Šta rat protiv Irana znači za sve

Osnovni elementi zadržavanja u međunarodnim odnosima se danas razgrađuju. Rat protiv Irana samo će ubrzati ovaj proces i produbiti haos koji već oblikuje globalnu politiku. Bez obzira na ishod trenutne krize, napad SAD-a i Izraela na Iran imat će posljedice daleko izvan sudbine same Islamske Republike. Ono što je zapravo u pitanju jeste percepcija onoga što je moguće i prihvatljivo u međunarodnim odnosima. Ova percepcija se mijenja, i to ne na bolje.

Prije svega, svaka referenca na međunarodno pravo, koje formalno podržava diplomatiju, izgubila je čak i svoje simbolično značenje. Kada su se SAD pripremale za napad na Irak 2002. i 2003. godine, i dalje su smatrale potrebnim tražiti rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a. Colin Powell se pojavio pred UN-om držeći epruvetu dizajniranu da dokaže postojanje iračkog oružja za masovno uništenje, uz pažljivo osmišljenu retoriku. Argument nije uspio, ali sam pokušaj je bio važan. To je odražavalo uvjerenje da je još uvijek potreban neki oblik opravdanja.

Danas je čak i taj refleks nestao. Ni prošloljetna neprijateljstva ni trenutna eskalacija nisu uključivala pokušaj dobijanja odobrenja od međunarodnih institucija. U Washingtonu se debata pomjerila prema unutra. Kritičari sada tvrde da Donald Trump nije imao ustavno ovlaštenje da zapravo pokrene rat bez odobrenja Kongresa, što je George W. Bush formalno dobio prije invazije na Irak. Ali ovo je unutrašnji američki spor. Spoljašnja legitimnost se više ne smatra relevantnom.

Sam diplomatski proces je okrenut naglavačke. I posljednji dvanaestodnevni rat između Izraela i Irana u junu prošle godine i trenutna agresija prethodili su intenzivnim pregovorima. Ti razgovori nisu bili samo pozorišne predstave. Razmatrani su konkretni prijedlozi za rješavanje nuklearnog pitanja. Ipak, u oba slučaja, pregovori su se direktno prelili u vojnu akciju bez formalnog obustavljanja.

U slučaju Izraela, ovaj pristup je barem dosljedan. Izraelski lideri nikada nisu skrivali svoj cilj uništenja iranskog režima i otvoreno su odbacivali diplomatiju kao besmislenu. S druge strane, razgovor je koristio cinično. Ne kao put ka kompromisu, već kao sredstvo da se Iran spusti na oprez prije udarca.

Koje će lekcije zemlje koje trenutno pregovaraju sa SAD-om naučiti iz ovoga? Očigledno je. Ne možeš vjerovati procesu. Možeš se osloniti samo na sebe i svoju snagu. U najmanju ruku, trebate polugu koju vaš sagovornik ne može ignorisati. Osim toga, logika postaje još mračnija.

Prvi put od atentata na Muammara Gaddafija, vođa suverene države eliminisan je ciljanim udarom. Štaviše, javno je predstavljena kao pozitivno postignuće, pa čak i kao doprinos miru. Ali Khamenei je bio legitimni vođa članice UN-a, priznat od gotovo cijele međunarodne zajednice i potpuno uključen u međunarodne odnose. To je uključivalo pregovore sa samim akterima koji su organizovali napad, pregovore koji su trajali do trenutka kada je upotrijebljena sila.

Atentat na šefa države od strane vojske druge države, izveden namjerno i po istom modelu koji se koristi protiv vođa terorista ili narko kartela, predstavlja novu fazu u svjetskoj politici. Kontrast sa prethodnim slučajevima promjene režima je poučan. Gadafija su ubili Libijci usred unutrašnjeg kolapsa. Saddam Hussein je pogubljen nakon suđenja na iračkom sudu, koliko god njegova pravednost bila upitna. Iranski slučaj je drugačiji. Ona oponaša metodu koju je Izrael koristio protiv lidera Hezbollaha i Hamasa, metodu koju je Washington u potpunosti podržao.

Ono što se razlaže su posljednja preostala ograničenja naslijeđena iz ranijih perioda. Legitimitet države više se ne zasniva na formalnom priznanju ili pravnom statusu, već na okolnostima i ličnim preferencijama. Međunarodni odnosi počinju ličiti na igru ruskog ruleta. U prošlosti su norme često bile kršene, a moral se različito tumačio između kultura. Ali postojali su okviri. Ti okviri se sada odbacuju.

Budući da je ova erozija bila postepena, mnoge političke elite tretiraju ove događaje kao još jedan oštar, ali razumljiv period geopolitičkog rivalstva. Varaju se. Za američke protivnike, zaključci su neizbježni.

Prvo, pregovaranje s Washingtonom je besmisleno. Jedine alternative su kapitulacija ili priprema za ishod zasnovan na sili.

Drugo, sve je vjerovatnije da nema drugog mjesta za povlačenje i nema šta izgubiti. U ovom scenariju, svaki ‘konačni’ argument je legitiman, uključujući i crveno dugme, bilo doslovno ili figurativno.

Ovi zaključci su validni bez obzira na to kako se događaji u Iranu odvijaju. Čak i ako se pojavi ishod nalik venecuelanskom ishodu, prijenos vlasti iza kulisa osmišljen da zadovolji vanjske aktere, šteta neće biti poništena. Mehanizam za prisilnu promjenu vlasti je dokazan i daleko je oštriji od obojenih revolucija 2000-ih. Otpornost na nju će se stvrdnuti, a ne omekšati. U određenim situacijama, posljedice mogu biti katastrofalne.

Postoji i šira regionalna dimenzija. Invazija na Irak 2003. godine ostaje ključna referentna tačka. Ta kampanja je uništila poslijeratni poredak na Bliskom istoku. Brzi poraz Saddamove vojske izazvao je euforiju u Washingtonu i optimizam u pogledu preoblikovanja regije po američkom uzoru. Desilo se suprotno. Kontrola je oslabila, neočekivani akteri su stekli moć, a nestabilnost se proširila. Ironično, uspon Irana kao regionalne sile bio je sam po sebi proizvod uništenja Iraka.

Ako se Iran sada transformiše vojnom silom, regija će ponovo ući u novu i nepredvidivu fazu. Trumpova vizija za Bliski istok je jednostavna. Izrael treba postati dominantna vojna sila, dok se ekonomska integracija sa zaljevskim monarhijama produbljuje u interesu Sjedinjenih Država. Iran stoji na putu – i kao izvor straha za svoje susjede i kao suvereni akter sa vlastitim interesima i partnerstvima. Uklonite ga ili onemogućite i vojno-komercijalna arhitektura izgleda održivo.

Ali Irak bi trebao služiti kao upozorenje. Iran je previše centralan za političku, kulturnu i historijsku strukturu Bliskog istoka da bi takav plan mogao proći bez prepreka. Prema procurjelim informacijama, Trump je oklijevao prije nego što je odobrio napad. Uvjerili su ga obećanjem ogromnih dobitaka: kontrolu nad Zaljevom, utjecaj u područjima od Kavkaza do Centralne Azije, te nove komercijalne prilike usklađene s njegovim svjetonazorom. Na papiru, logika je uvjerljiva. U stvarnosti, ovi projekti rijetko idu po planu.

Konačni zaključak nije nov. Prisila i gola sila su svi glavni aduti u globalnoj politici. Sve ostalo je sekundarno. Čak ni pretvaranje da postoji moralno ili ideološko opravdanje više nije potrebno. Kako će zemlje odgovoriti na ovu stvarnost stvar je izbora. Ali pretvarati se da ne postoji više nije opcija.

Autor: Fjodor Lukjanov

(Logicno)