Taj je princip narušen prije 5-6 godina direktor policije je, istina privremeni, Bošnjak, dakle Vahidin Munjić, kao i ministar- da prostite na izrazu!- Ramo Isak.

 

 

 

Piše: SENAD AVDIĆ

 

 

Kada je u drugoj polovini 80-ih godina u Mostaru pokrenuta antikorupcijska kampanja (koja je se u tada drugačije zvala, borba protiv otuđenih centara moći, ili tehnomenadžera, tako nekako…) uhapšeno je je nekoliko važnih, dugo godina nedodirljivih ljudi iz političkog i privrednog života Hercegovine. Jedan od njih, u prethodnim godinama vjerovatno najutjecajniji i najmoćniji Mostarac, doveden sa lisičinama na rukama u zatvor u Šantićevoj ulici, poznatiji u narodu kao „Ćelovina“. Pričalo se tih godina da se taj se posrnuli moćnik zaprepašten jadnim uvjetima u kojem se zatvor nalazi, derutnim i pretrpanim sobama, zapuštenim klozetima, oronulim zidovima…obratio upravniku zatvora. „Pa, čovječe dragi, što mi ne reče dok sam bio na vlasti u kakvom ti je očajnom stanju zatvor, da ga obnovimo i uredimo za pristojan život u njemu?!“

 

 

Za razliku od svojih komunističkih prethodnika, moglo bi se konstatirati da su aktuelni politički reprezentativci posljednjih godina izdvojili značajne financijske resurse za izgradnju i(li) modernizaciju zatvorsko-pritvorskih kapaciteta; nešto im je govorilo da je to sigurna investicija u vlastitu budućnost i dostojanstvenu starost.

 

 

SAD ME VIDIŠ, SAD ME NE VIDIŠ

 

 

Nermin Nikšić, predsjednik Vlade Federacije BiH, nije iskusio blagodeti pritvorskih jedinica, unatoč tome što ga sve ono što je isplivalo iz mutnog, toksičnog taloga njegove korespodencije sa policijskim šefovima moglo biti valorizirano samo na jedan način: njegovim hitrim pritvaranjem. Recimo, zbog mogućnosti utjecaja na svjedoke, ili ponavljanja krivičnog djela, što su najčešće razlozi da se nekoga spenga i metne iza rešetaka. Od toga se Nikšić (za)štitio ne samo kontroliranjem policijskih čelnika i njihovih operacija, nego i njihovim usmjeravanjem prema svojim protivnicima. Za sada nije jasno, osim u nekim grubim indicijama zbog čega tužilaštvo (najprije Kantonalno, potom i federalno-POSKOK, a o istoj tužiteljskoj personi se radi) nije reagiralo nakon što se iz „građe“ kojom je raspolagalo ašićare moglo uvjeriti u neprimjereno i kriminalno djelovanje sumnjive zločinačke organizacije na čijem je čelu premijer Federacije?

 

 

Izvjesno je samo jedno: svaki sekund koji Nikšić provede na slobodi nakon što je javno predočena njegova zakonski nedopustiva aktivnost, dokaz je da je pravna država kapitulirala pred svemoživom političko- korpucijskom nemani! Da BiH nije pravna, nego prazna država!

 

 

Sa Nerminom Nikšićem sam se, ili mi se samo to čini, u životu sreo prilično davno u jednoj sarajevskoj kafani. Ili je možda bilo dva puta. Ne isključujem da je to bilo i u tri navrata. Poznata vam je sasvim sigurno ta vrsta ljudi, sretali ste ih u životu, na dernecima, feštama, svadbama, ispraćajima u vojsku.

 

 

To su oni koji cijelo vrijeme sjede (po pravilu u ćošku) i ćute, nit romore nit govore, ne skreću pažnju na sebe. Za takve važi da im riječi ponekad govore više od ćutnje. Kada se jutro nakon derneka skupite vas nekoliko aktera sinoćnje fešte, uglavnom na „popravku“ i da rekapitulirate prethodnu burnu noć, redovno se dešava, ako vas je bilo deset-sjetit ćete se njih devet, a onog jednog niko i nikako ne uspijeva dozvati u sjećanje.

 

 

Pokazat će se na koncu da se svi ne sjećate jednog te istog čovjeka; Nikšić spada u tu vrstu ljudi, prisutnih, a nevidljivih, nazočnih, a nepamtljivih.

 

 

Sjeća li se iko da je Nermin Nikšić već jednom bio na čelu Vlade Federacije(2010-2014)? Pamti li iko podbogom kako se držao u tom mandatu koji je bio obilježen latentnim sukobom koalicijskih partnera, raskolom u Vladi koja se podijelila na ministre iz SDP-a i one druge predvođene Strankom demokratske akcije.

 

 

Zna li se kakva je njegova uloga bila u hapšenju i kasnijem procesuiranju Živka Budimira, predsjednika Federacije BiH u čijim je rukama bila sudbina Nikšićeve polov(ič)ne Vlade? Nakon što se na suđenju pokazalo da je proces protiv Budimira bio politički motiviran, zna li se ko je bio njegov ključni motivator? Ima li ikakvih tragova koji bi svjedočili o držanju Nikšića tokom višemjesečnog raskola u SDP-u, sukoba između predsjednika te stranke Zlatka Lagumdžije i dopredsjednika Željko Komšića? Čiju je stranu u tom sukobu on držao, ako je uopće držao ičiju?

 

 

Da li biste se sa sigurnošću smjeli opkladiti da je Nermin Nikšić četiri godine primao platu kao zastupnik u Parlamentu BiH? Ko vam može zamjeriti ako to ne znate, jer kako biste – koliko god bili informirani, uopće o tome išta znali? Evo i skorašnjeg primjera njegove taktike permanentne hibernacije. Prije nekoliko nedjelja negdje na hrvatskom Jadranu su se okupili lideri regionalnih socijaldemokratskih partija. Za razliku od svog prethodnika Lagumdžije koji se tokom svog mandata na čelu SDP-a BiH prometnuo u važnog čimbenika evropske ljevice i više o njoj mislio nego o matičnoj stranci, Nikšić je sasvim zadovoljan svojom pozicijom provincijskog polit-komesara.

 

 

Pregledao sam tokom i nakon rečenog skupa sve medije, televizije, portale, tragajući za kakvom izjavom, govorom, intervjuom predsjednika SDP-a BiH, bosanskohercegovačkih socijaldemokrata. Naslušao sam se izjava hrvatskih, crnogorskih, srbijanskih socijaldemokrata, ali od Nikšića ni mukajet, kao da ga nikada na svijetu nije bilo, da parafraziram Štulića! Ovih dana bukti radničko nezadovljstvo u (većinski državnoj) tvornici namjenske industrije „Ginex“ u Goraždu. Bio je to snažan povod da premijer Federcije promptno otputuje na lice mjesta-u jednu drugu fabriku, u Novom Travniku!?

 

 

DRVO ZA VJEŠANJE

 

 

Nekada davno sam pitao izvjesnog Lagumdžijinog intimusa kako je uopće tržišni inspektor iz Konjica Nermin Nikšić stekao bezrezervno povjerenje dugogodišnjeg vlasnika SDP-a BiH kojem će na koncu sasvim opravdano doći glave. Nije ni on imao definitivan odgovor, osim jednog koji je više anegdotalan, nego suštinski. „Mislim da se Nikšić nametnuo preko drvenih štapova. Znaš, njegova se familija u Konjicu godinama uspješno bavi izradom drvenarije, pa su napravili koplja koja je on donirao SDP-u da na njih nakače stranačke zastave tokom izborne kampanje“.

 

 

Nisam siguran da je bilo baš sve tako, ali mi se objašnjenje dopalo jer tako liči na glavnog aktera ove priče. Nermina Nikšića koji je prije petnaestak godina postavio brata u upravu Auto-cesta, pa dokazivao (i dokazao!) da nije time ušao u sukob interesa jerbo „brat nije srodnik“.

 

 

Šta je sporno u odnosima federalnog premijera Nermina Nikšića i v.d. direktora Uprave policije Federacije Vahidina Munjića. Da ne dužimo: sporno je sve!

 

 

I da još dodamo: prepiska koju posljednjih dana objavljuje televizija „Hayat“ i portal „Istraga“ nije uzrok ovog skandala nego ga je samo iznijela na čistac i predočila javnosti.

 

 

Za direktorsku funkcije u policiji koju obnaša bila krajnje je neprimjerena kontaminiranost Munjića nizom izdašno dokumentiranih afera. Prva se odnosila na „rentanje“ policijskih specijalaca za potrebe globalnog narko-trgovca Edina Gačanina-Tita.

 

 

Dodatno se Munjić ukopao (zajedno sa šefom specijalaca i tadašnjim ministrom policije) nakon što je informaciju o tom skandalu pokušao relativizirati i kriminalizirati njene autore-policajce koji su profesionalno obavili svoj posao. Uključenost u ovaj slučaj dovela je do Munjićevog hapšenja i kratkotrajnog pritvaranja. Nije na slobodu pušten zato što nije bilo dokaza o njegovoj krivici (kao što su euforično i trijumfalno obznanili njegovi prijatelji nakon što su ga svečano dočekali) nego što Tužiteljstvo BiH nije imalo potrebu da ga dalje zadržava, budući je dobilo sve što im je nedostajalo u dotadašnjoj fazi istrage: Munjićevi telefoni, prije svega.

 

 

U jeku tih dramatičnih događaja i tužiteljske akcije „Black Thie“, premijer Vlade Nermin Nikšić radi šta? Produžava za tri mjeseca mandat direktoru Munjiću?! (Objavljena prepiska pokupljena iz telefona direktora Munjića nam otkriva u kakvom se „dođeš mi-dođem ti“ trgovačkom aranžmanu, koji je ispod nivoa kumunikacije na pijaci u Konjicu.)

 

 

U međuvremenu je Vahidin Munjić upao u nove nevolje sa zakonom: državno je Tužiteljstvo pokrenulo istragu o korištenju prislušnog sisteme „Catcher“ pomoću kojeg su federalni policajci godinama, izvan zakona i samovoljno, prisluškivali navodno stotine građana.

 

 

SIĐI DO NEKE

 

 

Ni ta istraga protiv direktora federalne Uprave policije nije pokolebala Nermina Nikšića i prisilila ga da malo olabavi odnos sa Munjićem. Prije više od deset godina Nikšić bio je izrazito gadljiv prema nezakonitostima u policijskog aparatu. Žalio se u medijima da je Uprava policije Federalnog MUP-a u vrijeme dok je na njenom čelu bio Zlatko Miletić prisluškivala „čelnike SDP-a, čak i njihove ljubavnice“. Bivši direktor policije i aktuelni državni zastupnik Miletić tužio je i na sudu dobio medij koji je objavio te optužbe za koje, pokazalo se, Nikšić nije imao dokaze. Tačno je bilo samo to da su čelnici SDP-a BiH bili u to vrijeme , po nalogu pravosudih insitucija, „na mjerama“ u aferi „Reket“ te da se u telefonske razgovore na kompromitantan upecale i neke drugarice…

 

 

Ništa se novo i nepoznato u korespodenciji Nikšića i Munjića nije desilo, sve je to odavno poznato i viđeno; da se sličan sličnom raduje te da ljudi na odgovornim funkcijama razmjenjuju usluge „u granicama mogućnosti“ , kao što su nekada djeca mijenjala sličice fudbalera i timova. Kvarnoj, posesivnoj i sebičnoj vlasti koju nijedna opća javna stvar ne zanima, neophodna je ništa bolja policija, a njoj podjednako korumpirano pravosuđe.

 

 

Ono što je u cijeloj ovoj o(p)tužnoj i nedoličnoj priči zaobiđeno a mene jako zanima je pitanje kako se u Nikšić-Munjićeve „duple pasove“ uklapaju tzv. „partneri“ iz Hrvatske demokratske zajednice? Od instaliranja ovakve strukture policije u Federaciji BiH, dakle dobrih dvije i pol decenije, uspostavljen je (prećutni, doduše) princip da čelni ljudi policije, ministar i direktor ne mogu biti iz istog naroda: ako je ministar Bošnjak, direktor Uprave policije morao bi biti Hrvat.

 

 

Taj je princip narušen prije 5-6 godina direktor policije je, istina privremeni, Bošnjak, dakle Vahidin Munjić, kao i ministar- da prostite na izrazu!- Ramo Isak. Poznato je da Dragan Čović ni mnogo manje bitne funkcije ne prepušta „partnerima“. Poznato je njemu jako dobro zašto je važna Federalna policija: svojevremeno su ga pripadnici FUP-a „spenganog“ dovezli iz Mostara u Sud Bosne i Hercegovine.

 

 

No, Čović i HDZ iako imaju svoje ljude u Neovisnom odboru za izbor direktora FUP-a nisu do sada, pa ni tokom najnovije afere, insistirali da na tu poziciju postavi neko iz njihove, odnosno hrvatske „kvote“. Samo naivan i onaj ko „ sluša, a ne čuje“ može vjerovati da Čovićevo mirenje sa uzurpiranjem „hrvatske pozicije“ nije kompenzirano protuslugom, nekim skromnim oblikom pažnje glavnog federalnog partnera, „u granicama mogućnosti“, kako u pepiskama formulira Nermin Nikšić.

 

 

Na šta tačno mislim, mogu li biti konkretniji? Mogu, evo: je li neko Čoviću obećao da ako odustane od čelne funkcije u FUP-u njegovi prijatelji i kolege neće imati posla sa policijom, niti će ih iko uznemiravati. Federalna policija će, primjerice, po sugestiji premijera Nikšića „spengati“ bošnjačke lopove u Autocestama Federacije gdje su isparili silni milioni, a Hrvata poput direktora Ljube Pravdića neće pipnuti. Ako ga se sjete Evropski tužitelji-sjete!?

 

(SB)

TRIPTIH O SPENGAVANJU: Komunikacija premijera Nikšića i direktora Munjića je ispod nivoa pijace u Konjicu, ali je u granicama njihovih objektivnih mogućnosti!