Rat u kojem su se kupovali sloboda i život…

Vozila, mašine, zlato, nakit, njemačke marke, pa čak i rakija, bile su kao valute kojim su brojni logoraši tokom proteklog rata kupovali svoju slobodu, a nekada i sam život.

 

Stotine iskaza svjedoka dato je pred domaćim i međunarodnim sudovima na suđenjima za ratne zločine u kojima su bivši logoraši govorili o tome kako su kupovali slobodu, ali mali je broj onih koji o tome danas javno govore, piše Birn.

Ljudi se nerado prisjećaju kako su plaćali svoj život ili slobodu zbog straha, retraumatizacije, a neki i danas smatraju da su im osobe kojima su platile učinile uslugu.

Najčešće su se život i sloboda u ratu plaćali njemačkim markama ili zlatom, ali je bilo i slučajeva da su davana vozila, mašine, pa i rakija.

Jedan od onih koji je platio da spasi život, a spreman je govoriti o tome je Azmir Šabanović, koji je sredinom juna 1992. godine imao 14 godina, kada je zajedno sa majkom, bratom, sestrom i drugim Bošnjacima odveden u logor Osnovne škole “Hasan Velatovac” u Višegradu.

“Jednu noć boravka u logoru sve muškarce, od djeteta do najstarijeg, izveli su i postrojili ispred logora. Tražili su da se predstavimo”, prisjetio je Šabanović, dodavši da su to uradili haški osuđenici Milan i Sredoje Lukić.

Nakon što se predstavio, Šabanovića su pitali za oca, a kada je rekao da ga je odvela srpska vojska, udaren je puškom po glavi. Nakon toga, kako je rekao, Milan Lukić mu je zaprijetio i onda rekao njegovom bratu da donese novac.

“Milan se okrenuo bratu i rekao: ‘Ako si mu ti brat, idi reci majci neka skupi 2.000 maraka, ako hoće da vidi svoga sina živog’. Brat je otišao, majka nije imala sav taj novac, ali uz pomoć žena koje su bile u logoru, skupila je. Jedna nana koja je u dimijama imala sakriven novac, dala je majci i rekla: ‘Idi kupi svoje dijete’”, ispričao je Šabanović.

Predstavnici udruženja bošnjačkih, hrvatskih i srpskih žrtava rata za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) su kazali da imaju ogroman broj izjava svjedoka koji su kazali da su na ovakav način plaćali svoju slobodu ili život.

 

Drugačiji tretman u logoru

Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković kaže da su tokom rata mnoge majke i očevi morali otkupljivati svoje sinove i kćeri iz logora. Neki su čak prelazili preko granica.

“Po pričama, slobodu je kupilo lice koje je bilo zatočeno u Batkovićima. Njegov brat koji i danas živi u Švicarskoj platio je lično Arkanu oko sto hiljada tadašnjih maraka. U gepeku je prevezen preko granice Srbije”, kaže Mešković.

Željko Ražnatović Arkan je optužen za ratne zločine pred Haškim tribunalom, ali je ubijen u Beogradu prije početka suđenja.

Anđelko Kvesić, predsjednik Udruge logoraša domovinskog rata, kaže da se osim za slobodu plaćalo i za drugačiji tretman u logorima.

“Znali su oni koji su uzimali novac, dobro koliko je ko moćan… Puno trgovine je bilo i svi oni koji su imali novca su pokušavali na takav način doći do slobode jer drugog načina nije bilo. Oni koji nisu imali novca, oni su trunuli u logorima i bili su predmeti na kojima su trenirali borilačke vještine oni koji su upravljali njihovim životima”, kazao je Kvesić.

Alisa Muratčauš, koordinator Sekcije žena logorašica u Kantonu Sarajevo (KS), prisjetila se priče jedne žrtve silovanja koja je svoju slobodu platila – rakijom.

“Sedam dana nakon poroda dolaze po nju i odvode u bordel u jednu šumu. Bila je i žrtva grupnog silovanja. Uspjela je da pobjegne i došla je do žene koju je poznavala u toj općini u Republici Srpskoj i ta žena je jedno vrijeme krila. Počeli su je prepoznavati pa joj je gospođa koja joj je pomogla rekla da mora da bježi… Preko čovjeka je morala dati pare i rakije da bi je otpremili do Vojvodine”, prisjetila se Muratčauš.

Naglašava da je ta žena od svog djeteta odvojena sedmi dan u bolnici, te da nije znala sudbinu djeteta do 1995. kad se spojila sa porodicom.

“Vratila se iz Vojvodine i prvi put poslije četiri i po godine vidjela je svoju curicu”, kazala Muratčauš.

 

Njemačke marke, zlato i vozila za slobodu

Sekretar Udruženja logoraša “Birač” u Bratuncu Vinko Lale naglašava da je masovna pojava bila plaćanje izlazaka sa teritorije pod kontrolom jedne na teritoriju druge vojske.

“Vojno sposobni muškarci su bili zatvoreni u ‘Silosu’, a njihove porodice da bi došle na teritoriju općine Hadžići koja je bila pod kontrolom Vojske Republike Srpske (VSR) obično su plaćale svoj izlazak na tu teritoriju”, izjavio je Lale i dodaje da su neke porodice plaćale njemačkim markama, a neke su davale i pokretnu imovinu vozila, traktore ili poljoprivredne mašine.

Lale pojašnjava da je plaćanje jedno vrijeme bio uhodan sistem za izlazak srpskog stanovništva sa tog prostora na prostor pod kontrolu VRS-a.

“Cijene su bile zavisno od članova porodica i statusa koji su imali. Vjerovatno su oni koji su to radili znali koliko je koja porodica bila bogata i koliko je mogla dati za izbavljenje”, kaže on.

Lale dodaje da su za ovu vrstu plaćanja morali znati ljudi iz civilne, vojne ili policijske vlasti, a da i danas malo ljudi priča o tome jer je određen broj onih koji su bili odgovorni za postojanje logora i sada u policijskim ili političkim strukturama. Neki, kako navodi Lale, javno ne govore jer smatraju da su im osobe koje su im uzele novac za slobodu ili život, učinile veliku uslugu.

Rat u kojem su se kupovali sloboda i život…

Da se ne zaboravi, Slider |
About The Author
-