Po poništavanju nadležnosti Republike Srpske i, na kraju, poništavanju samog sebe na funkciji predsjednika, naveo je Drinić.
Burna rasprava na društvenim mrežama povela se nakon što je najavljen odlazak Milorada Dodika s vlasti nakon oktobarskih izbora.
Milorad Dodik, koji više nije predsjednik Republike Srpske, ponovo morališe. Što je bliži kraj njegove politike, sve je glasniji, rekao je generalni sekretar PSS-a Nebojša Drinić, te upitao: – Kada u oktobru SNSD napokon ode, po čemu ćemo pamtiti „dašak svježeg vjetra na Balkanu“?
Po tome što je na vlast došao na okupatorskim tenkovima, sa samo dva poslanika u NSRS, a danas se kune u narodnu volju.
Po poništavanju nadležnosti Republike Srpske i, na kraju, poništavanju samog sebe na funkciji predsjednika.
Po samoponižavanju i nagodbama sa strancima radi opstanka na vlasti. Nagodbama koje nikada nisu besplatne, jer cijenu plaća Republika Srpska i srpski narod.
Po raseljenom narodu i javnim preduzećima na izdisaju, uz legalizovanu pljačku.
Po obrazovanju u kojem je partijska knjižica važnija od diplome.
Po zdravstvu u kojem se na UКC-u trguje drogom, a pacijentima se poručuje da im šanse za preživljavanje zavise od glasa.
Po predaji jasenovačke građe.
Po Pelješkom mostu kao „srpskom nacionalnom interesu“, ćutanju na odlikovanje 103. brigade HVO i na ustaške simbole u Derventi.
Po zarobljenim medijima i bezakonju u kojem klevetnički portali lijepe etikete političkim neistomišljenicima.
I na kraju – po tome što je kroz cijelu karijeru bio cinični makijavelista, zaključio je Drinić.
KAD JE KRENUO AMIDŽI(Ć)
Nakon Drinićevih optužbi, u zaštitu lika i (ne)djela Milorada Dodika stao je državni ministar Srđan Amidžić.
Ne volim javno odgovarati, ali moram primijetiti da ćemo “ekipu” iz gradske uprave BL baš pamtiti – po znanju i obrazovanju, zakonima koji se tumače kako kome odgovara, gradskim prijateljima Christianom Schmidtom i Benjaminom Karić, novoj gradskoj bolnici koju “svi već koristimo”, novootvorenoj sportskoj Gimnaziji, radnicima kojima se ne zna ni broj ni učinak, vojnom roku, očuvanju zelenila koje uspješno nestaje, saobraćajnoj revoluciji u kolonama, novim parking mjestima koja se traže lupom, cijenama komunalnih usluga koje rastu brže od svega, stanju u gradskim preduzećima koje je, najblaže rečeno, za pamćenje… Za 4 godine – i više nego dovoljno, poručio je Amidžić.
(SB)










