“Sa 15 godina preživjela sam logor blizu Srebrenice, izvođenje na strijeljanje, s*******e i progon. Poslije toga preživjela sam još jedan logor – u braku sa mužem zlostavljačem koji mi je stalno govorio da sam ja kriva što su me ti vojnici silovali. Njih, koji su mi to uradili, čak sam pronašla na Facebooku. Normalno žive. Moja djeca i ja živjeli smo u trošnoj baraci za koju sam se godinama borila na sudu”, sudbina je 38-godišnje žene iz sela pored Srebrenice, koja danas živi u Tuzli.
Gotovo 20 godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini ona, kao i druge žrtve ratnog silovanja, proživljava još jednu traumu, ovaj put zbog problema s kojima se susreću u poslijeratnom periodu i neosjetljivosti društva.
Uvrede i ignorisanje u raznim službama, čak i zdravstvenim, siromaštvo, česte optužbe supruga da su one krive za zločin koji su preživjele, nedovoljna pomoć države, ali i nevladinih organizacija, kao i nekažnjavanje počinilaca dodatno ih ponižavaju.
Stoga je ova žena, čije je ime i prezime poznato redakciji, zajedno sa još nekoliko žrtava u Tuzli odlučila da osnuje udruženje Naš glas, jer nisu htjele više da šute o tome.
“U maju 1992, kada sam imala 15 godina, mi smo bježali u šume i tamo se skrivali. Jedno jutro moj otac, tetka i ja dotrčali smo do kuće da uzmemo hranu, jer smo bili gladni. Tu su nas naše komšije Srbi zarobili i odveli u Rudnik Sase u Srebrenici, koji je pretvoren u logor”, počinje pričati tihim glasom.
Sljedećeg dana su prozvali njenog oca i poslali ga da prenese poruku ostalima u njihovom selu koji su se krili u šumi da se predaju. Kazali su mu da će, ako se ne vrati, nju ubiti.
Dan kasnije njen otac se nije vratio. Vojnici su joj rekli da je izvode na strijeljanje. Međutim, umjesto toga odveli su je u ambulantu, a predvečer vratili u salu u Rudniku.
Pištolj u sljepoočnicu
Među 60 zarobljenika, koliko ih je tada bilo u logoru, najstariji je imao 85 godina, a najmlađi je bio dijete od dvije-tri godine.
Komandant koji je, kako kaže, bio iz Srbije, te dvojica vojnika tražili su dobrovoljce za čišćenje vojnih objekata u Bratuncu. Međutim, kako se niko od zarobljenih nije javljao nju i još dvije djevojke odveli su u napuštenu kuću, gdje su ih silovali.
“Vrištala sam, opirala sam se, a taj vojnik me nekoliko puta udario. Onda je uzeo pištolj i uperio ga u moju sljepočnicu. Sjećam se da je to trajalo nekad do kasno u noć. Zavezao je lisicama svoju ruku za moju da ne pobjegnem.”
Sljedeće večeri vojnici su prevezli izmučene i gladne djevojke u drugu kuću.
“Jedan vojnik kojeg sam poznavala tu me silovao. Cijelo vrijeme je psovao i šamarao me, a na kraju me je udario nogom u leđa. Ja sam pala pred jedna vrata. Tada je neki od vojnika šutnuo jednu od djevojaka iz sobe, uhvatio mene za ruku i bacio me na krevet. Kada je on završio, ušao je još jedan, kojeg sam isto poznavala. Kada me je i taj treći silovao, ušao je četvrti vojnik… Već je bilo jutro. Pošto sam vrištala, natrpali su mi papira u usta, a od plača mi se nos začepio i nisam mogla disati. Izgubila sam svijest, a kada sam došla sebi vidjela sam da mi je kosa skroz mokra. Na kraju su mi svezali ruke…”
Silovatelji na Facebooku
Nekoliko dana poslije, kada su ih vratili u logor, njen komšija, vojnik, pucao je na zarobljenike, ali ga je brat odgurnuo, te je rafal opalio iznad njihovih glava.
Odveli su ih u Bratunac, a zatim u izbjeglički centar u Loznicu u Srbiji, gdje su morali promijeniti imena. Premještani su u razne izbjegličke kampove u Srbiji, Mađarskoj i BiH, gdje je naša sagovornica upoznala svog bivšeg muža.
“Neke od njih koji su mi to uradili pronašla sam na Facebooku. Tamo sam vidjela da žive u Srbiji. Imaju otvorene profile, slobodno se ponašaju, stavljaju razne nacionalističke statuse”, priča.
Deložacija iz trošne barake
Međutim, ističe da je nakon logora i silovanja preživjela i “drugi logor” – onaj u braku. Budućem suprugu je odmah na početku poznanstva ispričala šta joj se desilo. Tek kasnije, u braku, počeo joj je prigovarati i stalno ponavljati da je ona kriva za to, u šta je gotovo ubijedio.
“Prvi put kada sam bila pozvana da dam izjavu u policiji o tome šta sam preživjela kada su me zarobili, muž mi nije dao da idem sama. Morala sam dobro paziti šta ću reći, jer sam znala da ću poslije svake izgovorene riječi dobiti udarac kada se vratimo kući. Tako je i bilo.”
Razvela se dok je on bio u zatvoru. Ostala je sama sa dvoje male djece i počela čistiti po kućama kako bi preživjeli.
Opština Tuzla izdala joj je privremeno rješenje da može živjeti u jednoj trošnoj baraci, izgrađenoj poslije Drugog svjetskog rata.
“To nije ni kuća ni šupa. Kupatilo nije postojalo, tako da smo se djeca i ja kupali u jednom koritu.”
Kupatilo je napravljeno tek u humanitarnoj akciji, a kako je ostalo još novca, htjela je renovirati i ostatak barake. Opština je to odobrila, ali su joj tri mjeseca poslije poslali nalog za deložaciju.
Poslije trogodišnje borbe sud je odlučio da joj baraku dodijeli na doživotno korištenje. U međuvremenu se zaposlila i digla mali kredit kako bi nastavila popravke krova i verande.
Related posts:
Karadžić je mrzio grad koji mu je sve dao: Od psihijatra do zločinca koji je pokušao ubiti Sarajevo
Karadžićeva najava horora: “Autostradom pakla muslimanski narod odvest ćete u nestanak”
VIDEO O KOJEM ĆE BOSNA DUGO PRIČATI: Najbliži ljudi Aliji Izetbegoviću ispričali o njemu što niko nije znao…
TAJNA HIMZE POLOVINE I KSENIJE CICVARIĆ: Sevdah na Blajburškom polju
CIJELI SVIJET SE DIVI BOŠNJACIMA ZBOG OVOGA: Pa zar čovjek može ovo preživjeti…
NAJPOTRESNIJA PRIČA O KAZANIMA: „Bože, kako je Caco bio dobar momak! A izbo mi je sina…“
UMRO JE DOBRI UZEIR, OTAC DARIJA SRNE: Prije četiri godine u razgovoru za SB otkrio je svoju strašnu sudbinu
SARAJEVO: Bolni odlazak heroine: Umrla Aida Zuko, dobitnica “Zlatnog ljiljana” (FOTO)
Pogledajte dovu Adela Šabanovića protiv Milorada Dodika i svih srpskih političara koji negiraju genocid (VIDEO)
Abdulah, žrtva masakra u Ahmićima: Preživio sam strijeljanje, ali su mi ubili cijelu porodicu.
