Ovome potpisniku, da s tim odmah raščistimo, savršeno je svejedno gdje će Ratko Mladić otegnuti papke, u Hagu ili u Beogradu, no ministrova kratka i patetična rečenica, sa subjektom ukrašenim zlatnim epoletama – “General je iscrpljen” – tjera ga da bude na oprezu i postavi si neka pitanja.
Piše: Viktor Ivančić (Portalnovosti)
“Dobro, kad bi se mene pitalo, moja bi presuda za obojicu, i Hitlera i Mussolinija, glasila: ne smrt, ukoliko ne bi bili pogubljeni na neki nespektakularan način.”
Tako je pisao George Orwell u jednom od svojih intrigantnijih eseja, objavljenim pod naslovom “Tko su ratni zločinci?” u listopadu 1943., dok je svjetski rat još trajao punim intenzitetom. Nastavak ide ovako:
“Ako Nijemci i Talijani namjeravaju da im sude na prijekom ratnom sudu i potom ih strijeljaju, nek to i učine. Ili još bolje, valjalo bi obojicu pustiti da pobjegnu s kovčezima punim vrijednosnih papira na ime donosioca i da se skrase kao akreditirani gnjavatori u nekom pansionu u Švicarskoj. Ali, nikakva mučeništva, nikakvih Svetih Helena. I povrh svega nikakvih svečanih licemjernih ‘suđenja ratnim zločincima’ sa svom okrutnom zakonskom pompom, koja poslije stanovita vremena na čudnovat način romantičnom svjetlošću obasjaju optužene te pretvore hulje u heroje.”
Orwell je i po završetku rata ostao dosljedan protivnik kaznenopravne proizvodnje mučenika. U tekstu “Osveta je gorka”, tiskanom u studenom 1945., uoči početka suđenja u Nürnbergu, nalazimo ove rečenice:
“Na neki način kažnjavanje tih monstruma prestaje biti zanimljivo kada je postalo moguće. Zaista, jednom kada su se našli iza brave, gotovo prestaju biti monstrumi.”
Mogu li nam mudrovanja britanskoga pisca poslužiti danas, makar smrtna kazna više nije na repertoaru sudišta pod patronatom UN-a?
U prošli je ponedjeljak srbijanski ministar pravosuđa Nenad Vujić posjetio u haškom zatvoru Ratka Mladića – osuđenog na doživotnu robiju zbog genocida i zločina protiv čovječnosti – a nakon toga, predajući jamstvo vlade u Beogradu, od Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove (MICT) službeno zatražio da se bivšega ratnog zapovjednika Vojske Republike Srpske pusti na liječenje na slobodi.
“Postoje svi uslovi za to, a mi ćemo kao država dati i dodatne garancije ako bude potrebno”, rekao je. “Svako daljnje zadržavanje predstavlja kršenje međunarodnog prava i međunarodnih standarda ustanovljenih Mendelinim pravilima, koja kažu da kazna ne sme da preraste u osvetu”, također je rekao. Najavio je da će pitanje pokrenuti i pred tijelima UN-a, ocijenivši da u rečenome slučaju “postoje elementi nehumanog postupanja”.
Sud je prošle godine odbio zahtjev 84-godišnjeg Mladića da ga se zbog zdravstvenih razloga pusti na slobodu, uz konstataciju da je “dobro zbrinut u zatvoru u Hagu”. Lani je bio hospitaliziran najmanje dva puta, a zna se i da pati od kognitivnih oštećenja. “Neproturječna medicinska mišljenja ukazuju na to da se Mladić približava kraju života, što je ljudska sudbina”, navela je u presudi predsjednica MICT-a Graciela Gatti Santana.
Sada, ističući da je inicijativu poduzeo “iz humanitarnih razloga”, ministar Vujić pred kamerama RTS-a tronuto je govorio i o emotivnom stresu koji ga je zadesio prilikom posjeta bolesnome ratnom zločincu. “Želeo sam ljudski da ga posetim. Svako od nas se potrese, setite se gubitka najmilijih”, rekao je. “Moja komunikacija sa njim je bila otežana. General je iscrpljen. Treba da ga puste da bude ovde”, također je rekao.
Ovome potpisniku, da s tim odmah raščistimo, savršeno je svejedno gdje će Ratko Mladić otegnuti papke, u Hagu ili u Beogradu, no ministrova kratka i patetična rečenica, sa subjektom ukrašenim zlatnim epoletama – “General je iscrpljen” – tjera ga da bude na oprezu i postavi si neka pitanja.
Na primjer: zašto je bivši ratni komandant i dalje “general”, a ne, recimo, masovni ubojica, zlotvor ili krvolok? Ili: da li bi srbijanski ministar pravosuđa posjetio pljačkaša draguljarnice ili dilera droge srpskoga porijekla koji ispušta dušu u nekom zatvoru u Nizozemskoj, te u ime svoje vlade i države zatražio od međunarodne sudske instance da ga se zbog “humanitarnih razloga” pusti na slobodu? Ako ne bi – a ne bi! – zbog čega autor genocida u Srebrenici uživa privilegij u odnosu na kriminalce drugog profila?
Tako se i orvelovska martirofobija u ovome vremenu i na ovom prostoru pokazuje deplasiranom. Naime, muke koje Ratko Mladić podnosi umirući u nizozemskom zatvoru neće ga pretvoriti u nacionalnog heroja, jer on već jeste nacionalni heroj. U patriotski osviještenome dijelu srpske javnosti uživa status nedodirljive ikone, vladajuća ga ideologija veliča čak i kad ga ne spominje, kao utvara od kapitalnog značaja boravi uglavnom u mitovima i legendama, uz pratnju gusala i voditelja RTS-a, državna policija štiti murale s njegovim likom od rijetkih pokušaja devastacije, a počinitelje koji bi kantama boje oskrnavili vojskovođin portret progoni i hapsi kao “neprijatelje srpstva”… Koliko god bjelodani bili dokazi njegovih opačina, subjekt je i dalje pod šapkom, i nikakvo predsmrtno mučeništvo neće značajnije pridonijeti njegovoj veličini.
To je element koji izostaje u Orwellovoj racionalno-političkoj jednadžbi, lišenoj bilo kakva moralizma: što kada se, unatoč “romantičnoj svjetlosti” što je odašilje kaznena procedura, hulja ne može pretvoriti u heroja, jer nikada nije ni prestala biti heroj? Još 1943. pisac “Životinjske farme” nije dvojio oko toga da će rat završiti potpunim porazom nacizma. S takvom uvjerenošću nije ni mogao svoju imaginaciju dovesti do točke u kojoj će, primjerice, Hitler jednoga dana krepavati u zatvoru, da bi onda zbog “humanitarnih razloga” njegovo puštanje na slobodu zatražili – novi rukovodioci NSDAP-a.
U redu, stranka Aleksandra Vučića ne zove se kao partija kojom je rukovodio Slobodan Milošević, ali u tome je više-manje sva razlika. Što dakle kada u ratnome porazu biva uništeno sve osim ideje koja je do rata dovela? Što kada nacionalna mitomanija, osnažena bogatim fondom žrtvoslovnih opscenosti, žilavo opstaje, trasira put u buduće katastrofe i osigurava reprodukciju poretka koji zdušno radi na tiraniziranju vlastita stanovništva? Budući da se u takvome socijalnom loncu akteri nikada ne odaju samorazmatranju, najmanje čudi to da glorifikatori nečovječnosti progovaraju o ljudskosti i da s bolesnim motivima otvaraju zdravstveno pitanje obožavanog robijaša.
“Eto kako se odnose prema nemoćnim srpskim starcima” – otprilike poručuje ministar Vujić svojim friškim diplomatskim angažmanom. Bilo bi naivno vjerovati u ljudsku stranu njegove ucviljenosti, uključujući sjećanje na “gubitak najmilijih”, dok od nadležnih traži da iscrpljenog generala puste da izdahne kod kuće – štoviše, po svemu sudeći čak mu i odgovara da Mladić i u predgrobnoj fazi doprinosi “našoj stvari”, dokazujući vlastitom biologijom koliko je međunarodna zajednica okrutna i srbomrzilačka – nego se prije radi o procjeni kako je teatralno zauzimanje za ratnog velikana onaj čin političke agitacije koji će dobro doći za predstojeće izbore, kada se, već prema tradiciji, sve karte polažu na mobilizaciju nacionalističkih strasti.
Orwellova upozorenja više ne vrijede zato što je već ostvareno ono od čega je strahovao i zbog čega je osjetio potrebu da upozorava. Kada se, pak, kontekst ukloni, ostaje tek ledeni prizor umirućeg 84-godišnjaka. Iskorači li iz nametnutih moralnih okvira, čovjek jedino može poželjeti da se iscrpljeni general nekim čudom zdravstveno oporavi – makar i uz pomoć međunarodnoga liječničkog konzilija – e kako bi u haškoj rupi trunuo što duže.











