U prijevodu, emocije su jedno, a stvarnost je drugo. U politici nema mjesta emocijama, niti se politika može voditi preko twittera. Za male države poput Bosne i Hercegovine to često nije ista stvar.

 

 

 

Kada mala država komentariše velike ratove i geopolitičke potrese, svaka riječ ima težinu veću nego što se na prvi pogled čini. Upravo zato reakcije iz Bosne i Hercegovine na kosponzoriranje rezolucije u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija kojom se osuđuju napadi Irana na zemlje Perzijskog zaljeva nisu samo pitanje moralnog stava, nego i hladne političke računice.

 

 

U toj razlici najbolje se vidi kontrast između izjava predsjednika SDA Bakir Izetbegović i člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić.

 

 

Kako je istakao Komšić u svojoj reakciji, više puta je razgovarao sa stalnim ambasadorom BiH u UN-u Zlatko Lagumdžija o ovoj temi.

 

 

Moram reći da me je ambasador Lagumdžija više puta kontaktirao i da sam mu isto tako više puta rekao da sam protiv toga da se pridružujemo toj rezoluciji, odnosno da sam protiv toga da budemo kosponzori te rezolucije – rekao je Komšić.

 

 

Dalje je pojasnio zbog čega smatra da Bosna i Hercegovina ne treba stati iza takvog dokumenta.

 

 

U toj rezoluciji se osuđuje Iran zato što je djelovao po tim zemljama, ali nigdje se ne govori o tome da Iran, koji je napadnut, ima pravo, po Povelji Ujedinjenih nacija, da se brani. Svaka zemlja sa čije teritorije dolazi napad na drugu smatra se agresorom. Iran nije prvi započeo te aktivnosti, nego su one bile usmjerene prema Iranu. Sve akcije koje je Iran izvodio mogu se karakterisati kao odbrambene – rekao je.

 

 

Komšić je dodao i da za Bosnu i Hercegovinu “nikakvu korist ne donosi kosponzoriranje ove rezolucije”.

 

 

S druge strane, Izetbegović je zauzeo znatno oprezniji ton.

 

 

– U ovom ratu ratuju naše prijateljske zemlje. Niko nije za Bosnu i Hercegovinu učinio onoliko koliko su učinile Sjedinjene Američke Države. Toliko truda, finansijske podrške. Šezdeset hiljada američkih vojnika, koje su plaćali njihovi poreski obveznici, ovdje je čuvalo mir. Niko nije srčanije pomagao Bosnu i Hercegovinu od Iranaca. Ono što im svima možemo poželjeti jeste da ovo prestane i da se što prije desi mir – poručio je Izetbegović.

 

 

Ukazao je i na pokušaje gradnje narativa zasnovanih na lažima o Bošnjacima, koje, kako tvrdi, posredstvom lobista pokušava nametnuti vlast entiteta RS.

 

 

Nisu oni džaba lagali kako smo mi krivi za smrt 45.000 jevrejske djece i da mi dominiramo nad hrišćanima u Bosni i Hercegovini. Prave zamku za nas da nas svrstaju među one sa kojima bi se judeo-hrišćanska Evropa trebala obračunati – izjavio je.

 

 

Komšićev pristup je direktan i zvuči na prvu principijelno. On polazi od međunarodnog prava i otvoreno kritikuje izraelsko-američki napad na Iran. Takav stav je lako razumljiv javnosti i prijemčljiv za uho.

 

 

Problem je što međunarodni odnosi rijetko funkcionišu po principu moralne čistoće.

 

 

Bosna i Hercegovina nije država koja ima luksuz voditi veliku geopolitiku. Njena sigurnost, ekonomija i međunarodni položaj u velikoj mjeri zavise od Zapada, prije svega od Sjedinjenih Američkih Država. NATO okvir, prisustvo međunarodnih snaga i politička podrška Washingtona već tri decenije predstavljaju jedan od ključnih oslonaca stabilnosti zemlje.

 

 

U takvom kontekstu, otvoreno ulaziti u retorički sukob sa zapadnim saveznicima za državu poput Bosne i Hercegovine ne donosi nikakvu realnu korist, ali može proizvesti ozbiljne političke posljedice.

 

 

Zato je formulacija Bakira Izetbegovića diplomatski opreznija. Ona govori o potrebi mira, o složenosti sukoba i o činjenici da Bosna i Hercegovina ima prijatelje na obje strane. To je klasični diplomatski jezik male države: dovoljno jasan da izrazi stav, ali dovoljno oprezan da ne zatvara vrata ključnim partnerima.

 

 

Drugim riječima, razlika između ove dvije izjave nije samo u tonu. Ona odražava dvije različite logike vanjske politike: idealističku i realpolitičku.

 

 

Komšićeva logika je moralna – govori ono što smatra ispravnim. Izetbegovićeva logika je strateška – govori onako kako je najkorisnije za državu.

 

 

U prijevodu, emocije i moral su jedno, a geopolitička stvarnost je drugo. U politici nema mjesta emocijama, niti se politika može voditi preko twittera. Za male države poput Bosne i Hercegovine to često nije ista stvar.

 

 

Još je zanimljivije što mnogi u Bosni i Hercegovini očekuju da bošnjački političari mnogo glasnije i oštrije reagiraju na sukobe na Bliskom istoku. Međutim, upravo su oni opravdano najoprezniji.

 

 

Razlog je jednostavan – vrlo dobro znaju koliko je zapadna politička podrška bila presudna tokom rata devedesetih i u godinama nakon njega. Od Dejtonskog mirovnog sporazuma do međunarodnog vojnog prisustva, ključne sigurnosne garancije za Bosnu i Hercegovinu dolazile su upravo iz zapadnih centara moći.

 

 

Istovremeno, u svijetu raste islamofobija, jačaju desničarske političke snage i sve češće se pokušava nametnuti narativ o sukobu civilizacija – o navodnoj borbi kršćanstva protiv islama.

 

 

Zbog toga se u praksi razvila specifična politička strategija: balansirati između emotivne solidarnosti s Istokom i realne geopolitičke ovisnosti o Zapadu.

 

 

Ta strategija često ne zvuči glasno niti odlučno. Ali ona je rezultat iskustva male države koja je natopljena krvlju i odbranjena životima njenih najboljih sinova – koja zna da nema luksuz voditi tuđe ratove riječima. Rezultat bolnog iskustva male države i bošnjačkog naroda, koji je preživio genocid, zločine, progone, logore, silovanja…a i danas tri decenije poslije bori se za goli opstanak i da ga u ovom geopolitičkom haosu ne zguraju na teritoriju koju će proglasiti “bosanskom Gazom”. Naroda koji ima jednu i jednu državu Bosnu i Hercegovinu, na koju i dalje kidišu velikohravtska i velikosrpska politika.

 

 

U svijetu velikih sila može se imati luksuza i davati moralne izjave. U svijetu malih država realnost i preživljavanje je glavno pravilo.

 

(Stav)

Zašto je Izetbegovićeva izjava politički mudra za BiH i Bošnjake: Veliki ratovi i male države