U intervjuu za TV Hayat Miro Lazović je potvrdio da je Richard Holbrooke, američki mirovni pregovarač, prenio poruku administracije SAD predsjedniku Aliji Izetbegoviću: “Gospodine predsjedniče, predsjednik Clinton misli da Banja Luka ne smije pasti”.

 

 

 

Sve se događa u Predsjedništvu BiH, gdje je stigla najjača američka delegacija sa državnim sekretatom Warrenom Christopherom, komandantom NATO-a generalom Wesleyem Clarkom i Holbrokeoom.

 

 

Desetljećima nakon te 1995. su ljudi u dilemama oko tog pitanja. Jesu li Amerikanci zaustavili Armiju RBiH pred Banja Lukom? Pokušajmo dati najbolji odgovor zašto Armije RBiH nije oslobodila Banja Luku i Prijedor.

 

 

Panični pritisci

 

 

Snažno napredovanje Armije RBiH prema Banja Luci napravilo je paniku među brojnim evropskim saveznicama Srbije. Jedanaestog septembra 1995. na specijalnom sastanku Vijeća NATO-a, Francuska, Španija, Kananda i Grčka kritikovale su napade u zapadnoj Bosni, tvrdeći da predstavljaju neovlaštenu eskalaciju.

 

 

Sa svih strana dolazili su panični pritisci i zahtjevi da se ofanziva Armije RBiH zaustavi.

 

 

Radovan Kadradžić je prema očevicima bio očajan i prijetio prekidom pregovora. Ruski diplomati su zaprijetili da će se povući iz Kontakt grupe.

 

 

Postoji snimak obavještajne grupe Armije RBiH u kojem Nikola Koljević, prvi do Karadžića, zove telefonom Miloševića i panično mu govori da je Armija RBiH pred Prijedorom: – Predsjedniče, zovite London, zovite Moskvu, ako padne Prijedor, Vojska RS-a više ne postoji.“

 

 

Novinar Hasan Rončević je u Britanskom parlamentu svjedočio kada se u pauzi desetak konzervativaca okupilo u krug. Neko je spomenuo veliku ofanzivu Armije RBiH. Jedan od tih parlamentaraca je rekao:

 

 

Ne smijemo dozvoliti da taj muslimanski general Dudaković više osvoji niti jedan kvadratni kilometar teritorije.

 

 

Svi su se glasno složili. Rončević je to objavio u tadašnjem sedmičniku “Ljijljan” i ubrzo napustio Veliku Britaniju.

 

 

Strašan poraz HV-a

 

 

Vratimo se izjavama Mire Lazovića o zaustavljanju Armije RBiH pred Banja Lukom. Odmah su se javili negatori te Lazovićeve tvrdnje. Ali pogledajmo šta iznose politički akteri, prije svih Richard Holbrooke:

 

 

Rekao sam Tuđmanu da je Banja Luka nešto drugo… Rekao sam mu da je grad neosporno unutar srpskog dijela Bosne. Čak i ako bude zauzet Federacija će ga morati vratiti Srbima u svim mirovnim pregovorima. Napokon zauzimanje Banje Luke bi proizvelo preko dvije stotine hiljada izbjeglica. Zaključio sam moje objašnjenje sa otvorenom izjavom: Gospodine predsjedniče, tražim od vas da odete što dalje, ali ne uzimajte Banju Luku.

 

 

Bilo je to samo dva dana prije strašnog poraza Hrvatske vojske prilikom sudara sa Vojskom RS-a pred Bosanskim Novim. Gubici HV-a su bili stravični. Prema srpskoj strani više od sto i dvadeset vojnika HV-a je poginulo u hrabrom pokušaju forsiranja ušća rijeke Sane u Unu. Tuđman je odmah naredio hitno povlačenje svih jedinica HV-a iz Bosne i Hercegovine.

 

 

Najgora laž

 

 

Nadalje će Armija RBiH napredovati i oslobađati gradove, kao što je to već uradila sa Bosanskim Petrovcem, Kupresom, Kulen Vakufom, Donjim Vakufom, zatim oslobađajući Bosansku Krupu, Kamengrad, Sanski Most, Ključ i doći na 18 kilometara do pred Banja Luku. Sve vrijeme Holbrookea će hrvatski pregovarači filovati kako su oni osvojili sve te gradove, što je bila najgora laž.

 

 

Sve vrijeme hrvatska strana laže Holbrookea, pa i čistu i veliku pobjedu Armije RBiH i oslobađanje Donjeg Vakufa od slavnog generala Mehmeda Alagića i njegovog 7. korpusa, Hrvati pripisuju sebi. Gojko Šušak tiho govori Holbrookeu da su HV i HVO “uzeli Donji Vakuf” i ta laž do danas stoji u memoarima ovog američkog mirovnog pregovarača.

 

 

Holbrooke u memoarima “Završiti rat” govori o sukobima Armije RBiH i HVO-a kod Bosanskog Petrovca i hrvatski pregovarači mu opet ispričaju laž na koju nasjedne. Naime, 502. brigada Petog korpusa je probijala linije Mladićeve vojske i napredovala prema Bosanskom Petrovcu kad su počeli iznenada ginuti.

 

 

Pucano u leđa

 

 

Na početku su mislili da su u pitanju snajperi, a onda su nakon pregleda ubijenih uvidjeli da im je pucano u leđa. Prema izvještajima, s leđa su ubijena četiri borca Armije i teško ranjeno šest. Jedna jedinica 502. je krenula natrag i napravila zasjedu misleći da se radi o zaostaloj jedinici vojske RS, ali tada su uočili bojovnike HVO-a.

 

 

Išli su iza Armije i pucali u njene borce. Uzvratili su im, neke su likvidirali a drugi su se razbježali. Hrvatski dužnosnici su Holbrookeovom timu rekli da je to bio sukob za teritorije. I on je po ko zna koji put, nažalost, nasjeo i to ostavio u svojim memoarima.

 

 

I onda je uslijedio i za samog Holbrookea šok. On piše:

 

 

O važnom pitanju da li uzeti ili ne uzeti Banja Luku, Tuđman je bio neodređen, iako je dao neobičan i neugodan prijedlog- da Banja Luku “trampimo” za Tuzlu, grad s najviše Muslimana u Bosni.

 

 

Spremni za bijeg

 

 

Ambasador Piter Galbraith se nagnuo prema meni i šapnuo:

 

 

Ovo je jedna od njegovih opsesija, niko drugi se s timne slaže.

 

 

Odgovorio sam mu da to ne dolazi u obzir i to više nikada nije spomenuto – ali je za trenutak objasjalo njegovo srce – zapisao je Holbrooke.

 

 

Amerikanac nije mogao naslutiti da bi Tuzlu Tuđman rado dao Miloševiću, jer su Bošnjaci bili odlučni da uđu u Banja Luku koja je, kako reče general VRS Slavko Lisica, već čitava “bila na točkovima i spremna da šmugne”.

 

Međunarodni sud u Hagu je razjasnio srpsko-hrvatsku vojnu i političku saradnju u podjeli Bosne, američka politika to nikada nije istražila, niti htjela priznati.

 

 

Ta politika HDZ-a danas govori da je spasila Bihać i to nakon herojske tri i po godine krvavih bitaka za tu našu Krajinu, dok su oni sve to posmatrali i čekali iscrpljivanje srpskih snaga.

 

Veliki gubici

 

 

Sekretar za štampu Bijele kuće Mike McCurry objavio je istu poruku 1995. godine:

 

 

Želimo da se borbe u Zapadnoj Bosni obustave i da se obrati pažnja na razgovore koje ambasador Holbrooke vodi.

 

 

Održan je sastanak Holbrookea, Izetbegovića i Tuđmana 19. septembra 1995. godine. Tuđman je to popodne saznao informacije o velikim gubicima HV-a kod Bosanskog Novog. Bio je u teškom stanju i očajan. Holbrooke kaže:

 

 

Nakon tog sastanka povukao sam ministra odbrane Gojka Šuška ustranu i rekao:

 

 

 Ne možemo to reći javno, ali molim vas, uzmite Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi.

 

 

Richard Holbrooke je beskrajno vjerovao u hrvatsku vojnu moć, ali akcije hrvatskoj strani više nisu padale na pamet. Konačno, sve jedinice Hrvatske vojske nakon poraza kod Bosanskog Novog su već hitno bile povučene iz BiH.

 

 

Izrazio kajanje

 

 

Nakon izlaska pred novinare sa tog skupa Holbrooke je oglasio da su oba predsjednika (Izetbegović i Tuđman) zamolili Sjedinjene Države da saopće da ofanziva neće biti usmjerena na Banju Luku.

 

 

Ali samo tri mjeseca nakon toga Holbrooke je zabilježio i svoje kajanje:

 

 

Ja više nisam siguran jesmo li bili u pravu što smo se usprotivili napadu na Banju Luku.

 

 

Dilema o američkoj zabrani oslobađanja Banja Luke više nema. U memoarima “Završiti rat” Holbrooke navodi dvije zabranjene zone, Banju Luku i Istočnu Slavoniju. Septembra 21. je otkrio svojim ljudima u timu:

 

 

 Želim biti otvoren u privatnosti ove prostorije, tražili smo da ne uzimaju Banju Luku, ali Bosancima i Hrvatima nismo davali nikakvo “crveno svjetlo”. Naprotiv, naš tim se nije trudio da ih odvrati od zauzimanja Prijedora i Sanskog Mosta.

 

 

Obustava vatre

 

 

U memoarima Holbrooke to potvrđuje:

 

 

Kada smo 2. oktobra sreli Izetbegovića bio je vedar zbog ohrabrujućih izvještaja svojigh generala i usprotivio se obustavi vatre…”

 

Ali, tog dana će Holbrooke i njegov pratilac američki general napraviti pritisak na Izetbegovića. Godine 1995. u oktobarskom broju Newsweeka objavljen je tekst u kojem Holbrooke priznaje kako je navodno Izetbegovića natjerao da se ofanziva Armije RBiH zaustavi.

 

Naime, on tvrdi da je od Izetbegovića, zajedno sa jednim američkim generalom, tražio da zaustavi napredovanje Armije u roku od 48 sati. Izetbegović nije pristao i tražio je pauzu da razmisli. Ustvari, nazvao je komandante generale Rasima Delića i Atifa Dudakovića i pitao ih koliko im vremena treba da oslobode Prijedor.

 

 

Slomili pokušaj

 

 

Rekli su mu da im treba sedam dana da se pregrupišu jer su upravo slomili pokušaj snažne kontraofanzive nekoliko srpskih korupusa i brigada iz Srbije na području Sanskog Mosta i Ključa. Delić je rekao svom vrhovnom komandantu Izetbegoviću da su upravo ojačavali snage u jedinicama koje su stigle pred Prijedor i Banju Luku.

 

 

Kada se predsjednik Izetbegović vratio tražio je od Amerikanaca pet dana, što je Holbrooke izričito odbio.

 

 

Tog drugog oktobra Holbrooke piše:

 

 

Dovoljno dugo smo držali u tajnosti obustavu vatre kako bi predsjednik Clinton mogao objaviti vijest: Petog oktobra, u 11 sati ujutro, najavio je “važan momenat u bolnoj historiji” bivše Jugoslavije uslijedit će opća obustava vatre.

 

 

Politička odluka

 

 

Dakle, sve je već politički bilo odlučeno, pa nije jasno zašto je te rasprave vodio sa Izetbegovićem?

 

 

Bilo je, čak, i prijetnji da će se bombardovati jedinice Armije RBiH ukoliko nastave ofanzivu. Činjenica je da bi, nakon objave predsjednika Clintona, avio udari bili upereni prema svim vojnim snagama koje ne bi poštovale prekid vatre. Armija RBiH koja je žarko željela osloboditi Prijedor bila bi zasigurno na udaru NATO-a.

 

 

Mnogo kasnije Holbrooke će odbijati tu priču o zaustavljanju Armije RBiH pred Prijedorom i Banja Lukom:

 

 

U martu 1997. u New Yorku, u Vijeću za odnose sa inostranstvom, prisustvovao sam predstavi snažnog dokumentarca “Prizivajući duhove”, priči o brutalnostima koje su dvije Bosanke iz Prijedora doživjele tokom njihovog zatočeništva u zloglasnom logoru Omarska. Nakon filma dvije žene su me ljutito upitale zašto se još ne mogu vraitit u svoj rodni grad.

 

 

Podsticali napad

 

 

Rekao sam im da smo stalno podsticali napad na Prijedor. Bile su zapanjene, ispričale su mi da im je general Dudkaović, bosanski komandant, lično rekao da nam Holbrooke ne dopušta da osvojimo Prijedor i Bosanski Novi. Kasnije sam saznao da se u ovu priču uveliko vjerovalo u regionu.

 

 

Holbrooke je, nažalost, zaboravio tekst u kojem je priznao da je Armiji RBiH dao dva, najviše tri dana da se zaustavi. Zaboravio je i indirektno priznanje u memoarima. Te američke zahtjeve za zaustavljanje pokazuju i memoari generala Rasima Delića.

 

 

Čuveni publicist Brendan Simms najbolje objašnjava tu situaciju:

 

 

Politička baština Dejtonskog sporazuma je ovjekovječila etničku podjelu.

 

 

U Dejtonu su Amerilkaci bijedno odstupili od načela jedinstvene i etnički raznolike Bosne… Umjesto da se pojača vojni pritisak i zauzme Bosna sve do Drine, američki pregovarač Richard Holbrooke rekao Bosancima neka se zadovolje sa 51 posto teritorija…

 

 

Prekid ofanzive

 

 

Novinar Tim Judah napisao je u septembru 1995. godine:

 

 

Bosanski Srbi pozdravljaju američki mirovni plan čime se otkriva da je prekid ofanzive spasio Banju Luku, koju su napuštale srpske jedinice i stanovništvo pred snagama legalne Vlade Republike Bosne i Hercegovine.

 

 

Američki pregovarač Richard Holbrooke je na zaprepaštenje svih na terenu i na vlastito naknadno duboko žaljenje – već osvojenu vojnu prednost bacio kroz prozor (…) Bosanci koji su bili nadomak da osvoje Banju Luku i druge gradove, poslušali su. (…) Holbrooke dao, Holbrooke uzeo. Blagoslovljeno da je ime Holbrookovo! Srbi su, očigledno na rubu totalnog poraza, bili ushićeni.

 

(Faktor)

Zašto Banja Luka nije oslobođena: “Blagoslovljeno da je ime Holbrookeovo”