Što duže rat traje, to više obični Amerikanci internaliziraju njegove posljedice, pretvarajući udaljene sukobe u neposredni ekonomski pritisak.

 

 

 

Sud o ratu Trumpove administracije protiv Irana već je uglavnom donesen u vodećim medijima, javnom mnijenju i većem dijelu analitičke sfere. Ono što i dalje podržava rat ograničeno je na dva predvidljiva tabora: zvanični vladin diskurs i najodanije pristalice predsjednika, zajedno s ukorijenjenim proizraelskim biračima, prenosi Stav.ba.

 

 

Izvan ovih krugova, rat se široko shvata kao nepromišljen, neopravdan i strateški nekoherentan.

 

 

Među širom američkom javnošću, ovaj zaključak nije apstraktan. Oblikovan je rastućom nelagodom, ekonomskom anksioznošću i rastućim osjećajem da rat nema ni svrhu ni smjer.

 

 

Od izbijanja rata 28. februara 2026. godine, ankete su konstantno ukazivale u jednom smjeru. Anketa Pew Researcha krajem marta pokazala je da 61 posto Amerikanaca ne odobrava Trumpovo rješavanje sukoba.

 

 

Još jedno istraživanje AP-NORC pokazalo je da šest od deset Amerikanaca vjeruje da je američka vojna akcija protiv Irana već “otišla predaleko”, dok je čak i anketa Fox Newsa pokazala da se 58 posto protivi.

 

 

Ovi brojevi potvrđuju širi trend koji je započeo na početku rata i koji se samo pojačao. Reuters je 19. marta izvijestio da samo 7 posto Amerikanaca podržava potpunu kopnenu invaziju. U istom izvještaju, skoro dvije trećine ispitanika reklo je da vjeruju da će Trump vjerovatno ipak nastaviti invaziju, što naglašava sve veći jaz između politike i javne volje.

 

 

Nekoliko dana kasnije, Reuters je primijetio da je Trumpov rejting pao na 36 posto, a kao ključni pokretači navedeni su rast cijena goriva i ekonomska nestabilnost.

 

 

Što duže rat traje, to više obični Amerikanci internaliziraju njegove posljedice, pretvarajući udaljene sukobe u neposredni ekonomski pritisak.

 

 

Među američkom inteligencijom, opozicija više nije ograničena na tradicionalne antiratne krugove. Sada prelazi ideološke granice, uključujući i segmente Trumpove vlastite političke baze.

 

 

Izvještavajući s Konzervativne konferencije o političkoj akciji 2026. godine, The Guardian je primijetio da su mnogi pristalice MAGA-e upozorili da rat rizikuje da postane još jedan “vječni rat”.

 

 

Ova konvergencija je značajna i ne odražava prolazno neslaganje, već dublju strukturnu promjenu u percepciji javnosti.

 

 

Ipak, glavni mediji – od CNN-a do Fox Newsa – uglavnom su izbjegavali suočavanje s onim što mnogi Amerikanci već prepoznaju: da je rat usko povezan s agendom izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.

 

 

U samom Washingtonu, nelagoda također postaje sve eksplicitnija. Wall Street Journal je u martu izvijestio da su zakonodavci iz obje stranke sve skeptičniji prema pristupu administracije.

 

 

Na strateškom nivou, temeljne pretpostavke rata već su počele da se raspadaju. Rani proračuni Izraela da bi eskalacija mogla izazvati unutrašnji kolaps u Iranu nisu se ostvarili.

 

 

Iranski politički sistem ostaje netaknut, njegovo rukovodstvo stabilno, a njegova vojna kohezija nepokolebljiva pod vrhovnim vođom Alijem Hamneijem.

 

 

Istovremeno, Teheran je pokazao svoju sposobnost da uzvrati na više frontova, ciljajući izraelsku teritoriju i američke vojne resurse u regiji.

 

 

Njen geografski utjecaj nad Hormuškim moreuzom i dalje vrši pritisak na globalna energetska tržišta, pojačavajući njenu stratešku poziciju uprkos kontinuiranim napadima.

 

 

Strukturna realnost je stoga neizbježna. Promjena režima u Iranu zahtijevala bi masovnu kopnenu invaziju, široku koaliciju i dugotrajnu okupaciju.

 

 

Čak i pod takvim uvjetima, uspjeh bi ostao neizvjestan, kao što je iskustvo Iraka već pokazalo sa razornom jasnoćom.

 

 

Ovo postavlja centralno pitanje: zašto nastaviti rat čije se strateške premise već urušavaju?

 

 

Dio odgovora ne leži u strategiji, već u psihologiji. Značajan broj istraživanja političke psihologije, često citiranih u relevantnim analizama iz 2026. godine, opisuje Trumpov stil vođenja kao duboko narcisoidan. Osobine poput grandioznosti, preosjetljivosti na kritiku i pretjerane potrebe za projiciranjem dominacije nisu slučajne – one aktivno oblikuju donošenje odluka.

 

 

Trumpova retorika se dugo oslanjala na ponižavanje, dominaciju i spektakl, predstavljajući politiku kao takmičenje snage, a ne kao pregovaranje.

 

 

Unutar ovog okvira, eskalacija postaje psihološka nužnost. Povlačenje riskira da se izgleda slabo, dok kompromis riskira poniženje.

 

 

Za vođu čiji je identitet izgrađen na projektovanju snage, takvi ishodi su politički i lično nepodnošljivi.

 

 

Ovu dinamiku pojačava šira kultura administracije, gdje su visoki zvaničnici više puta koristili terminologiju poput “uništavanja” i “potpunog uništenja”.

 

 

Međutim, takvu retoriku ne prate dokazi o koherentnoj dugoročnoj strategiji, što otkriva sve veći jaz između učinka i planiranja.

 

 

Istovremeno, fiksacija administracije na mušku moć – na dominaciju, snagu i spektakl – doprinijela je dubokom potcjenjivanju njenog protivnika.

 

 

Iran nije fragmentirana država koja čeka kolaps, već regionalna sila s višedecenijskim iskustvom u asimetričnom ratovanju i strateškoj otpornosti.

 

 

Ipak, čini se da je Trump djelovao pod pretpostavkom da sama američka moć garantuje ishode, iluzija koju su pojačali prošli prikazi vojne sile.

 

 

Reuters je krajem marta izvijestio da je Trump sada sve više pod pritiskom da brzo “okonča rat”, dok se administracija suočava s onim što je opisala kao “samo teške izbore”.

 

 

U istom izvještaju citirani su zvaničnici koji priznaju da ne postoji jasna strategija izlaska, ostavljajući administraciju uhvaćenu između eskalacije i političkih posljedica.

 

 

Jedan zvaničnik je rekao za Reuters da “nema više lakih rješenja”, naglašavajući dubinu strateške blokade.

 

 

Drugi je dodao da bi svako povlačenje moralo biti pažljivo osmišljeno kako bi se izbjeglo da izgleda kao poraz, što odražava zabrinutost administracije za optiku koliko i za ishode.

 

 

Ovdje psihološka dimenzija postaje odlučujuća. Trump je izgradio politički identitet utemeljen na snazi, dominaciji i pobjedi.

 

 

Poraz u Iranu ne bi bio samo politički neuspjeh; on bi predstavljao kolaps tog identiteta. Za lidera vođenog narcističkim imperativima, takav kolaps je egzistencijalan, prijeteći ne samo njegovom političkom položaju već i njegovom odnosu s vlastitom bazom.

 

 

Zbog toga su neki analitičari – pa čak i osobe u Trumpovoj vlastitoj orbiti – počeli iznositi teatralnu strategiju izlaska. Kako je Reuters izvijestio 14. marta, savjetnik Bijele kuće David Sacks je otvoreno izjavio da Sjedinjene Države trebaju “proglasiti pobjedu i izaći” iz rata protiv Irana, pozivajući na povlačenje uprkos odsustvu jasnog strateškog ishoda.

 

 

Takav potez bi omogućio Trumpu da proglasi uspjeh, a istovremeno se povuče iz sve neodrživijeg sukoba, čuvajući imidž snage čak i suočen sa strateškim neuspjehom.

 

 

Ali ovo otkriva dublju istinu rata. “Pobjeda” koja se teži nije vojna – ona je psihološka.

 

 

Američko-izraelski rat protiv Irana stoga nije samo moralna i pravna kriza. To je također geopolitička katastrofa oblikovana, u ne maloj mjeri, psihologijom vođe koji nije spreman suočiti se s posljedicama vlastitih katastrofalnih odluka.

 

 

(Autor ovog teksta je dr. Ramzy Baroud novinar i urednik časopisa   The Palestine Chronicle)

TRUMPOV EGO KAO PRIJETNJA: Zašto Iran nije samo meta, nego rizik za svijet?