Osuđeni ratni zločinac Momčilo Krajišnik pozivao je 1996. sarajevske Srbe da se isele, da krenu u nepoznato, a u ovom projektu “humanog raseljavanja” učestvovali su i osuđeni zločinci Radovan Karadžić i Biljana Plavšić.

 

 

 

I ovog marta, 30. put od završetka rata i potpisivanja Dejtonskog sporazuma vlasti manjeg bh. entiteta Republika Srpska obilježavaju “ezgodus sarajevskih Srba”.

 

 

Nevjerovatna, gotovo fascinatna je opsesija političara iz RS-a uz medijsku propagandnu mašineriju da manipuliraju ispaljujući bombastične brojeve i nikako se dogovoriti o tome koliko je zapravo Srba napustilo Sarajevo.

 

 

Tokom rata, sarajevski Srbi su platili veliku cijenu, ali nažalost, ni mir nije došao bez velike, neizmjerne žrtve. Danas obilježavamo dan kada je više od 100 hiljada ljudi napustilo svoje domove, u jednoj od najtužnijih kolona u novijoj srpskoj historiji. Većina njih je započela svoj novi život u Republici Srpskoj – za koju su se borili. Ova žrtva, ugrađena u temelje Republike Srpske i naše slobode, nikada se ne smije zaboraviti – poručila je 16. marta članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović.

 

 

Prije manje od mjesec dana njen stranački šef Milorad Dodik kazao da je to bila bolna, ali veoma jasna lekcija da bez snažne RS i njenih institucija nema sigurnosti ni ravnopravnosti za srpski narod u BiH.

 

 

Zato je, ističe Dodik, svako slabljenje RS-a direktno potcenjivanje ogromne žrtve koja je pala za njen nastanak i opstanak.

 

 

U februaru i martu 1996. godine, pod teretom neizvesnosti i straha, više od 150.000 Srba napustilo je svoja ognjišta u Sarajevu. Nisu otišli zato što su to željeli, već zato što su znali da za njih u njihovom gradu više nema mjesta, sigurnosti, pravde, ni dostojanstva – rekao je Dodik u izjavi za Srnu.

 

 

U martu 2021. godine rukovodstvo RS-a i narod su planski odlučili da napuste Sarajevo, rekao je gostujući na FACE TV gradonačelnik Istočnog Sarajeva, Ljubiša Ćosić.

 

 

Bilo je straha kako će se Vlasti Federacije odnositi prema Srbima u Sarajevu! Srbi su ovdje vijekovima! 120 hiljada Srba izašlo iz Sarajeva tokom rata – rekao je Ćosić prije pet godina.

 

 

 

 

Dvije godine poslije, Ćosić je okrenuo ploču. Postavio je table na ulazu u Istočno Sarajevo, gdje se navodi da je to “grad u kojem živi 157.000 Srba koji su morali napustiti Sarajevo”.

 

 

Osuđeni ratni zločinac Momčilo Krajišnik pozivao je 1996. sarajevske Srbe da se isele, da krenu u nepoznato, a u ovom projektu “humanog raseljavanja” učestvovali su i osuđeni zločinci Radovan Karadžić i Biljana Plavšić.

 

 

Bilo je tu i prijetnji sarajevskim Srbima da moraju napustiti svoje domove, prepadali su ih Alijinim bojovnicima, da će svi biti ubijeni, mučeni…a oni koji su odlučili ostati nazivani su izdajnicima.

 

 

Krajišnik je ( o čemu postoje i stenogrami) na sjednicama Narodne skupštine RS-a bio najglasniji u zagovaranju da se Srbi iz Ilijaša, Vogošće, Hadžića, Ilidže, Rajlovaca i Grbavice moraju početi iseljavati od 17. februara 1996. godine.

 

 

Ostali su u “Alijinoj državi”. Napuštajte i prelazite u Republiku Srpsku. Ako je moja kuća u Zabrđu pripala Federaciji, šta ćete vi tu – bile su njegove instrukcije Srbima sa ovih područja.

 

 

I evo danas tri decenije poslije, mediji u RS-u nastoje svim silama napraviti epski prikaz najvećeg srpskog egzodusa, pri tome izbjegavajući svjesno da prikažu kako je za raseljavanje sarajevskih Srba glavni krivac tadašnja vrhuška SDS-a.

 

 

Dok je trajala reintegracija Ilidže, Grbavice, Rajlovca, Nedžarića, Vraca i Vogošće, preko paljanskih medija Krajišnik je pozivao Srbe da napuste svoje kuće i stanove.

 

 

Iz intervjua Alije Izetbegovića prije 26 godina

 

 

Alija Izetbegović, nekadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u junu 2000. u intervjuu za RSE između ostalog govorio je i o sarajevskim Srbima.

 

 

Nekoliko pitanja oko Daytonskog sporazuma. Stalno se licitira sa tezom da je naprimjer Sarajevo u Dejtonskom sporazumu Milošević faktički poklonio Bosni, odnosno “dao Aliji”. Je li to baš tako?

 

 

Pa, nije baš tako. Osamnaest dana se Milošević opirao da preda Sarajevo. 18. novembra ili osamnaesti dan pregovora, pošto su pregovori počeli tačno 1. novembra, on je odjedanput promijenio stav. Zašto? Postoji više objašnjenja. Njegovo lično objašnjenje je: “Ja smatram da to pripada Aliji, jer je Alija ostao u gradu i to je njegovo.” Tako je barem sam Milošević izjavio u Daytonu i tako piše u Holbrookeovoj knjizi. Ali ja mislim da to nije slučaj.

 

 

Mislim da je Milošević očajnički trebao mir zbog situacije u kojoj se nalazila Jugoslavija, trebao je skidanje sankcija, a nakon osamnaest dana pregovora mu je bilo jasno da bez prihvatanja jedinstvenog Sarajeva mira nema. Jer, Sarajevo je bilo pitanje koje je pokretano petnaestak puta u toku pregovora i svaki put su i naš štab i američki štab posebno, Holbrooke, Christopher i ostali, insistirali na tome da Sarajevo mora biti jedinstveno i da bez toga nema mira. Holbrooke je rekao: “O nekim drugim stvarima možemo raspravljati i kasnije, možda i poslije Daytona, ali Sarajevo se mora riješiti u Daytonu i to kao jedinstven grad.” I mislim da je onda Milošević konačno shvatio da nema mira bez toga da preda Sarajevo kao jedinstven grad. Mislim da je to bio glavni razlog, a mir mu je bio potreban. Postoji i objašnjenje Abdulaha Sidrana da je Miloševicu trebalo 100.000 sarajevskih Srba da njima napuni podrinjske gradove.

 

 

To su oni Srbi koji su nakon što je Sarajevo pripalo Federaciji grad napustili.

 

 

Da, otišli i napunili podrinjske gradove, Srebrenicu, Višegrad i tako dalje – što odgovara Sidranovom tumačenju. Šta je pravi razlog, to bi samo Milošević mogao da kaže. Međutim, meni se čini da je najuvjerljiviji ovaj razlog da mu je trebao mir, a jedinstveno Sarajevo je za to bilo uvjet i on je to

 

(Stav)

“Prelazite u RS, nemojte ostajati u “Alijinoj državi”!”: Ko je raselio 100, 120, 130 ili 150 hiljada sarajevskih Srba – dogovorite se, vakat je više!