Iako se prvo vrijeme čulo o pogađanju ciljeva u pet iranskih gradova (Isfahan, Qom, Karaj, Kermanshah i Teheran), tokom prvoga dana se pokazalo kako je lepeza ciljeva zapravo bila bitno šira.

 

 

 

Piše Igor Tabak

 

 

Nakon više tjedana okupljanja snaga, u rano jutro subote, 28. veljače, započela je intervencija Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Islamsku Republiku Iran. No, za razliku od 2024. i 2025. godine, napad nije bio izveden noću, nego u rano jutro radnog dana, na iranskom početku novog radnog tjedna. Navodno je razlog za ovakvu promjenu bilo iščekivanje znaka od izraelskih špijuna – znaka da su se iranski dužnosnici okupili na više grupnih sastanaka, koji su omogućili izvođenje barem tri paralelna pokušaja zračnih napada kojima bi se odjednom obezglavila napadnuta država.

 

 

Kako izgleda, barem jedan od tih napada i postigao je svoj cilj, te se ubrzo čulo o smrti iranskog čelnika Vijeća nacionalne sigurnosti Ali Shamkhanija, ministra obrane Aziza Nasirzadeha i zapovjednika Iranske revolucionarne garde, generala Mohammeda Pakpoura. Prema prvim saznanjima, taj početak intervencije obilježilo je lansiranje barem 30 krstarećih raketa Tomahawk te izvođenje niza zračnih napada krstarećim raketama i teškim bombama za probijanje utvrda. Barem tri takva projektila pogodila su i rezidenciju iranskog čelnika, ajatolaha Alija Hameneija, za kojeg se u subotu navečer nagađalo je li preživio ili ne. Dok su vijesti o smrti ustrajno ponavljali Izraelci, a onda i Donald Trump, iranski izvori su do kasnih večernjih sati ustrajavali kako je Khamnei preživio, za razliku od svojeg zeta, kćeri, unuka i jedne od snaha – da bi onda konačno priznali njegovu smrt u ranim satima nedjelje, 1. ožujka.

 

 

Razlozi za intervenciju i njezini ciljevi

 

 

Nakon prvih vijesti o eksplozijama u Teheranu, kao prvu potvrdu početka intervencije uzima se objava izraelskog ministra obrane Israela Katza izdana iza sedam sati ujutro po hrvatskom vremenu, kojom je on potvrdio izvođenje „preemptivnog udara protiv Irana“, uz istodobno proglašenje „specijalnog i trajnog izvanrednog stanja širom čitavog teritorija Države Izrael“. Ne bi li se građanima odmah ilustrirala i ozbiljnost situacije – istodobno su svirale sirene za opću opasnost, čime je oko 8:15 po lokalnom vremenu započeo taj ratni dan u Izraelu. Samo petnaestak minuta kasnije i iz iranskih izvora počele su pristizati vijesti o eksplozijama oko Teherana, a čulo se i o zatvaranju zračnog prostora kako nad Iranom, tako i nad Izraelom.

 

 

Ali Hamenei i Donald Trump (Foto: Brendan Smialowski/Afp)

 

 

Ubrzo je na društvenim mrežama osvanula i videosnimka američkog predsjednika Donalda Trumpa, iz njegova „izdvojenog zapovjednog mjesta“ u ljetovalištu Mar-a-Lago, gdje su predsjedniku vojne informacije osobno dostavili američki ministar obrane Pete Hegseth i načelnik Združenog stožera, general Dan Caine. U snimci, oko 8 minuta dugog govora, Trump objašnjava razloge i motive „velikih borbenih operacija u Iranu“ – (1) zaštita američkih građana, kroz eliminiranje neposrednih prijetnji iranskog režima sastavljenog od „groznih ljudi“, koji (2) ugrožava i američke vojnike, njihove baze te saveznike širom svijeta (nabrajanje napada na marince u Bejrutu 1983. godine, ali i napada na USS Cole u listopadu 2000. godine, koji se standardno pripisuje organizaciji Al-Qaida).

 

 

Ujedno su Iranci i (3) naoružavali „terorističke milicije“, uz pobrajanje organizacija koje ratuju s Izraelom, te (4) masovno ubijali i „desetine tisuća vlastitih građana“. Trump je zaključio i kako (5) Iran „nikad ne može imati nuklearno oružje“ – ponovivši ipak i da je u lipnju 2025. godine „kompletno uništen njihov nuklearni program“, da bi se sada krenulo protiv obnove takvih sposobnosti. Sjedinjene Države su, po Trumpu, višekratno pregovarale (iako zbog rata neće biti ništa od tehničkih razgovora zakazanih za ponedjeljak, 2. ožujka, u Beču) – a Iran je (6) „odbio sve prilike da se odrekne nuklearnih ambicija“, što SAD više nisu mogle podnositi. Ujedno je spomenuo i (7) iranski nastavak razvoja raketa dugog dometa, koje „sada prijete našim vrlo dobrim prijateljima i saveznicima u Europi, našim trupama stacioniranim u inozemstvu, a uskoro bi mogle dostići i same SAD“.

 

 

Dim iznad Teherana (Foto: Atta Kenare/Afp)

 

 

Nakon takvog nabrajanja svih mogućih razloga za intervenciju, Donald Trump je nastavio i jednako općenito pobrajati konkretnije ciljeve napada. Zato je najavio (1) „totalno brisanje“ iranskih raketa i raketne industrije, (2) uništenje njihove Ratne mornarice te (3) osiguravanje da njihove regionalne marionete više ne budu u stanju destabilizirati regiju i svijet te napadati američke snage (spominjući iranske improvizirane eksplozivne naprave kao ugrozu na cestama, ali opet i onemogućavanje stjecanja nuklearnog naoružanja, kao da to dvoje ima ikakve veze).

 

 

Time bi iranski režim trebao naučiti da ne izaziva „snagu i moć američkih Oružanih snaga“, makar to koštalo i ljudskih žrtava. Time je Trump otvorio i perspektivu duljeg rata s većim američkim žrtvama – ujedno prijeteći i pripadnicima Iranske revolucionarne garde, vojske i policije, koji bi trebali položiti oružje (pa od nekog dobiti „potpunu amnestiju“) ili se suočiti sa „sigurnom smrću“. Ujedno je Trump pozvao i iranske građane da pričekaju kraj bombardiranja, ne bi li onda „preuzeli državu“ nakon dolaska „trenutka njihove slobode“ – kao jedinstvene, generacijske prilike koju im on daje, za razliku od svih dosadašnjih američkih predsjednika.

 

 

Svime time ujedno je potvrđena i činjenica kako SAD zapravo nemaju nikakav vlastiti plan za Iran, nego se nastoje ograničiti na udare iz daljine, dok bi se sami Iranci trebali nekako riješiti kompletnih snaga svojeg opresivnog režima. Naravno, istodobno bi se valjda trebalo tiho prijeći preko činjenice da je tu opći rat započeo „mirotvorac“ Donald Trump, skupljajući tim zračnim ratovanjem još koju „recku“ za neku buduću Nobelovu nagradu za mir. Nešto slično uskoro se čulo i od izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, koji se, doduše, umjesto svim iranskim građanima zajedno, posebno obratio Perzijancima, Kurdima, Azerima, Balučima te Arapima iz Kuzestana (Ahwazi) – koje izraelske obavještajne službe navodno sve pokušavaju dodatno ujediniti u oporbi aktualnim vlastima.

 

 

Napadi SAD-a i Izraela

 

 

Iako se prvo vrijeme čulo o pogađanju ciljeva u pet iranskih gradova (Isfahan, Qom, Karaj, Kermanshah i Teheran), tijekom prvoga dana se pokazalo kako je lepeza ciljeva zapravo bila bitno šira. Dok su SAD navodno u prvih 12 sati borbenih djelovanja izvele gotovo 900 borbenih udara,

 

 

Izraelci su poslijepodne objavili da je njihovih oko 200 borbenih letjelica gađalo barem 500 raznih ciljeva – što je najveća zračna operacija u povijesti izraelskog Ratnog zrakoplovstva. Pri tome treba napomenuti kako čitava intervencija SAD-a i Izraela nije provedena pod ikakvim mandatom Organizacije Ujedinjenih naroda, a niti uz izričitu dozvolu američkog Kongresa (čiji su čelnici, navodno, tek tijekom dana ugrubo upoznati s razvojem već tekuće operacije). Dok su se Izraelci prvo koncentrirali na dekapitaciju iranskog vodstva, a onda eliminiranje protuzračne obrane, navodno su SAD fokus stavile na protuzračnu obranu, a onda i napade na razne fortificirane ciljeve širom Irana (kao ukopano zapovjedno mjesto Revolucionarne garde u Damavandu, tvornicu raketne tehnike u Tabrizu, okolicu nuklearnog reaktora Bushehr te skladišta streljiva u mjestu Zanjan).

 

 

Uz to, posebno se bitnim pokazalo i izvođenje zračnih udara na iranske raketne sustave, radarske komplekse i postaje za lansiranje bespilotnih letjelica – što je prvog dana, izgleda, dovelo do određenog slabljenja ukupne koordinacije iranskog odgovora (uz ustrajno lansiranje oružja na otprije definirane ciljeve, ali rastegnuto i postupno, a ne u većim, koordiniranim valovima).

 

 

Pogled na Flightradar 24 (Foto: Anna Kurth/Afp)

 

 

Uz jutarnje zračne udare SAD-a i Izraela, uskoro se počelo čuti i o djelovanjima zapadnih bespilotnih letjelica – kako američkih izviđačkih te borbenih (MQ-9A Reaper, ali navodno i modela LUCAS, temeljenog na ruskim primjercima originalno iranskih kamikaza-dronova Shaheed), tako i izraelskih Heron, Eitan i Hermes 900, pretežito na sjeverozapadu Irana. Ove su vijesti u specijaliziranoj javnosti tumačene kao znak dotadašnjeg slabljenja iranske protuzračne obrane – bilo ranijim djelovanjima u lipnju 2025. ili tijekom prvih sati subote, 28. veljače 2026. godine. U rano poslijepodne čulo se i o napadima na grad Shiraz te o štetama na iranskom naftnom terminalu na otoku Kharg, preko kojeg u svijet ide od 80 do 90 posto iranskog izvoza nafte. Kasnije su spominjani i veliki napadi na industrijsku zonu iranskog grada Isfahana. Tijekom subote, 28. veljače, iz američkih vojnih izvora čulo se kako je načelni plan navodno izvoditi po dan ili dva jakih udara, pa onda u pauzama izvidjeti iransku spremnost na pregovore ili popuštanja, prije potencijalnog nastavljanja borbenih udara.

 

 

Uzvrat Irana u regiji

 

 

Djelovanje koje su Izraelci u subotu, 28. veljače, nazvali „Lavlja rika“, a Amerikanci operacijom „Epski bijes“, nije ostalo bez odgovora, budući da su Iranci uskoro krenuli izvoditi brojne vlastite napade. Prema navodima iranske Revolucionarne garde, Iran je u prvom danu borbi navodno ispalio barem 300 raznih raketa, uz još i velik broj raznih kamikaza-dronova, a na meti iranske operacije „Istinsko obećanje 4“ jednako se našao državni prostor Izraela, kao i niz vojnih baza Sjedinjenih Država u državama nedaleko Irana. Tako su na meti bili Jordan, Kuvajt, Saudijska Arabija, Bahrein, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati, ali i kurdski dijelovi Iraka, pa, izgleda, rubno i Oman – koji se nadao izbjeći borbe kao dosadašnji posrednik u diplomatskim pregovorima SAD-a i Irana.

 

 

Konkretno, u Bahreinu se prvotno gađalo zračnu bazu al-Juffair i zapovjedništvo 5. flote SAD-a; u Kataru zrakoplovnu bazu al-Udeid; u Kuvajtu bazu Arifjan, zrakoplovne baze Ahmad al-Jaber, Ali al-Salem te Mubarak i pomorsku bazu Mohammed al-Ahmad; u Ujedinjenim Emiratima luku Jebel Ali i zrakoplovne baze al-Dhafra i Fujairah; u Saudijskoj Arabiji zrakoplovnu bazu Princ Sultan te baze Tabuk i Khamis Mushait, kao i zapadnu bazu u gradu Jeddah; u Jordanu zrakoplovnu bazu Muwaffaq Salti; te konačno i američku bazu u Erbilu, u iračkom Kurdistanu. Ukupno se do večeri spominjalo iranske napade na 14 američkih baza u raznim zemljama regije. Posebno se tu isticao pogodak kamikaza-dronom Shaheed u neimenovani američki radarski ili komunikacijski sustav na prostoru pomorskog zapovjedništva u Manami u Bahreinu (Naval Support Activity – NSA), te uništenje strateški bitnog radara dugog dometa za rano upozoravanje AN/FPS-132 Block 5 SSPARS u Kataru. Ujedno se do kraja dana u medijima krenulo spominjati i da su razni američki vojni objekti, iako uvelike ispražnjeni i evakuirani, pod iranskim napadima postupno ostajali bez protuzračnog naoružanja – što je tumačeno lošim američkim pripremama za dulja ratna djelovanja.

 

 

No, do podneva, 28. veljače, već se bilježio i niz pogodaka u civilne ciljeve. Dok se za Sjedinjene Države navodile brojne žrtve u djevojačkoj školi Shajareh Tayyebeh u mjestu Minab na jugu države, za Iran su se spominjali razni pogoci po mjestima na zapadnoj obali Perzijskog zaljeva. Ukupno gledano, Katar se navodno dobro branio, a Bahrein je tijekom dana svjedočio sve učestalijim pogocima kamikaza-dronova u stambene zgrade. Sama obustava prometa na međunarodnom aerodromu Dubai dovela je do obustave 280 letova i kašnjenja njih 250, a ukupno zatvaranje zračnog prometa u ovoj široj ratnoj zoni zaustavilo je dnevni promet preko 3.500 aviona. No, sve te iznimno skupe mjere pokazale su se kao jasno opravdane kada su iranski kamikaza-dronovi pogodili prvo međunarodni aerodrom u Kuvajtu, a onda i onaj u Dubaiju.

 

 

No, grad Dubai u Ujedinjenim Arapskim Emiratima bilježio je i duži niz daljnjih pogodaka u civilnu infrastrukturu (po šetnicama, stambenim četvrtima na umjetnim otocima Palm Jumeirah, te konačno i u zgradu svjetski poznatog hotela Burj Al Arab kao i kompleks golemog nebodera Burj Khalifa). Ipak, Ujedinjeni Arapski Emirati do večeri su objavili ukupnu detekciju barem 137 raketa (132 srušene, a još 5 palo je u more) i 209 kamikaza-dronova (195 presretnuto, 14 pogodilo). Sve je to do kasnog poslijepodneva dovelo i do izjava Saudijske Arabije o širokoj obrambenoj pomoći susjedima, iako ujedno nije postalo jasno misle li sve te zemlje ujedno napustiti formalnu ratnu suzdržanost prema Iranu, dok istodobno pružaju infrastrukturnu podršku američkim borbenim aktivnostima.

 

 

Uz nastavak napada SAD-a i Izraela, tijekom večeri su se nastavili i iranski raketni napadi na Izrael. Do ponoći su se vidjeli požari izazvani eksplozijama u Tel Avivu, ali i navodne posljedice oštećenja najvećeg izraelskog postrojenja za desalinizaciju vode Sorek, smještenog oko 6 km južno od Tel Aviva. Ukupno gledano, nakon prvog vala iranskih zračnih protunapada oko 13 sati, te drugog vala oko 17 sati, početkom nedjelje, 1. ožujka, spominjao se još i treći, a onda i četvrti val iranskih zračnih protunapada u okviru operacije „Istinsko obećanje 4“ – baš kao i s time povezan niz brojnih proglašenja zračnih opasnosti u Izraelu.image

 

 

Pogled na Teheran (Foto: Afp)

 

 

Što se tiče mornaričkih gubitaka, usprkos brojnim nagađanjima o iranskom pokušaju nekakvog vala zračnih napada na američku skupinu nosača zrakoplova USS Abraham Lincoln (CVN-72) u Arapskom moru kod obala Omana, prvog dana do toga nije došlo, kao ni do vidljivih prijetnji skupini nosača USS Gerald R. Ford (CVN-78). Riječ je o borbenoj skupini koja je u Mediteran ušla 20. veljače, da bi 26. veljače napustila Kretu i dan kasnije stigla pred Haifu u Izraelu (gdje je onda u subotu, 28. veljače, prešla u fazu borbenih djelovanja te nestala s vida šire javnosti). Nakon prvih vijesti o napadima SAD-a i Izraela na iransku luku Chabahar te pomorsku bazu Revolucionarne garde Asaluyeh u Perzijskom zaljevu, ubrzo se u subotu, 28. veljače, prvo čulo o teškim oštećenjima iranske fregate klase Alvand (plovila IRIS Alvand (71) ili IRIS Alborz (72)) na vezu u iranskoj mornaričkoj bazi Konarak, te luke Bandar Abbas – gdje je, navodno uz oštećenja nedalekih radara, potopljena i fregata IRIS Jamaran (76) iz domaće klase Mowj. Nasuprot tome, do kraja dana su u javnost stigle i snimke raketnog pogotka u jedno od američkih logističkih plovila na vezu pred Tel Avivom, u sklopu navodnog iranskog posebnog gađanja vojnih brodova vezanih pred izraelskim obalama. Jednako tako, tijekom dana bile su vidljive i snimke sa zapadne obale Perzijskog zaljeva, gdje su se u plamenu vidjele pojedine morske platforme (ranije, navodno, evakuirane helikopterima). Slično se provela i velika kontejnerska luka Jebel Ali u Dubaiju – gdje je navodnih pet eksplozija za promet zatvorilo jednu od najprometnijih transportnih točaka na svijetu, kroz koju godišnje prođe preko 7.000 velikih teretnih plovila (noseći, među ostalim, opskrbu za Ratnu mornaricu SAD-a i Izrael).

 

 

Zatvaranje Hormuza i efekti tog radikalnog poteza

 

 

Oko 16 sati, 28. veljače, po prvi put se čulo o iranskom zatvaranju za brodski promet strateški bitnog morskog tjesnaca Hormuz, kroz kojeg svakodnevno teče oko 20 posto svjetskog izvoza nafte te 35 posto svjetskog izvoza LNG-a (uključujući kompletnu masivnu proizvodnju Katara). Dok tek 6 posto tako transportirane nafte ide u Europu, a oko 84 posto nafte odlazi u Aziju, posebne štete bi tu mogla trpjeti Kina – koja, navodno, uvozi oko 5 milijuna barela dnevno (90 posto ukupnog iranskog izvoza). No, za razliku od prometa energenata, bitno se manje spominje kako kroz Hormuz u zonu Perzijskog zaljeva dolazi preko 90 posto hrane za tamošnje države, čije će zaustavljanje postupno imati i vrlo praktične posljedice za lokalno stanovništvo te tamošnju prehrambenu industriju.

 

 

Razni međunarodni brodovi prvo su na blokadu bili upozoreni klasičnom radiovezom, a konkretna obustava se polagano uspostavljala idućih više sati. Iako je time Iran počeo blokadu Hormuza, treba napomenuti kako se ubrzo nakon toga čulo i da Ratna mornarica SAD-a ondje ne može garantirati sigurnost brodova – čime je onda ta blokada postala i bitno manje dvojbena. Spomenute mjere vrlo su brzo dovele do skoka svjetskih cijena nafte za oko 12 posto, uz potencijalna daljnja poskupljenja u danima koji dolaze. No, dok se tek procjenjuje puni učinak ovih događanja, velikim ekonomskim štetama lako bi mogla doprinijeti i navodna blokada ulaska u Crveno more (a time i pristupa Sueskom kanalu), koju su za sva plovila, navodno, tijekom poslijepodneva subote, 28. veljače, proglasili Iranu skloni Huti borci iz Jemena.

 

(Jutarnji list)

VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA: Sad je jasnija taktika američke vojske, no Iran je zadao niz bolnih udaraca