Zašto Zagreb vjeruje da mu se isplati eskalacija prema Bosni i Hercegovini?

Također je neosporna činjenica je da postoji nemali broj političkih ličnosti u bošnjačkom društvu, ljudi sa bošnjačkim imenima i prezimenima koji su spremni da kao politički, kulturološki a nekada i identitetski, Hrvati rade za hrvatske interese, naročito ako se čini da su ti interesi sinhronizovani sa interesima zapadnih ambasada i pogotovo ako ih se umota u “europejstvo”.

Zastupnik Republike Hrvatske u parlamentu EU, Tomislav Sokol, izjavio je kako je Treći entitet realan ishod ukoliko bošnjačka politika nastavi odbijati reformu Izbornog zakona i preglasavati Hrvate u Bosni i Hercegovini: “Ako Muslimani ne budu spremni na kompromis i ako se ne urazume, dobit će rješenje koje je iz njihove perspektive puno gore. Ako ne budu spremni na reforme Izbornog zakona u dogledno vrijeme, jedno jutro će se probuditi s trećim entitetom” priprijetio je Sokol gostujući u programu Radio televizije Herceg-Bosne.

Nedugo zatim, oglasio se i predsjednik HSS-a u BiH i član Hrvatskog narodnog sabora u BiH Mario Karamatić koji je govorio i o rješenjima za krizu u Bosni i Hercegovini i postojanju samo dva puta, od kojih je jedan rat. Indikativan je i komentar bivše hrvatska ministrice pravosuđa Vesne Škare Ožbolt, koja se, komentarišući Trumpa i Grenland, požalila kako bi Hrvatska, da se ponaša poput Amerike te traži Neum kao što Amerika zahtjeva Grendland, dobila sankcije od kojih se ne bi oporavila. “Ono što je dopušteno velikima, malima nije” rezignirano tvrdi Ožbolt.

Sve ove izjave su dio jednog trenda u kojem hrvatska politika postaje sve agresivnija spram Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Ratoborna politika i retorika prijetnji i uslovanjavlja koja je nekada bila rezervisana za anonimne profile i marginalnce sa društvenih mreža vrlo brzo su postali hrvatski politički mainstream.

Zašto je to tako i koji su to elementi procjene hrvatske politike da joj se isplati ovakva eskalacija?

Na prvom mjestu je promjenjena vanjskopolitička situacija gdje na Zapadu iz godine u godinu jačaju i postepeno dolaze na vlast snage koje bi se najbolje mogle opisati kao “kršćanski nacionalisti”. Ovaj uspon desnice se dešava na valu antimigracijskog sentimenta na Zapadu kojeg su cionisti i njihovi ideološki saputnici uspješno transformisali, kanalisali i usmjerili u rapidno rastući antimuslimanski šovinizam. Hrvatska politika je namirisala takve “nove vjetrove” i misli da je u pitanju izuzetno povoljan, možda čak i jedinstven, vanjskopolitički momenat u kojem može na krilima klevetničke švonističke propagande o “zlim muslimanima i potlačenim kršćanima” isposlovati vlastite ratne ciljeve.

Tu je zatim lik i dosadašnje djelo neskriveno prohrvatski nastrojenog Visokog predstavnika Christiana Schmidta koji je, uz pomoć američke i britanske ambasde, uspješno nametnuo hrvatskim interesima servilnu Trojku na vlast, a što je prošlo bez ozbiljnijeg otpora bošnjačke politike i generalno društva. Sam Schmidt se više puta sastao sa premijerom republike Hrvatske Andrejom Plenkovićem nego sa bilo kojim političarem u Bosni i Hercegovini, osim možda Draganom Čovićem. Predsjednike i premijere drugih država i ne posjećuje niti ga takvi uopšte i zovu. Schmidt se potvrdio visoki HDZ-ov predstavnik za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake sa zadatkom da od Federaciije BiH napravi de facto novu županiju Republike Hrvatske.

Inercija i plahovitost bošnjačke i “probosanske” politike da jasno artikuliše ovakve činjenice i nazove stvari pravim imenom, njeno odbijanje da se otvoreno suprotstavi očitim imperijalističkim intervencijama i stranom diktatu legitimizirala je kolonijalnu intervenciju stranih ambasada. Time se poslala poruka svim “zainteresovanim stranama” da su mogući i posve isplativi slični, još i krupniji, zahvati u ovdašnji politički život, naročito ako su začinjeni pritiscima i prijetnjama.

Ovakvo kontrolisano i mirno izvedeno nametanje bilo je ključni momenat u kontekstu promišljanja strategija hrvatske politike jer se uvidilo da bošnjačka politika blefira, da u stvari nema ni političke volje a naizgled ni mobilizacijskih kapaciteta da se odupre bilo kakvim stranim nametanjima i intervencijama, čak ni u toj mjeri da pozove svoj narod na ulice. A ako se bošnjačka politika ponijela tako plašljivo u odnosu na diktat jedne lokalne ambasade, onda se računa da bi bila dovoljna jedna jedina rečenica od strane Trumpa, ili nekoga drugoga visoko pozicioniranog zapadnog zvaničnika, u vezi Izbornog zakona ili čak Trećeg entiteta pa da bošnjačka politika potpuno i bezusovno kapitulira ma šta da joj se naredi.

Naravno hrvatska politika je, od 1992 pa do danas, oduvijek podcjenjivala bošnjačku političku volju, organizacionu sposobnost i odlučnost da očuva Bosnu i Hercegovinu, odricala joj “agency” te je tumačila kao bezumni produžetak stranih interesa pa je ovakvo promišljanje već tradicionalna hrvatska politika.

No strah bošnjačke političke čaršije koja misli da će se zbog bilo kakvog suprotstavljanja zapadnom diktatu nebo srušiti na glavu, sasvim je realna činjenica. Suština problema leži u tome da bošnjačka politička kultura i misao doslovno ne može da pojmi kako se neko sa ovih prostora uopšte smije suprotstaviti bilo kome iz vana a kamoli “moćnom Zapadu”. Upravo je taj internalizirani autokolonijalizam ohrabrio čin nametanja, porodio političke pojave poput servilne Trojke ali i potakao i legitimizirao perverzni čin glasanja za spreman glasanja za takve.

Također je neosporna činjenica je da postoji nemali broj političkih ličnosti u bošnjačkom društvu, ljudi sa bošnjačkim imenima i prezimenima koji su spremni da kao politički, kulturološki a nekada i identitetski, Hrvati rade za hrvatske interese, naročito ako se čini da su ti interesi sinhronizovani sa interesima zapadnih ambasada i pogotovo ako ih se umota u “europejstvo”.

To je koliko ideološko i identitetsko isto toliko i sigurnosno pitanje jer je hrvatski kapital, kako legitimni tako i onaj iz crnih fondova, izvršio ozbiljan prodor u Sarajevo i ostale većinski bošnjačke sredine te kupio mnoge ljude iz politike, akademije, kulture i medija. Hrvatska politika računa na takve kolaboracionističke struje u bošnjačkom društvu, štaviše oni su joj vrijedniji nego gardijska brigada Hrvatske vojske. Stoga ih ona iz pozadine i finansira, brani i promoviše u bošnjačkom javnom prostoru jer jedan potpis nekog bošnjačkog kolaboracioniste ima veći legitimiteta nego stotine hrvatskih lobističkih, medijskih i političkih ofanziva.

Sa prethodno navedenim je direktno vezana i medijska okupacija gdje su simpatizeri hrvatske politike preuzeli javne emitere sa obje ruke uz značajan dio privatnih medija koji već drže od ranije. Pomoću takve kontrole nad bošnjačkim javnim mnijenjem moguće je amortizirati čak i otvorene izdaje bošnjačkih interesa, unositi stalnu pometnju, demoralizirati i dezavuisati bošnjačku javnostu dovoljno dugo i u dovoljnoj mjeri da bilo kakve eventualne bošnjačke javnosti i politike reakcije na izdaje političkih kriptohrvatstva sa bošnjačkim imenima izgube pravovremenost, smisao i efektivnost.

Ali i u redovima rodoljubive i patriotske opozicije ne postoji niti je postojao, isti osjećaj odbojnosti spram politike Hrvatske kao onaj ka politici Srbije. To je naročito izraženo u Sarajevu jer Hrvatska nije direktno opsjedala i uništavala naš glavni grad mada se zaboravlja logističko davljenje te činjenica da su Kiseljak i HVO bili direktni dio opsadnog obruča. Ova anomalija je ponajviše odgovorna zašto ne dolazi do političke mobilizacije bošnjačkog društva po pitanju agresivnih nastraja Zagreba na Bosnu i Hercegovinu te zašto je tako lahko koruptivni hrvatski kapital ušao u Sarajevo i preuzeo dobar dio političke, medijske i intelektualne scene.

Na kraju recimo da je i sve veća razlika u vojnom odnosu snaga između Hrvatske i Bosne i Hercegovine gdje se Hrvatska već godinama kontinuirano naoružava sve modernijim sredstvima, i kvalitativno i kvantitativno, dok bošnjački kapaciteti za samoodbranu kopne iz godine u godinu. To je vrlo opasan trend koji može postajati samo gori sve dok bošnjačka politika sama sebi veže ruke odlukom da legalnu kontrolu nad legitimnim sredstvima odbrane države i naroda prepusti u ruke srpske i hrvatske politike. Samim tim, bilo kakvi pritisci, ucjene i prijetnje dobijaju mnogo veću težinu kada je odnos snaga drastično u korist onoga ko prijeti i ucjenjuje, u ovom slučaju Hrvatske.

Sve su to faktori na osnovu kojih hrvatska politika procjenjuje da je agresivni politički kurs spram Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, najisplativija politika. Na neke od tih faktora je nemoguće uticati i potpuno su van kontrole bošnjačke politike, ali neki se nalaze u domenu mogućeg za bošnjačku politiku i njih bi se moralo promjeniti kako bi se promjenila pogrešna računica političkog Zagreba i dok situacija nije sasvim izmakla kontroli.

(Stav)