Očeva ostavka bila je čin humanosti, ali i politički pritisak na svijet, kaže Mazovjecki
Tadeuš Mazovjecki (Tadeusz Mazowiecki), prvi demokratski premijer Poljske nakon pada komunizma i izaslanik UN-a za ljudska prava na prostoru bivše Jugoslavije, ostao je upamćen po svom časnom činu – ostavci iz protesta zbog šutnje međunarodne zajednice pred genocidom u Srebrenici 1995. godine.
Njegov sin Vojćeh Mazovjecki (Wojciech Mazowiecki), danas novinar i publicista, nastavlja čuvati to naslijeđe kroz akademske i javne projekte koji podsjećaju na važnost moralne odgovornosti u politici. U razgovoru za naš list govori o motivima očevog čina, o tome koliko svjetske sile (ni)su naučile lekciju iz Bosne, te o današnjem značaju Srebrenice za Evropu i svijet.
Čin čovjeka
Vaš otac Tadeuš Mazovjecki pamti se kao čovjek koji je dao ostavku na mjesto u UN-u u znak protesta zbog šutnje pred genocidom u Srebrenici. Kako danas tumačite taj čin – kao politički protest, moralnu izjavu ili ličnu tragediju?
To nije bila lična tragedija, već tragedija nevinih ljudi iz Srebrenice koja je duboko potresla mog oca. Zbog toga više nije mogao odobravati međunarodnu neaktivnost. Među komentarima nakon njegove ostavke, najprikladniji mi je bio onaj iz Oslobođenja: “Čin čovjeka” – što razumijem kao humanitarni čin. Naravno, to je bila i politička odluka, jer je imala politički cilj – prisiliti NATO i UN da okončaju srpsku agresiju u Bosni. Bila je i realistična odluka – jer je, donekle, doprinijela završetku bosanskog rata.
Dok ste radili na knjizi “Izvještaji iz Jugoslavije 1992–1995.”, prolazili ste kroz dokumente koje je Vaš otac pisao tokom rata. Postoji li svjedočanstvo ili dokument koji Vas je posebno dirnuo ili iznenadio?
U tim izvještajima svaki opis ratnih zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije izaziva mi jezu svaki put kad čitam. Nemoguće se na to naviknuti. Dok sam radio na knjizi, morao sam je pročitati barem tri puta, a neke dijelove i mnogo više. Naravno, izvještaj o Srebrenici sadrži najstrašnije i najintenzivnije opise zločina. Ipak, nijedan opis tih zločina ne prestaje me duboko dirati.
Svijet nije naučio lekciju
Mnogi vjeruju da međunarodna zajednica nikada nije istinski naučila lekcije iz Srebrenice.
Kako vidite trenutnu ulogu UN-a i Evrope u suočavanju s ratnim zločinima i prošlošću?
Ovi izvještaji i dalje su relevantni upravo zato što pokazuju da svijet prije 30 godina nije imao efikasan sistem zaštite ljudskih prava. Danas imamo isti osjećaj u vezi s Ukrajinom i Gazom. Vrijedi se prisjetiti da za 30 godina nismo učinili ništa da poboljšamo tu situaciju.
Kada biste danas mogli razgovarati sa svojim ocem o Balkanu i Bosni i Hercegovini, šta mislite da bi rekao o stanju pravde, pomirenja i kolektivnog sjećanja 30 godina nakon Srebrenice?
Siguran sam da bi rekao isto što je govorio i prije 30 godina: dobro je što je rat završen, ali još ima mnogo problema. Pošto je to i danas tačno, vjerujem da bi i dalje oštro kritikovao mnoge stvari – posebno izostanak djelovanja protiv posljedica etničkog čišćenja iz 1990-ih. Mislim da bi rekao i ovo: svijet, odnosno Zapad, okončanjem rata umirio je svoju savjest, ali je Bosnu ponovo ostavio samu. U tom smislu, Zapad snosi odgovornost za nedostatak istinskog suočavanja s posljedicama.
Opće dobro iznad svega
Konferencija „Nikada ne zaboravi Srebrenicu“ održana je pod pokroviteljstvom Katedre Tadeuša Mazovjeckog. Šta za Vas znači to što se naslijeđe Vašeg oca danas nastavlja u akademskoj sferi kroz ovakve događaje?
Katedra Tadeuša Mazovjeckog formalno postoji na Univerzitetu u Varšavi od 2014. godine. Trenutno se ponovo aktivira nakon nekoliko godina slabije aktivnosti. Volio bih da Katedra može organizovati važne konferencije poput ove o Srebrenici barem jednom godišnje. Cilj Katedre je promovisati stil politike u kojem je opće dobro iznad svega – onako kako je moj otac razumio politiku. Ako se to može prenijeti mladima koji ulaze u politiku, to bi bio veliki uspjeh.
(Avaz)










