Kome je Goran Bregović ukrao pjesmu “Sanjao sam noćas da te nemam”?

Kad sam u kontroliranom kaosu radne sobe onomad nabasao na davnašnji tekst “Ružan san” mog jarana Bože Kijca, prisjetio sam se da bi ove godine, kad puni 65, mogao u mirovinu. Da, reče mi, doš’o vakat za penziju. Zasluženu ili ne, ne znam ni sam, ali, eto, došlo vrijeme…

 

U ukupnom zbroju radnog staža naći će se (srećom) i desetak godina nastavnikovanja u osnovnoj školi u Staševici (Hrvatska) tokom kojih je stekao nekoliko prijatelja: nebrojeno puta citiranog Juru, lijevokrilnog napadača Miluna, i pokojnog, ali neumrlog, Momčila Popadića, autora neprolaznih hitova Oprosti mi pape, Tonka, Mornareva pjesma, Košulja plava, i boemskoj raji najdražeg: Ća je život vengo fantažija.

Taj zagubljeni tekst s kojeg posve slučajno kenuh prašinu, podsjetit će me da je i moj Boža, tu i tamo, pisao pjesme. Što po narudžbi (brigadirske i akcijaške), što iz duše. List mostarskih studenata “Index” davne 1972. godine objavio mu je pjesmu “Ružan san” kojoj bi sudbina odredila jedno recitiranje na Radio Sarajevu i mirovanje u nekom bibliotečkom arhivu da nije bilo čudne navike Gorana Bregovića da se svako malo očeše o tuđe kreacije.

Tako je pravi autor “Ružnog sna” vlastite verse u uglazbljenoj varijanti čuo pet godina poslije, s vojničkog razglasa u Kragujevcu. Nikad, za nikad, Božo Kijac nije potegnuo pitanje autorskih prava, niti je zvocao okolo na Bregovića. Tek bi mu zasuzilo lijevo oko kad bi polupijani Srečko, naš slovenski kolega – pitajući se neprestano kakva je postelja od snijega – krasnoslovio pjesmu.

U originalnoj verziji prvi put čuo sam ju sredinom 2003. godine i to me slušanje odvelo do besmislenog razmišljanja o svemirskoj nepravdi, o Bregoviću kojega je ta pjesma u značajnoj mjeri proslavila, koji se doslovno zajebava po bijelom svijetu, koji na razvikanim koncertima udarajući svakih pet minuta u tamburu stvara iluziju boemštine. Onda bih malo razmišljao o svom jaranu Boži koji sudbinski ružan san još uvijek sanja po zapuštenim ledinama “ustaničkog” Nevesinja čekajući, valjda, da mu zora svane…

Sanjao sam noćas da te nema
bijelu šumu i urlik vukova
na lomači
gori neka žena
i tri zvijezde padoše sa krova…
Bježi, bježi noći da mi zora svane…
Ali noć, izgleda, nikako da pobjegne!

Bezbrojne sam čokanje ispio s Božom, mnoge su nas noći milovale, nismo ih, kao u pjesmi, tjerali, niti smo zazivali zore. U košmaru maliganskih jutara znala su se dogoditi i recitiranja. Moj je sudrug bio opčinjen zloslutnicom Kad morija Mostar morijaše, nju je tako krasno kazivao da mi se stvarala pred očima slika majke koja ne da svog jedinka, vidio sam bašču i mezar ispod naranče.

Melankoličan je bio moj jaran. I osjetljiv. Tugaljivo je ispraćao prijatelja Milu koji mu je na rastanku zabio nož u srce: Izvini, Boža, moram kući…, u Norvešku!

Znaš li ti, brato – pitao me u Hindinom hanu – šta to znači kad rođeni Mostarac mora kući u Norvešku!? Znaš li?

Eto, ne znam! Ali znam da svakoj nevolji dođe kraj, da ne možeš do života sanjati crne konje i svatove bez pjesme, da na mjedenom guvnu naših burnih života mora zasjati sunce. Kad-tad! Daj – nagovaram ga – javi se Bregoviću, možda te danas, sa zakašnjenjem od četrdeset godina, “zakiti”, možda ti rekne “izvini”…

Manitašu – trpko je odgovorio – ti ne znaš da Bregović sam sebe krade, đe onda neće provincijsku fukaru.

Rastat ćemo se brzo, a nisam te pitao: Sanjaš li još, Boža, prelijepe mostarske konje i čuvenog kočijaša Alu Zvonića. Sanjaš li, ili si se umorio od silnog lutanja. I od snova. Sanjaš li mostarske vinograde, lijepu Anđelu među trsovima? Igra li joj se još uvijek vjetar sa suknjom, zavlači li se poda nju?

Mirišu li još uvijek Mostarke na bostan, mirišu li im tragovi po kajsijama? – ni to te nisam stigao pitati.

Ne pitah te, paček, ima li išta od toga u Nevesinju. Vinograda, bostana, kajsija…? Teško, jelde? Možda jedino lijepih konja. Kako bi ‘no ti rek’o: toliko lijepih da ih ne možeš razlikovat’ od ljudi!

Sve što te spopalo podsjeća na Momčila Popadića. Svi su se okoristili od njegovih neprolaznih stihova, samo je on tonuo čvrsto stežući butelju crnog vina kao pratilju svih onih koji nepovratno klize u ambis. Da, život je fantažija nekom drugom – nama je muka, balast, teret… Jedino u čemu se razlikujete – i to značajno – jest to što je Pop zavapio “Oprosti mi pape”, a ti si ostao tvrdokoran, mučan, zaguljen… Nit’ opraštaš, niti moliš!

Momčilo se navakat spasio, a moj Božo čeka prosinac i konačni odlazak u mirovinu. U penziju. I Srečko će doći, zapjevat će se, svakako. Ali, pouzdano znam, Božu će i dalje izjedati sjećanje na Jorga Seferija koji je pjevao o Grčkoj koja je na putu, svo vrijeme na putu, a kud god otputujem Grčka mi nanosi ranu. Tako je, kune se moj jaran, s njim i njegovim Mostarom.

Cijeli je život nekud putovao, je li znao gdje – nisam siguran, i ja zazivljem konačni sretni trenutak kada će ga trefiti ona Andrićeva: Putovanja su lepa zbog povratka! Oko toga smo se davno složili. Putovanja su privedena kraju, samo još fali ostvarenje njihove ljepote. Povratak!

Da, pitao sam ga o povratku. Nagovarao ga. Otpio je gutljaj loze, zagledao se negdje u pravcu Čitluka:

Vjeruj mi, jarane, ne znam šta bi ti rek’o. Vrijeme je pobjeglo u onu naranču iz pjesme, i neće napolje. Prokleto vrijeme. A tako bi se bilo lijepo vratiti, iskupiti prijatelje, seiriti kraj Neretve, i konačno pamtiti samo lijepe trenutke, a sve ostalo nek ostane Ružan san. Bez zaštite autorskih prava, bez ičega. Jer, da nije bilo Bregovića, ko bi danas znao za Ružan san? Moja kućna čeljad i Srečko kojega će do groba progoniti pitanje kakva je postelja od snijega.

Ma, lako za to, da mi se ščepit’ penzije…

 

Autor: Mladen BOŠNJAK

Kome je Goran Bregović ukrao pjesmu “Sanjao sam noćas da te nemam”?

Bosna i Hercegovina, Magazin, Slider |
About The Author
-