Šta su o izraelskom lobiju znali Paul Findley, Richard Nixon i Marlon Brando?

Predsjednik. Superzvijezda. Kongresmen. Tri čovjeka iz potpuno različitih svjetova, koji djeluju kroz pet decenija, a susreću se na istoj neugodnoj koordinati na mapi američke moći.

Richard Nixon nije bio čovjek sklon moralnoj jasnoći. Ipak, u privatnosti Ovalnog ureda, daleko od koreografije državništva, govorio je s direktnošću koju historija rijetko oprašta i još rjeđe zaboravlja.

Dozvolite mi da objasnim nešto o jevrejskom lobiju u ovoj zemlji. Oni vjeruju da to što im je Izrael na prvom mjestu ne znači da Ameriku stavljaju na drugo. Ali američki predsjednik mora tome pristupiti drugačije. On uvijek prvo mora misliti na ono što je najbolje za Ameriku. Američki predsjednik mora donijeti odluku koja, zapravo, Izraelcima ne daje blanko ček – insistirao je.

Nixon je otišao i korak dalje.

Svaki jevrejski premijer kojeg poznajem angažirao je američke Jevreje da kroz politički proces izvrše što veći pritisak na američke predsjednike.

To nisu bile riječi nekog marginalnog glasa ili teoretičara zavjere. Bile su to riječi 37. predsjednika SAD-a, koji je govorio proračunatim, nesentimentalnim registrom realpolitike.

Marlon Brando, najveći glumac svoje generacije, do sličnih je zaključaka došao kroz druga vrata – ne kroz moć, već kroz predvorja Hollywooda. Kada su ga pitali zašto je odbio primiti prestižnu nagradu Oscar, bio je nemilosrdan: “Zbog sve veće kontrole cionista u Hollywoodu. Oni posjeduju studije”, rekao je.

Oni oblikuju priče. Oni odlučuju ko će se čuti, a ko ne. Jasno sam to vidio i više nisam mogao biti dio tog sistema.

Glumac koji je natjerao cijeli svijet da osjeti težinu ljudske tuge ili ambicije, pogledao je iza zavjese i, zbog vlastite savjesti, odbio nastaviti glumiti.

Tu je i Paul Findley, republikanski kongresmen iz Illinoisa, koji je 22 godine služio u Predstavničkom domu. Nakon što je izgubio mandat, učinio je ono što poraženi političari rijetko čine – rekao je istinu o razlozima svog poraza. U svojoj značajnoj knjizi iz 1985. godine “Usuđuju se progovoriti: Ljudi i institucije se suočavaju s izraelskim lobijem” Findley je pedantnom i osuđujućom preciznošću dokumentirao kako je Američko-izraelski komitet za javne poslove (AIPAC) postao dominantna sila koja oblikuje stav Washingtona prema Bliskom istoku. Lobi je, pisao je Findley, razvio gotovo savršen sistem kažnjavanja onih koji odstupaju i nagrađivanja onih koji se pokoravaju. Njegov zaključak bio je oštar – ono što se smatralo američkom politikom prema Izraelu i Palestincima uopće nije bila politika. Bila je to kapitulacija odjevena u jezik savezništva.

Predsjednik. Superzvijezda. Kongresmen. Tri čovjeka iz potpuno različitih svjetova, koji djeluju kroz pet decenija, a susreću se na istoj neugodnoj koordinati na mapi američke moći.

Gotovo osam decenija ta je koordinata ostala zabranjena zona u mainstream političkom diskursu. Mašinerija koja je provodila šutnju bila je zastrašujuća: finansiranje kampanja, urednički nadzor i stalna prijetnja optužbom za antisemitizam koja bi značila kraj karijere.

Tradicionalni mediji nisu bili samo saučesnici te šutnje, već su oni, u mnogočemu, bili njena arhitektura. Ono što su Nixon, Brando i Findley primijetili o koncentriranom utjecaju u studijima, redakcijama i zakonodavnim tijelima nije bila paranoja. Bio je to strukturalni opis načina na koji su određeni narativi postizali dominaciju, dok su drugi tiho pokopavani.

A onda je došla Gaza. A onda je došao mobilni telefon.

Nijedan urednički odbor nije odobrio snimke. Nijedan voditelj ih nije kontekstualizirao prije emitiranja. Nijedan direktor studija nije odlučio šta je publika spremna vidjeti. Slike su stigle direktno iz ruševina Jabaliye, iz hodnika bolnice Al-Shifa, s lica majki koje su nosile svoju djecu u plastičnim vrećama. Mala djeca su živa zakopana pod ruševinama. Stariji ljudi su rastrgani ud po ud. Bolnice su uništene. Glad je od ljudskih bića napravila samo kosti i kožu. Međunarodni krivični sud izdao je naloge za hapšenje izraelskog premijera Netanyahua i njegovog ministra odbrane Yoava Gallanta, koji su prijetili prekidom opskrbe hranom, strujom i vodom kompletnom civilnom stanovništvu.

Vojska ima izraz za ono što se potom dogodilo – kvantitet ima svoj kvalitet. Sama, neumoljiva i neposredna količina slika iz Gaze učinila je ono što decenije istraživanja, kongresnih svjedočenja i predsjedničkih snimaka nisu uspjele. Slomila je monopol nad narativom. Cunami slika užasnuo je svijet i natjerao ljude, posebno širom Evrope i u sve većem dijelu američke javnosti, da izgovore ono što se dugo smatralo neizrecivim – dosta je. Ne u naše ime. Nema više oružja. Nema više blanko čekova. Nema više diplomatskog pokrića u Ujedinjenim nacijama i na svakom međunarodnom forumu gdje je izraelska nekažnjivost bila zaštićena od posljedica.

Novinar i ratni dopisnik Sebastian Junger jednom je primijetio da je rat uvijek priča koju preživjeli pričaju o mrtvima. Decenijama su u američkom pripovijedanju izraelsko-palestinske priče mrtvi bili samo apstrakcija, statistika, fusnota i žalosna kolateralna šteta. Mobilni telefon je ukinuo tu apstrakciju. Svakoj žrtvi je dao lice, ime i krik. Učinio je mrtve nemogućim za ignoriranje i manipulaciju.

Ne svjedočimo samo promjeni mišljenja, vidimo promjenu i u samoj strukturi dopuštenog govora. To je redefiniranje toga ko smije govoriti i u kojim prostorima, a da pritom ne riskira cijelu karijeru. Mladi ljudi predvode taj proces. Ulice Londona, Pariza i Chicaga predvode taj proces, piše Middle East Monitor.

Čak i unutar američke političke klase postoji onaj tihi konsenzus koji je Findley opisao. Čujemo doslovni prekid tišine. Neizgovoreno pravilo da se morate samocenzurisati prije nego što progovorite – nestaje.

Nixon se bojao davanja blanko čeka Izraelu. Brando se bojao kulture u kojoj se određene priče ne smiju ispričati. Findley je dokumentirao mehanizam kojim su oba ta straha decenijama bila utemeljena. Ono što nisu mogli predvidjeti bio je uređaj u svakom džepu koji će, na kraju, učiniti ušutkavanje nemogućim.

Mobilni telefon nije uzrokovao patnju u Gazi. Ali je svijetu uskratio utjehu neznanja.

Ispostavilo se da je upravo to uskraćivanje bilo ono što je pravdi bilo najpotrebnije.

(Stav)