Napad na jednu političku ličnost nikada nije samo tek napad na tu ličnost. On je dio šire političke operacije čiji je cilj redefinirati političku ravnotežu unutar bošnjačkog političkog prostora kako bi se neutralisalo autentične predstavnike bošnjačkog naroda.
Kada neka politička stranka ulazi u izborni ciklus s teretom neispunjenih obećanja, truhlih političkih kompromisa i očiglednog gubitka povjerenja javnosti, tada se obično vraća najstarijem političkom receptu: medijskoj hajci i javnom linču političkih protivnika.
Taj opasni recept i toksični obrazac danas ponovo koristi posrnuli SDP, stranka koja je zajedno sa svojim partnerima iz Trojke očito odlučila da i ovu izbornu kampanju vodi na isti način kao i onu iz 2022. godine, putem medijskog linča, prizemnih insinuacija i sistematskih klevetničkih napada na Sebiju Izetbegović ali i SDA generalno.
U toj “strategiji” nema ništa novo. Ona je već viđena. Riječ je o istom političkom scenariju koji se u Bosni i Hercegovini ponavlja svaki put kada se približavaju izbori i kada politički akteri bez stvarnih rezultata pokušavaju amortizovatni vlastite neuspjehe.
To je već dobro poznati model najprizemnije političke borbe u kojem se javni prostor zatrpava fabriciranim skandalima i suludim konstukcijama kako bi se sakrila mnogo neugodnija činjenica potpunog političkog bankrota vlasti Trojke čiji je mandat obilježen fatalnim slabljenjem Bosne i Hercegovine kao države, opasnim jačanjem secesionističke srpske i hrvatske politike te potpunim ruiniranjem bošnjačkih pozicija.
U takvim okolnostima potpunog političkog kraha, jedino što preostaje jeste proizvodnja neprijatelja.
Ritualne žrtve Partije
Na žalost doktorica Sebija Izetbegović već godinama predstavlja centralnu metu takvih kampanja. Prije svega jer je u imaginaciji političkog i medijskog podzemlja, koje je danas na vlasti, pretvorena u simbol i izabrana kao ritualna žrtva. A mete, simboli i žrtve su potrebni kao projekcijsko platno na koje se pokušavaju projicirati sve vlastite frustracije nelegitimne i bezidejne politike Trojke koja ne zna, ne može i ne smije objasniti vlastiti neuspjeh.
U pitanju je pokušaj “kidnapovanja narativa”, borbe za kontrolu načina na koji javnost razumjeva političke događaje. Zato se gotovo svaki spor, svaka administrativna odluka ili akademski postupak u kojem se pojavi ime dr. Sebije Izetbegović pokušava problematizovati i pretvoriti u skandal i medijski spektakl.
Napad na jednu političku ličnost nikada nije samo tek napad na tu ličnost. On je dio šire političke operacije čiji je cilj redefinirati političku ravnotežu unutar bošnjačkog političkog prostora kako bi se neutralisalo autentične predstavnike bošnjačkog naroda. Medijske kampanje protiv SDA stoga nemaju ništa sa “nezavisnim novinarstvom” već su redovno koordinirane političko-medijsko-pravosudne operacije u okviru političkog procesa kojim se pokušava oblikovati javni narativ.
A upravo je kontrola narativa jedno od najvažnijih političkih oružja, naročito u izbornoj godini kada imaju konkretan i gotovo trenutan politički efekat.
Takva politička praksa uklapa se u širu političku logiku o kojoj je već mnogo puta pisano, gdje napadi na SDA ili njene istaknute kadrove gotovo uvijek služe kao uvod u širi politički obračun sa bošnjačkim političkim i institucionalnim autoritetima kako bi se ugrozili bošnjački politički interesi.
Politički bankrot Trojke
No ovaj put je politički kontekst i društveni ambijent znatno nepovoljniji za SDP i njegove partnere iz Trojke. Za razliku od 2022. godine, kada su obećavali kule i gradove, danas iza Trojke stoji katastrofalni četverogodišnji mandat koji im ostavlja vrlo malo razloga za bilo kakav optimizam.
Obećavane reforme ostale su uglavnom na nivou Konakovićevih lažljivih, samohvalisavih i subudalastih konferencija za štampu, dok su stvarni politički procesi pokazali ne samo krajnju nesposobnost već i servilnu zavisnost Trojke od vanjskih političkih centara moći, ponajviše Zagreba. Umjesto obećavane stabilnosti i razvoja, dobili smo političku improvizaciju, kapitulaciju pred srpsko-hrvatskim politikama, kompromitaciju truhlim kompromisima” na štetu bošnjačkih interesa te stalne unutrašnje sukobe unutar same vlasti.
Zbog toga se sada od strane Trojke, naročito SDP-a, ponovo pribjegava staroj strategiji proizvodnje političke panike: targetiraj i personaliziraj protivnika, diskreditiraj ga klevetama i lažnim aferama, produciraj moralnu histeriju i na svaki način pokušaj izbjeći raspravu o vlastitim rezultatima.
Današnja kampanja SDP-a i Trojke nije tek još jedna epizoda “uobičajene” predizborne polemike već je vidljiva manifestacija prave prirode jedne političke strukture koja je svjesna da nema ponuditi biračima ništa drugo osim radikalizacije političke scene i beskrajnih političkih obračuna.
Vožnja kroz crveno
No ukoliko se unutar SDA zaista ozbiljno razmatra ideja “semafor” koalicije sa SDP-om nakon izbora upravo u tome, u takvom političkom karakteru, idelogiji, teoriji i praksi SDP-a leži i najveća opasnost za SDA.
Iako se takva koalicija često u političkim krugovima predstavlja kao “racionalno rješenje” za stabilizaciju, ne samo vlasti već i bošnjačke političke scene uopće, svo posljerano političko iskustvo govori nešto sasvim drugo.
Stranka poput SDP-a, koja svoju političku strategiju zasniva na višegodišnjoj, čak i višedecenijskoj ukoliko govorimo o čitavoj porodici Izetbegović, demonizaciji političkog protivnika ne može biti stabilan koalicioni partner. Naprotiv, takve koalicije obično završavaju novim krizama i novim sukobima pogotovo jer već trideset godina nakon rata SDP pronalazi svoj politički raison d'etre, sami razlog postojanja, u tome da je stalni opozit i neprijatelj “politici Izetbegovića”.
Saradnja sa strankom koji vlastitu kampanju gradi na malicoznoj hajci i političkom linču vaših kadrova i političkog vrha predstavlja koliko taktičku grešku toliko i ozbiljan strateški rizik. Partnerstvo sa takvim SDP-om, koji je po savjetu ovdašnjih ljevičarskih gurua već prošao proces “depatriotizacije narativa” i “debošnjakizacije” te se odmakao od “probosanskih vrijednosti” ne bi donio bilo kakvu stabilnost, nego permanentu političku krizu. To se uostalom pokazalo i svaki put kada su SDA i SDP bili zajedno u vlasti.
Bošnjačka politika već je previše puta skupo plaćala iluziju da se stabilnost može graditi na kompromisima sa političkim akterima koji vlastitu politiku temelje ne na izgradnji zdravog društva već na destrukciji političkih i ideoloških protivnika i neistomišljenika. Hoće li se već jednom naučiti ta lekcija?
(Stav)








