SUSRET ELIEJA WIESELA I KARADŽIĆA: “Crven u licu, natprirodnog pogleda, tvrdio je da su muslimani zapalili Vijećnicu”

Elie Wiesel preminuo je prošle nedjelje u 87. godini. Dobitnik je Nobelove nagrade za mir 1986. godine. Preživeo je holokaust i bio jedan od vodećih glasova da se skrene pažnja na zločine na prostorima bivše Jugoslavije. Ovaj članak objavljen je 2008. godine, neposredno nakon hapšenja Radovana Karadžića.

 

 

“To je nezamislivo. Trinaest dugih godina, mislili smo da se krije u planinama, okružen tjelohraniteljima. Tražili smo ga u podzemnim bunkerima, snimali najzabačenije tačke regiona. Sve je bilo uzalud – Radovan Karadžić, najozloglašeniji bjegunac bivše Jugoslavije, bio je javna ličnost. Ljudi su ga sretali na ulici, u restoranima ili bioskopu; neki su ga gledali na televiziji kako priča o alternativnoj medicini, i niko nije otkrio njegov pravi identitet.

 

Pa ni ja ne bih mogao da mu skinem masku, posmatrajući njegove nove fotografije, pod naočarima i bijelom bradom.

 

A poznavao sam ga. Da sam ga sreo na ulici, mislim da bih mu se sjetio lica.

 

Bilo je to krajem 1992. Došao sam da istražujem situaciju u Bosni i Srbiji. Uznemirujući izveštaji stizali su do nas. Novine, radio-stanice i televizijski kanali prenosili su užasne slike: bombardovani gradovi, tijela u masovnim grobnicama, masakrirana djeca, obogaljeni muškarci, silovane žene.

 

Stizale su vijesti o strašnim nedjelima: Tuzla i Srebrenica ušle su u anale zločina protiv čovječnosti. Riječi “Aušvic u Bosni” bile su svečano izgovarane.

 

Suočen sa indiferentnosti različitih vlada, odgovorio sam na poziv jugoslovenskog predsjednika Dobrice Ćosića i, sa članovima ekipe emisije “Nightline” Teda Kopela, zaputio sam se u Beograd, Sarajevo i Banja Luku. Sreli smo se sa svim liderima regiona izuzimajući lidera Hrvata.

 

Predsjednik Franjo Tuđman negirao je holokaust, i odbio sam da mu pružim ruku.

 

Ali jesam razgovarao sa Slobodanom Miloševićem. I sa Karadžićem, u čijem se dvorcu – prava tvrđava – odigrao susret. Njegov pogled bio je leden, progonjen, natprirodan. Bio je svemoćni gospodar. Zašto toliko egzekucija, zašto toliko ubistava? Da li zbog nekog nasilnog misticizma, zbog kulta smrti? Ne. Za njega, bilo je to nešto drugo: fascinacija da ima apsolutnu moć, kako nad svojim neprijateljima, tako i nad saveznicima.

 

Pitao sam ga zašto je naredio da se spali čuvena Narodna biblioteka u Sarajevu. Pošto je želio da ga znaju kao psihijatra i pjesnika, da li je bio uplašen od knjiga, i ljudske i humanističke istine koju nude?

 

Crven u licu od bijesa, udarajući o sto, tvrdio je da su muslimani sami zapalili zgradu, iznutra.

Usprotivio sam se. Video sam biblioteku u ruševinama: uništene zidove, ožiljke od artiljerijske vatre. Zgrada je napadnuta spolja.

 

Nije bilo smisla da se raspravljamo – tvrdoglavi Karadžić je sve poricao.

 

Ideja da se osnuje međunarodni tribunal bila je moja. Jednog dana, kada sam bio kod državnog sekretara Iglbergera, razgovarali smo o tragičnoj situaciji u Bosni. Koje su bile opcije? Političke, humanitarne, vojne?

 

Tada sam predložio da se napravi međunarodni tribunal. Moj argument je bio da će samo dizanje optužnica protiv osumnjičenih za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti moglo da ih uplaši.

 

Morali bi da budu izručeni. Iglberger je shvatio da je to dobra ideja i predložio to svojim saveznicima u Evropi.

 

I da, i dalje mislim da zločinci moraju da budu izvedeni pred međunarodne sudove kako bi to uticalo, i istorijski i pedagoški, na buduće generacije.

 

Neko može da pita: Kako adekvatno kazniti čovjeka koji je kriv što je naredio ubistvo 8.000 ljudskih duša? Dobro pitanje. Čini se da je zločin veći od kazne. Ali ova suđenja pomažu našoj kolektivnoj memoriji. Samo iz tog razloga su opravdani.

 

Ostala je šokantna činjenica: Karadžić je bio slobodan čovjek. Trinaest dugih godina. Živio je bez tjelohranitelja, u bosanskim gradovima i selima, dok su lokalna i međunarodna policija i NATO agenti pokušavali da ga pronađu.

 

Čija je to greška? Ko je odgovoran? Ko su bili saučesnici?

 

Je li bio toliko dobro, toliko uspješno prerušen? Možda se, neka nam je Bog u pomoći, ispod maske ubice krio propali glumac?

 

You must be logged in to post a comment Login

X Close
error: Content is protected !!