Pjotr Mamonov: Bogu nije važno vjerujete li vi u njega, važno je da On vjeruje u vas

“Ljubav nisu uzdasi na klupici, ni šetnjica na mjesečini, i ljubav nije ushićenost jedno drugim. Ljubav je umijeće da se nosi breme drugog čovjeka. Čak i ako ti je neugodan, učini mu dobro, pređi preko sebe. Podigni onoga tko je pao, ne razmišljaj kako se pijan valja. Možda mu je pozlilo od srca. I čak ako je pijan, podigni ga, posadi na ivičnjak. Mi imamo pogrešno mišljenje da je kršćanstvo odlazak u crkvu i molitva… Kršćanstvo je stalno pranje suđa.”

 

Pjotr Mamonov (1951., Rusija), nekada kultni underground rock glazbenik koji je trenutno poznatiji kao glumac i jurodivi (jurodivost – naizgled neshvatljivo ponašanje u duhovne svrhe koje je tradicionalno zastupljeno u pravoslavlju, gdje se smatra jednim od najsmjelijih oblika askeze i monaštva, u Vedama su takvi monasi poznati kaoavadhute, visoko napredne duše koje izgledaju i ponašaju se naizgled ekscentrično i ne mare za društvene konvencije) koji bez dlake na jeziku govori ono što misli.

Mamonov danas rijetko napušta udaljeno selo koje se nalazi u blizini Moskve gdje živi već 15 godina sa svojom suprugom baveći se poljoprivredom i potpuno je posvećen duhovnosti te rijetko ima kontakte s vanjskim svijetom.

Široj javnosti je najpoznatiji po fenomenalnom ruskom filmu Ostrov (Otok) koji je 2006. dobio nagradu za najbolji ruski film, a sam Mamonov za najboljeg ruskog glumca za glavnu ulogu u kojoj u biti – glumi sebe…

Pitanje: Pričaju da ste postali drugi čovjek. Zašto?

P. Mamonov: Kad sam ušao u 45. godinu, izgubio sam zanimanje za život. Iako sam sve imao – voljenu ženu, prekrasnu djecu, dobre roditelje, zanimljiv posao, slobodno vrijeme, potpunu neovisnost, svi me vole i ja sve volim.

I odjednom sam zapeo – nemam ja zbog čega da živim. A imam rođaka koji je građevinar. I nekako baš tada je gradio naselje ljudima koje je jako cijenio. Lenu Filatovu i drugima. I brat mi kaže: „Petja, uzmi plac“ A ja sam cijeli život u gradu – što će mi plac? On kaže: „Dođi ovdje, pogledaj“. I ja sam otišao, vidio tu neopisivu ljepotu, te borove, rječicu, i rekao: „E, ovdje ću i ostati“.

Prve dvije godine živio sam sâm jer su uvjeti bili teški. Žena i djeca su navraćali. I sjećam se jedne zimske večeri, tamne, duge, kada sam u trenutku shvatio što sam izgubio. Bez lažne skromnosti reći ću da sam razvijen čovjek, i nisam glup, i zbog toga se nisam počeo opijati. Ali sam počeo da razmišljam zašto bih uopće živeio, zašto mi je dano tih 70 ili koliko već godina života. A moj prapradjed bio je protojerej u Sabornoj crkvi Vasilija Blaženog. Daj, mislim, kupit ću molitvenik, da vidim čemu se oni tamo mole. U početku sam čitao s užasom i s nekim divljenjem, istovremeno. Čak sam počeo obilježavati molitve s kojima se slažem i s kojima se ne slažem. Više se ne sjećam zašto mi je nešto izgledalo jako ili nije dolazilo do mog srca u tom momentu. Zatim je sve to prošlo i ja sam shvatio: sve što mi treba je tamo. Renovirao sam kuću. Počeo da idem u crkvu.

Seljaci pitaju: „Što je Petre, zaredao si u crkvu?“, a ja kažem: „A voliš li ti da piješ pivo s seljacima, cio dan u pivnici da prestojiš?“ – „Volim.“ – „A ja volim da idem u crkvu.“

Eto, to je bio početak, a pravi susret s Bogom dogodio se nedavno, prije pola godine. Nisam se mogao izvući iz jednog grijeha. Nikako nisam mogao. I jednom, bilo je Sretenje, ustanem i iznenada osjetim kako je Gospod zalio srce moje ljubavlju i razoružao me. I sve je prošlo. Isak Sirin je govorio: „Naš Bog – to je ocean ljubavi.“ Samo ljubav prema čovječanstvu, a sve ostalo je u drugom planu.

Pitanje: Kontrolno pitanje: voli li Bog i nevjerujuće?

P. Mamonov: Jedan svećenik je rekao: „Bogu je nevažno što vi u Njega ne vjerujete, glavno je da On vjeruje u vas.“ Bog vjeruje u čovjeka, on se uzda u nas. Mi smo mu potrebni zato što je ljubav obostran osjećaj. Njemu je potrebna naša ljubav. Vi ste, koliko shvaćam, ateist, a ja vjernik, no pri tome mi ostajemo normalni, poštujemo se, slušamo, pokušavamo shvatiti jedan drugog, kao ljudi. S jedne strane, nitko nikoga ne vuče za uši u crkvu, a s druge, nitko ni od koga ne traži da se odrekne Boga.

Pitanje: Ja ne znam postoji li Bog i pridržavam se principa dualnosti: „Treba, u osnovi misliti, kao da Boga nema, a postupati kao da postoji“. Meni se čini da su u Rusiji, zapravo, prilično složeni odnosi s Bogom.

P. Mamonov: Nisu jednostavni. Do 1917. godine imali smo toliko bogat i lagodan život da su ljudi zabravili na Boga. Gospod je pogledao i rekao: „Ah, ja vama nisam potreban, eto vam Lenjina i Staljina“. A kada smo prestali da im se klanjamo, dao nam je svu sreću. Ja živim u provinciji i uopće ne dijelim široko rasprostanjeno mišljenje da je sve loše i da svi kradu. Narod je zainteresiran za posao, prestaje da pije. Do deset sati uvečer rade na svojoj zemlji. Sve kuće su pokrivene, u dvorištu po dva auta. Kod nas je sve jeftinije. Ili o mladima, svašta se govori, a ja srećem mlade ljude i vidim da im nisu potrebni ********, ni izopačene reklame. Prošle godine snimao sam sa Sergejem Lobanom „Plamen“. On ima 24 godine, napravio je film od svojih para, ni od koga nije tražio – zaradio je snimajući kirurške operacije. Eto tako, po površini pliva prljavština, a u dubini – voda je čista. To je kao kada u trolejbus uđe pijani huligan, i putovanje izgleda nemoguće. A ostalih četrdeset ljudi sjede i u tišini putuju. Nas dvojica smo sjedili u Sočiju u festivalskoj raskoši, a ljudi su ustali u 7 ujutro i krenuli na posao. Ja sam predstavnik tih ljudi.

Pjotr Mamonov: Bogu nije važno vjerujete li vi u njega, važno je da On vjeruje u vas

Slider, Zanimljivosti |
About The Author
-