Tiha dobit Rusije i Kine od rata SAD-a i Irana

Često se najznačajnije geopolitičke posljedice odvijaju u tišim arenama raspodjele resursa, strateškog fokusa i dugoročnog nadmetanja moći. U takvom scenariju, najznačajniji pobjednici možda neće biti zemlje direktno uključene u borbe, već one koje pažljivo posmatraju iz daljine, čekajući da se vaga globalne pažnje preokrene u njihovu korist.

Na prvi pogled, vojni sukob u kojem učestvuju SAD, Izrael i Iran čini se kao konflikt uglavnom ograničen na Bliski istok. Zaista, neposredne posljedice vjerovatno bi se najintenzivnije osjetile u cijeloj regiji kroz sigurnosnu nestabilnost, ekonomske poremećaje i promjene u savezima. Pa ipak, ratovi ovih razmjera rijetko ostaju regionalni u svom strateškom utjecaju. Izvan vidljivih linija fronta, geopolitički domino efekti dosegli bi daleko u globalnu ravnotežu snaga, posebno utječući na to kako se Rusija i Kina pozicioniraju u međunarodnom poretku koji se stalno razvija.

U ranim fazama takvog sukoba, moglo bi se činiti da i Moskva i Peking gube. Iran je postao važan partner za svaku od njih na različite načine. Za Kinu, Iran predstavlja značajan izvor snabdijevanja energijom i važno čvorište u širim infrastrukturnim i transportnim mrežama koje je Peking promovirao širom Euroazije. Za Rusiju, saradnja s Iranom produbila se posljednjih godina, posebno u kontekstu rata Moskve u Ukrajini, gdje su iranski dronovi navodno igrali ulogu u ruskim vojnim operacijama. Iz te perspektive, svako ozbiljno slabljenje Irana ili nestabilnost koja potkopava njegovu državnu strukturu mogla bi objema silama uskratiti korisnog strateškog partnera.

Međutim, geopolitički ishodi rijetko su tako jednostavni. Ako bi se sukob proširio ili odugovlačio duže vrijeme, šira strateška slika mogla bi izgledati vrlo drugačije. Dugotrajno sučeljavanje na Bliskom istoku neizbježno bi zahtijevalo značajne američke vojne, finansijske i diplomatske resurse. SAD bi vjerovatno morale pojačati regionalno raspoređivanje snaga, ojačati zračnu i raketnu odbranu, zaštititi plovne puteve i održavati trajnu operativnu prisutnost na nekoliko ratišta.

Moderno ratovanje izuzetno je intenzivno po pitanju resursa. Precizno navođena municija, presretači protivzračne odbrane, platforme za nadzor i logistička infrastruktura troše se tempom koji malo koji planer u mirnodopsko vrijeme predviđa. Nedavni sukobi pokazali su koliko se brzo čak i velike zalihe mogu iscrpiti nakon što započnu velike vojne operacije. Ako bi Washington bio duboko uvučen u još jednu produženu vojnu obavezu na Bliskom istoku, pritisak na njegov vojni inventar i operativno planiranje mogao bi postati značajan.

Gubitnici i pobjednici rata

Za Rusiju bi takva promjena mogla donijeti indirektne prednosti. Zapadna podrška Ukrajini uveliko se oslanjala na američku vojnu pomoć, posebno u snabdijevanju municijom, sistemima protivzračne odbrane i drugim naprednim sposobnostima. Ako bi SAD preusmjerile značajan dio tih resursa na drugo područje djelovanja, opseg ili brzina pomoći Kijevu mogli bi se suočiti s novim ograničenjima. Čak i umjereno usporavanje zapadne vojne podrške moglo bi Moskvi pružiti strateški prostor za predah na bojnom polju ili za pregovaračkim stolom.

Kina bi, u međuvremenu, vjerovatno takav scenario posmatrala kroz drugačiju, ali jednako stratešku prizmu. Peking je dugo bio pažljiv prema tome kako SAD upravljaju složenim vojnim operacijama i kako balansiraju obaveze u više regija. Svaki sukob velikih razmjera u koji su uključene američke snage pruža rijetku priliku za pažljivo posmatranje. Vojni planeri u Pekingu proučavali bi operativne obrasce, logističke ranjivosti i performanse naprednih sistema naoružanja u stvarnim borbenim uvjetima.

Osim isključivo vojne dimenzije, postoji i širi strateški proračun. Već nekoliko godina strateški fokus Washingtona sve se više pomjera prema Indo-Pacifiku, gdje se takmičenje s Kinom općenito smatra odlučujućim geopolitičkim nadmetanjem u nadolazećim decenijama. SAD su ojačale saveze, proširile regionalnu vojnu saradnju i uložile diplomatsku energiju u balansiranje rastućeg utjecaja Kine.

Ako bi Washington bio prisiljen posvetiti veću pažnju i resurse velikom sukobu na Bliskom istoku, ta promjena mogla bi usporiti ili zakomplicirati njegovu stratešku preorijentaciju prema Aziji. Čak i bez dramatične promjene politike, praktični zahtjevi upravljanja novim ratom mogli bi smanjiti intenzitet američkog angažmana u Indo-Pacifiku. Za Peking, svako smanjenje pritiska duž njegove neposredne strateške periferije – od Tajvanskog moreuza do Južnog kineskog mora – bilo bi pažljivo zabilježeno.

Nužan oprez

Istovremeno, i Rusija i Kina vjerovatno bi postupile s oprezom. Niti jedna sila nema interes da se direktno uplete u vojni sukob sa SAD-om oko Irana. Kina je posebno duboko integrirana u globalnu ekonomiju, s opsežnim trgovinskim i finansijskim vezama sa zapadnim tržištima. Otvoreno vojno savezništvo s Teheranom protiv Washingtona i njegovih saveznika moglo bi nositi značajne ekonomske rizike za Peking, potencijalno ugrožavajući stabilnost koja je temelj kontinuiranog rasta Kine.

Štaviše, uprkos rastućem globalnom utjecaju, Kina i dalje održava samo ograničenu vojnu prisutnost na Bliskom istoku. Iako je Peking razvio ekonomska partnerstva i infrastrukturne projekte širom regije, nije izgradio sigurnosnu arhitekturu koja bi mu omogućila da igra odlučujuću vojnu ulogu u regionalnom ratu. Kao rezultat toga, najvjerovatniji pristup Kine bio bi oprezno posmatranje, zaštita vlastitih ekonomskih interesa, zagovaranje diplomatskih rješenja i izbjegavanje direktnog učestvovanja u neprijateljstvima.

Rusija se suočava sa složenijom računicom. Njena politička i vojna saradnja s Iranom produbila se posljednjih godina, ali Moskva je također svjesna da su njeni strateški prioriteti i dalje koncentrirani u istočnoj Evropi. Kremlj bi trebao balansirati svoj interes za održavanjem partnerstava na Bliskom istoku s potencijalnim koristima koje bi mogle proizaći iz preusmjeravanja američke pažnje na druga mjesta.

Još jedan faktor koji zaslužuje pažnju leži u tehnološkim i industrijskim temeljima modernog ratovanja. Savremeni sukobi uveliko zavise od globalnih lanaca snabdijevanja koji uključuju poluvodiče, napredne proizvodne komponente, rijetke minerale i sofisticirane elektronske sisteme. Mnogi od tih lanaca snabdijevanja ostaju duboko povezani s kineskim industrijskim kapacitetima.

U slučaju produženog sukoba u koji su uključene zapadne vojske, pritisak na te mreže snabdijevanja mogao bi postati vidljiviji. Povećana potražnja za visokotehnološkim komponentama i strateškim materijalima mogla bi otkriti ranjivosti unutar globalnog odbrambeno-industrijskog ekosistema. U takvim okolnostima, centralna uloga Kine u globalnoj proizvodnji, posebno u područjima indirektno povezanim s odbrambenom industrijom, mogla bi postati izvor strateške poluge.

To ne znači da bi Peking tražio sukob. Naprotiv, kineski kreatori politike dosljedno su naglašavali stabilnost kao preduvjet za ekonomski razvoj. Ipak, strukturne prednosti unutar globalnih lanaca snabdijevanja mogu s vremenom tiho oblikovati ravnotežu snaga, posebno tokom perioda dugotrajnih geopolitičkih tenzija.

Šta će pragmatizam donijeti?

Također je vrijedno zapamtiti da i Rusija i Kina imaju tendenciju da međunarodnoj politici pristupaju s pragmatičnog stajališta. Ako bi u Iranu došlo do unutrašnjih političkih promjena kao posljedica sukoba ili nestabilnosti, ni Moskva ni Peking ne bi nužno ostali vezani za određeno političko vodstvo u Teheranu. Historijski gledano, obje sile su pokazale spremnost da se brzo prilagode novim političkim stvarnostima, dajući prioritet očuvanju strateških i ekonomskih interesa nad ideološkim usklađivanjem.

U tom smislu, šire geopolitičke posljedice rata u koji je uključen Iran mogle bi se pokazati daleko složenijim nego što početni utisci sugeriraju. Dok bi Teheran mogao snositi neposredne troškove vojne konfrontacije, indirektni efekti mogli bi preoblikovati strateško okruženje na načine koji se protežu daleko izvan Bliskog istoka.

Paradoks je zapanjujući. Sukob koji se na prvi pogled čini kao slabljenje mreže država labavo povezanih protiv zapadnog utjecaja mogao bi, pod određenim uvjetima, stvoriti dinamiku koja u konačnici koristi tim istim silama. Ako bi dugotrajni rat privukao američku pažnju, iscrpio vojne resurse i zakomplicirao globalne prioritete Washingtona, strateški pejzaž mogao bi se postepeno promijeniti na načine koji pogoduju konkurentima koji djeluju izvan neposrednog bojišta.

Historija je više puta pokazala da ishode ratova ne određuju isključivo pobjede ili gubici na frontu. Često se najznačajnije geopolitičke posljedice odvijaju u tišim arenama raspodjele resursa, strateškog fokusa i dugoročnog nadmetanja moći. U takvom scenariju, najznačajniji pobjednici možda neće biti zemlje direktno uključene u borbe, već one koje pažljivo posmatraju iz daljine, čekajući da se vaga globalne pažnje preokrene u njihovu korist.

(Daily Sabah)