Trenutna strategija osigurava privremenu stabilnost i omogućava mu da održi ključne pregovarače u procesu mirovnih razgovora.
Prema ocjenama ukrajinskih analitičara i medija, američki mirovni plan, koji je Ukrajina primila pod pritiskom SAD, postavio je predsjednika Volodimira Zelenskog u izuzetno složenu poziciju. Istovremeno suočen s velikim korupcijskim skandalom unutar vlastite administracije i prijedlogom sporazuma koji zahtijeva teritorijalne ustupke Rusiji, Zelenski je morao balansirati između domaće političke krize i međunarodnog pritiska. Ova situacija pokazuje koliko vanjska politika može djelovati kao alat za unutrašnju stabilizaciju, ali i koliko je taj pristup krhak i privremen.
Korupcijski skandal u državnoj nuklearnoj kompaniji Energoatom, u kojem su visoki zvaničnici uključeni u pranje miliona dolara, ozbiljno je ugrozio reputaciju Zelenskog i njegovih saradnika. Nacionalističke grupe i dio opozicije zahtijevali su smjenu ključnih figura, posebno šefa kabineta Andrija Yermaka i sekretara Vijeća za nacionalnu sigurnost Rustema Umerova.
Uključivanje u pregovore
Umjesto toga, predsjednik je odlučio da ih uključi u pregovore s američkom delegacijom, čime je ne samo zadržao kontrolu nad pregovorima, nego i signalizirao unutrašnjoj javnosti i međunarodnim partnerima da lojalnost unutar administracije ima prioritet nad smjenom kompromitiranih kadrova.
Strategija koja se očituje kroz korištenje vanjskog pritiska kao alata za domaću konsolidaciju vlasti ima višestruke efekte. Prvo, skandal u vezi s korupcijom u velikoj mjeri je izgubio prioritet u javnom diskursu jer je fokus javnosti preusmjeren na potencijalni gubitak teritorija i težinu vanjskih pregovora.
Drugo, Zelenski je uspio predstaviti sebe kao branitelja nacionalnih interesa, što mu omogućava da simboličkim potezima, poput smjene dvojice ministara, zadovolji minimalne zahtjeve kritične javnosti, a da pritom sačuva ključne saradnike.
Međutim, ova taktika nosi i ozbiljne rizike. Iako privremeno skreće pažnju s korupcijskog skandala, ne rješava temeljne probleme unutar administracije niti smanjuje percepciju političke odgovornosti. Nadalje, uključivanje Yermaka i Umerova u pregovore s američkom stranom može dodatno polarizirati domaću politiku, jer dio javnosti to doživljava kao ignoriranje korupcijskih pritisaka ili čak pokušaj davanja imuniteta kompromitovanim zvaničnicima. Takva percepcija dugoročno može podrivati povjerenje u vlast i izazvati novi val političke nestabilnosti.
Vanjskopolitička dimenzija naglašava stratešku ranjivost Ukrajine. Mirovni plan SAD-a stavlja Kijev pred tešku odluku: prihvatiti kompromis koji uključuje teritorijalne ustupke i ograničenja vojne moći ili se suočiti s potencijalno težim gubicima na frontu i smanjenjem međunarodne pomoći. Zelenski je u tom kontekstu primijenio pragmatičan pristup, koristeći prijetnju vanjskog pritiska kao sredstvo da zadrži integritet pregovaračkog procesa i time kupi dodatno vrijeme za političku konsolidaciju.
Politička odgovornost
Analitički, situacija jasno pokazuje složenost vođenja države u ratnim i kriznim uvjetima. Vanjska politika postaje sredstvo za upravljanje domaćom krizom, dok unutrašnji problemi ostaju neriješeni i mogu eskalirati čim se fokus javnosti vrati na njih. Takav balans zahtijeva izuzetnu političku osjetljivost i sposobnost manipulacije narativom, ali nudi samo privremeno olakšanje. Dugoročno, rješenje zahtijeva stvarne reforme, transparentnost i političku odgovornost, jer ni međunarodni pritisak ni simbolični potezi ne mogu trajno zamijeniti institucionalnu stabilnost.
Trenutna strategija osigurava privremenu stabilnost i omogućava mu da održi ključne pregovarače u procesu mirovnih razgovora. Ipak, politička cijena ove taktike može se ispoljiti kasnije, posebno ako korupcijski skandali ponovo dođu u prvi plan ili ako neuspjeh u pregovorima oslabi njegov legitimitet. Rat i vanjska politika djeluju kao privremeni štit u domaćoj politici, ali takva zaštita nikada nije trajno rješenje.
(Stav)










