalo velike poremećaje u snabdijevanju sirovom naftom i prirodnim plinom, piše Reuters.

 

 

Hladne kalkulacije

 

 

Napad na Iran i odgovor Teherana uzrokovali su nagli skok cijena energenata zbog kojeg su velika gospodarstva primorana na hitne mjere. To je pokazatelj velike izloženosti svijeta posljedicama novog sukoba na Bliskom istoku.

 

 

Suzdržanost Rusije i Kine odražava njihovu hladnu kalkulaciju, smatraju analitičari – intervencija bi im u ovom trenutku donijela visoke troškove, ograničenu korist i nepredvidive rizike – što je teret koji se čini da nijedna sila nije spremna preuzeti.

 

 

„Bilo bi naivno da Rusija uđe u izravan vojni sukob sa Sjedinjenim Američkim Državama“, smatra Anna Borščevskaja, stručnjakinja za Rusiju pri Institutu u Washingtonu.

 

 

„Putin ima druge prioritete, a glavni među njima je Ukrajina“, kazala je.

 

 

Visoki izvor iz Rusije rekao je da „eskalacija u Iranu i u Zaljevu već odvlači pažnju s rata u Ukrajini“.

 

 

„To je jednostavno činjenica. Sve ostalo su samo emocije o ‘palom savezniku’“, naglasio je izvor za Reuters.

 

 

Peking i Moskva pomagali su Iranu u izgradnji vojnih kapaciteta za suprotstavljanje američkom i izraelskom pritisku, opskrbljujući ga projektilima, sistemima protuzračne odbrane i tehnologijom namijenjenom odvraćanju, otežavanju američkih operacija i povećanju cijene napada.

 

 

Međutim, ta se podrška sada čini ograničenom.

 

 

Paradoks

 

 

Kina je godinama radila na svom pozicioniranju u bliskoistočnoj diplomatiji, a Rusija je Iran prikazivala kao stub svog protuzapadnog bloka.

 

 

No kada se sukob rasplamsao, obje sile bile su ograničene – Kina svojom ovisnošću o zaljevskoj energiji i trgovini te sigurnosnim prioritetima u Aziji, a Rusija iscrpljujućim ratom u Ukrajini koji je smanjio njene kapacitete za zaštitu partnera i povećao potrebu za očuvanjem veza s naftom bogatim zaljevskim državama.

 

 

Rezultat je oštar paradoks: Iran ostaje strateški koristan objema stranama, ali nedovoljno da bi se za njega borile.

 

 

Dok su ruska vojska, njeni diplomati i ekonomski resursi i dalje zaokupljeni ratom u Ukrajini, prioritet predsjednika Vladimira Putina je izbjegavanje eskalacije s Washingtonom i zaštita ruskih interesa na Bliskom istoku.

 

 

„Da je Rusija izravno podržala Iran, otuđila bi zaljevske države i Izrael“, rekla je Borščevskaja.

 

 

„Putin to ne želi“.

 

 

Kineska strategija

 

 

Suzdržana reakcija Pekinga odražava njegovu dugogodišnju strategiju: izbjegavanje obavezujućih sigurnosnih dogovora koji su daleko od njegovih temeljnih interesa.

 

 

Za razliku od Sjedinjenih Američkih Država, čiji se savezi temelje na obavezama uzajamne odbrane, Kina preferira partnerstva zasnovana na trgovini, ulaganjima i prodaji naoružanja – vezama koje je ne uvlače u skupe sukobe izvan istočne Azije, naglasio je Evan A. Feigenbaum iz Zaklade Carnegie za međunarodni mir.

 

 

Kina, jedna od najvećih svjetskih ekonomskih sila i uvoznica energije, održava veze s Iranom i njegovim sunitskim rivalima u Zaljevu, a u Latinskoj Americi nikada nije sve karte stavila samo na Venecuelu.

 

 

„Ako je Peking i želio učiniti više, on neće preusmjeriti stratešku pažnju ili vojsku sa svoje sigurnosti“, tvrdi Henry Tugendhat s Instituta u Washingtonu.

 

 

„Njemu je stalo samo do vlastitog ugleda u inozemstvu. Stalo mu je do Tajvana, Južnog kineskog mora i percipiranih prijetnji od strane SAD-a i Japana.“

 

 

Sukob bi čak mogao donijeti određene prednosti Pekingu. Kina sa strane može promatrati kako su američke snage angažirane daleko od istočne Azije i kako se troše vojne zalihe.

 

 

Istovremeno, Peking u stvarnom vremenu dobija uvid u američke sposobnosti i operacije – saznanja koja bi mogla utjecati na njeno razmišljanje o budućem scenariju na Tajvanu.

 

 

Ključna slaba tačka Kine ostaje protok energenata kroz Hormuški tjesnac kroz koji prolazi oko 45 posto njenog uvoza nafte. No Peking ima strateške rezerve, a značajne količine iranske nafte već se nalaze u tankerima ili skladištima, kažu stručnjaci.

 

 

Oni navode da je kriza omogućila Moskvi i Pekingu da se ponovo postave kao posrednici.

 

 

Kina je saopćila da je ministar vanjskih poslova Wang Yi razgovarao s evropskim i arapskim ministrima kako bi potaknuo dijalog, dok je Putin obavio slične razgovore s čelnicima Zaljeva i iranskim dužnosnicima.

 

(Stav)

Rusija, nakon Sirije, izdala i ostavila na cjedilu i Iran. A čini se da ni Kinu nije briga