Stvara li se digitalna željezna zavjesa između Evrope i SAD-a?

Američki internet i Evropski internet postaju dva različita kontinenta. Unatoč kilometrima podvodnih kablova koji šaraju dno Atlantskog okeana, digitalni okean između njih postaje sve širi i sve dublji. Na Atlantik se sručila svojevrsna digitalna željezna zavjesa.

Dok mediji histerično izvještavaju o razlazu između Washingtona i Brisela, tretirajući ga kao prolaznu diplomatsku prepirku birokratske klike sa dvije obale Atlantika, promiče im tektonski poremećaj koji se odvija u pozadini. Diplomatski rat je samo dimna zavjesa. Stvarna priča, ona koja će definisati naredne decenije, jeste tiha smrt ideje o jedinstvenom, globalnom internetu.

Ono čemu svjedočimo nije privremena svađa saveznika; to je institucionalizacija “Splinterneta”. Zapad se ne cijepa samo politički, već se cijepa digitalno na dvije nekompatibilne zone, efektivno ubijajući san o jedinstvenom tržištu ideja i kapitala.

Godinama smo termin “Splinternet” koristili da opišemo kineski “Veliki vatreni zid” ili rusku izolaciju. Vjerovali smo u mit o “Slobodnom svijetu” koji dijeli zajednički digitalni ekosistem. Ta iluzija je sada razbijena.

Ovaj razvod nije ideološki – on je infrastrukturni i regulatorni. S jedne strane imamo američki model “nadzornog kapitalizma”, gdje je podatak roba kojom se slobodno trguje bez obzira na privatnost. S druge strane je evropski model “digitalnog humanizma” (ili, ciničnije rečeno, regulatornog protekcionizma), utemeljen na GDPR-u i drakonskim AI aktima.

Vrlo je moguće da ova dva sistema više neće moći komunicirati. Vizne zabrane su samo fizička manifestacija digitalne realnosti: može se desiti da podaci uskoro ne mognu putovati slobodno preko Atlantika. Ako do toga dođe, zašto bi nova normalnost u konačnici zaobišla i transokeansku mobilnost običnih Evropljana i Amerikanaca?

Za korporacije i startupe, ovo je katastrofa epskih razmjera. San o “pokretanju aplikacije u garaži” koja se sutra globalno koristi je mrtav.

Ulazimo u eru gdje će svaka kompanija morati graditi dvije odvojene infrastrukture: jednu za američku “Zonu deregulacije” i drugu za evropsku “Zonu privatnosti”. To nije samo birokratska prepreka; to je i kraj interneta kao faktora smanjenja troškova. Fragmentacija tržišta znači da samo najveći igrači mogu preživjeti, dok se inovacija guši pod teretom usklađivanja s kontradiktornim pravnim režimima.

Ovaj proces je nepovratan jer se tiče samog digitalnog suvereniteta. Evropa je shvatila da je njena ovisnost o američkim cloud servisima i data centrima egzistencijalna prijetnja. Ono što Washington naziva “slobodnim protokom podataka”, Brisel (i Pariz, i Berlin) sve više vidi kao digitalnu kolonizaciju. Na sceni je svojevrsna geopolitika servera

Zabrane putovanja i trgovinske barijere su samo prvi koraci u uspostavljanju digitalnog suvereniteta. Nije riječ o cenzuri sadržaja, kako to rade autokratije; riječ je o cenzuri protokola i arhitekture.

Svijet se ne dijeli više samo na klasičnu dihotomiju Istok-Zapad. Dijeli se na nekompatibilne digitalne ekosisteme i one koji prate korak sa novim tehnološkim dinamikama. Američki internet i Evropski internet postaju dva različita kontinenta. Unatoč kilometrima podvodnih kablova koji šaraju dno Atlantskog okeana, digitalni okean između njih postaje sve širi i sve dublji. Na Atlantik se sručila svojevrsna digitalna željezna zavjesa.

Za male zemlje poput Bosne i Hercegovine, koje nemaju svoj digitalni suverenitet, ovo postavlja ozbiljno pitanje: Na čiji geopolitički server ćemo se mi priključiti kada se kablovi globalne saradnje presijeku?

(Stav)