Jusufranić je na čelu GRAS-a ostao i u godinama nakon rata. Smjenjivale su se kantonalne vlasti, jedni premijeri i ministri odlazili drugi dolazili, niko se od njih nije usudio ozbiljno zainteresirati za poslovanje tog preduzeća. Umjesto toga, zapošljavali su svoju rodbinu i stranačku klijentelu

 

 

 

Piše: SENAD AVDIĆ

 

 

„Ako ne demantujete laži napisane o našem direktoru, mi smo spremni i drugačije razgovarati sa vama!“ Ovim nam se prijetećim riječima u redakciji „Slobodne Bosne“ prije više od 25 godina obratio čovjek koji je nepozvan sa još nekoliko kolega „sindikalaca“ došao negodovati zbog pisanja o kriminalu Ibrahima Jusufranića-Bime, direktora Gradskog saobraćajnog preduzeća (GRAS-a). Podsjećajući da to nije prvi put da „blatite našeg direktora“, jedan iz te pomalo divlje horde „ogorčenih radnika“ je otkrio i na kakve su druge spontane korake oni spremni: „nastavite li napadati direktora Bima, bit ćemo prisiljeni da vam blokiramo redakciju trolejbusima, tramvajima“, priprijetio je.

 

 

Nakon što sam se nedugo nakon te neprijatne, iznenadne vizite požalio šefu jedne policijske agencije, ispostavilo se da i on ima slično iskustvo. I njega su tih dana obišli ljudi iz GRAS-a, direktor Jusufranić i isti onaj galamdžija što je prijetio „blokadom redakcije“. Požalili su mu se na tih dana aktuelnu krivičnu prijavu krcatu teškim optužbama koju protiv dugogodišnjeg direktora GRAS-a grupa bivših radnika proslijedila sarajevskoj policiji. Tražili su od moga policijskog sugovornika da „zaustavi hajku“ koja se vodi protiv njih. On im je odgovorio da najviše što im može pomoći jeste savjet da nađu dobrog advokata i pripreme se za odbranu na sudu.

 

 

KAKO SMO VOZANI

 

 

Pratio sam šta se dalje dešavalo sa potencijalnom istragom i došao da prilično pouzdanih, deprimirajućih informacija. Bilo je to vrijeme vladavine Alijanse za promjene predvođene liderom SDP-a Zlatkom Lagumdžijom čiji su kadrovi u Sarajevu, pored ostalog kontrolirali i kantonalnu policiju. Policijski šef koji je trebao naložiti istragu, odnosno provjeru navoda iz prijave za svaki je slučaj, zlu ne trebalo, konsultirao jednog viskopozicioniranog efendiju u Islamskoj zajednici. Taj mu je toplo šerijatski preporučio da ne ganja, niti Tužiteljstvu prosljeđuje prijavu protiv poslovodstva GRAS-a. A zauzvrat će Bimo Jusufranić morati da financira izgradnju minareta na džamiji u sarajevskom prigradskom naselju. Tako je stavljena točka na ovaj slučaj.

 

 

U jednom su pobunjeni radnici lojalni Ibrahimu Jurisufraniću bili u pravu: nije to prvi put bilo da „blatim“ njihovog direktora. „Hajku“ sam protiv njega vodio i ranije, tokom rata, sa podjednakim žarom i…neuspjehom. I tada je dio savjesnih radnika GRAS-a podnosio prijave policiji protiv svog direktora, zahtijevajući istragu o njegovim maštovitim marifetlucima i potencijalnom kriminalu. Pored ostalog, sporni su bili putevi novca koji je tokom rata prikupljen u globalnoj kampanji pod nazivom „Jedan krug za Sarajevo“. U brojnim gradovima dnevni pazar gradskog prevoza bio je namijenjen kolegama u ratnom Sarajevu. Koliko je para u toj akciji prikupljeno i gdje je on završio, niko nije znao. Radnici GRAS-a su tada tvrdili da je samo u megapolisima, poput Teherana, ili New Yorka sakupljeno više miliona dolara. „Dok smo mi obijali pragove tužitelja, sudija, političara…nudeći dokaze protiv Bima Jusufranića, svi su oni, naročito političari, redovno dolazili u menzu GRAS-a na „ispašu“, ptičijeg mlijeka usred ratnih gladni godina nije falilo“, turobno mi se žalio jedan radnik tih godina.

 

 

Ništa manje nije bio obeshrabren i ljutit Besim Muderizović, moj poznanik, jedan od čelnih ljudi Vojne policije na početku rata. Njegovi su policajci u prvim danima opsade upali u kabinet direktora GRAS-a, prisilili ga da otvori masivnu kasu u kojoj je pored ozbiljne količine novca i dragocjenosti, pronađeno i nekoliko insignija koje je koristila agresorska armada. Jusufranića su vojni policajci Armije BiH pritvorili, podvrgli ispitivanju, ali ne zadugo. „Odnekud je došla naredba da se direktora GRAS-a smjesta oslobodi. Samo koji dan kasnije uslijedio je novi šok za nas: Jusufranić je postao najozbiljniji kandidat za ministra republičkog MUP-a“, jadao mi se nakon rata Besim. On će nekoliko godina kasnije, kao optuženik za ratne zločine prije početka suđenja tragično završio život zbog užasnog nemara pravosudnih institucija.

 

 

OD KRIMINALA DO TRAGEDIJE

 

 

Jusufranić je na čelu GRAS-a ostao i u godinama nakon rata. Smjenjivale su se kantonalne vlasti, jedni premijeri i ministri odlazili drugi dolazili, niko se od njih nije usudio ozbiljno zainteresirati za poslovanje tog preduzeća. Umjesto toga, zapošljavali su svoju rodbinu i stranačku klijentelu. Dvije-tri hiljade radnika lojalnih direktoru Jusufranić činili su respektabilno biračko tijelo: zato su političari od općinskih do onih sa viših nivoa trčali u krug preduzeća kada god bi se radnici pobunili i interventno silnim novcima iz budžeta gasili socijalne napetosti. Gubitci su se iz godine u godinu gomilali rutinskom, razarajućom dinamikom, kantonalni budžeti su uredno sanirali, odnosno honorirali kriminal, javašluk, organiziranu pljačku.

 

 

Bavili smo se u „Slobodnoj Bosni“ sporadično i Jusufranićevim poslovno-privatnim egzibicijama defetistički svjesni da ništa tu ne da, niti planira promijeniti, dovesti u zakonske okvire. Ukazivali smo na besmislene, štetne javne nabavke. Pisali o njegovoj bezobrazno raskošnoj vili u centru Sarajeva zaštićenoj od ostatka svijeta monstruoznom prijetećom ogradom. Navodili imena ljudi nepotistički umreženih sa direktorom GRAS-a koji su unutar tog javnog preduzeća pokrenuli paralelni obiteljski biznis.

 

 

Ovih dana je Zlatko Miletić, danas državni parlamentarac, a nekadašnji direktor policije Federacije na društvenim mrežama podsjetio na period Jusufranićeve vladavine u GRAS-u. On je kako je napisao „ još 2007.godine prijavio za ozbiljan financijski kriminal i milionsku kupovinu dijelova za javni prevoz koji se nisu mogli upotrijebiti (ne mogu ni danas)“. Uprava policije Federacije je, piše njen nekadašnji šef, optužila direktora GRAS-a „za milionsku kupovinu četiri nove praonice koje nikada nisu stavljene u funkciju“.

 

 

Direktor Jusufranić , prema saznanjima policije koje prenosi Miletić, kriminalnim radnjama je „postao bogatiji za 7,5 miliona maraka“ . Time je novcima on kupio prethodno opljačkani i obezvrijeđeni „Unioninvest“,a „kupio je ili sagradio sedam objekata u Travniku u kojem je osnovao Univerzitet“.

 

 

Krivičnom prijavom Uprava policije Federacije bavilo se sarajevsko Kantonalno tužiteljstvo. Prema riječima penzioniranog generala Nedžada Ajnadžića koji je tih godina bio predsjednik Nadzornog odbora, on je tokom 2008. godine ispitan od strane tužitelja Ćazima Hasanspahića. Šta se desio sa tom istragom nije poznato. Zna se tek to da je rečeni tužitelj nešto kasnije napredovao u službi i promaknut u Tužiteljstvo BiH.

 

 

Ajnadžić, kojeg je u Nadzorni odbor instalirala Stranka dmokratske akcije, ovih dana otkriva da je podnio ostavku nakon što je, suprotno odlukama NO, premijer Kantona odobrio kupovinu autobusa srbijanskog Ikarbusa. On ne precizira, ali je poznato da je u tom periodu 2007-2008 godine premijera Kantona imenovala Silajdžićeva Stranka za BiH. Ajnadžića je naslijedio još jedan umirovljeni general, SDA-ov favorit Ramiz Dreković…

 

 

SVE SU ISTE, OSIM JEDNE

 

 

Suđenje Ibrahimu Jusufraniću i Branislavu Petroviću (bratu njegove supruge) počelo je pred Kantonalnim sudom 2016. godine, desetak godina nakon su počinjena kaznena djela za koja ih se teretilo. Šteta nanesena GRAS-u i Budžetu Kantona Sarajevo a koja je bila predmet optužnice kretala se oko milion maraka, dakle višestruko je bila manja od one za koju je FUP teretila direktora GRASA(podjećam-7.5 miliona KM). Na samom početku suđenja desio se nesvakidašnji, ali ne i neočekivan incident: sutkinja se nije izuzela, iako je to bila dužna budući da joj je muž zaposlen u GRAS-u?! Tokom suđenja, optuženi su najprije oslobođeni, da bi tokom ponovljenog suđenja na Vrhovnom sudu Federacije BiH Jusufranić je umro, a Petrović osuđen na četiri godine zatvora.

 

 

Sve ove nagomilane, uglavnom poznate i vjerovatno zamorne informacije, činjenice, opora podsjećanja, neophodno je rekapitulirati da bi se ispravno razumjeli aktuelni događaji nastali nakon tragedije u kojoj je tramvaj usmrtio jednog mladića, a teško ozlijedio djevojku u centru Sarajeva. Pobunjena omladina na ulicama je tražila smjenu tekućeg sastava Kantonalne Vlade, uprave GRAS-a. Mladići i djevojke koji su danima protestvovali, naravno, nisu dužni znati (pred)historijat propadanja i urušavanja javnog gradskog prevoza: najveći broj njih nije bio ni rođen u vrijeme kada je Jusufranić završio svoj pljačkaški tour de force u toj firmi.

 

 

Jedan moj poznanik koji nakon ove tragedije izbjegava javni prevoz mi je nedavno kazao: „U sretna vremena plašili smo se revizora u tramvaju, danas se bojimo tramvaja!“

 

 

No, hronologija višedecenijskog sistematskog pustošenja GRAS-a poznata je vrlo dobro glavnim akterima političke scene u Sarajevu čije su reakcije na tragediju u velikoj mjeri ličile na političko strvinarstvu. Sebija Izetbegović, kantonalna zastupnica i neformalna šefica SDA zatražila je istragu u poslovanju GRASA, ali (pazi sad!) u samo posljednjih 4-5 godine, koliko traje mandat aktuelnog ministra saobraćaja. Ona je na društvenim mrežama u naletu osvetoljubivog politikanstva podvrisnula: „Ušla je policija u GRAS i Ministarstvo financija. Kreće istraga. Zato danas mogu čestitati“. Tražila je gospođa „Bakirovica“ provjeru ugovora za nabavku novih tramvaja, što na prvi pogled može zvučati principijelno. Policija je, kao što smo vidjeli, ulazila u GRAS i mnog ranije, otkrivala kriminal i podnosila kaznene prijave, što bi hiperaktivnoj doktorici Izetbegović moralo biti poznato. Morala bi znati i to da tragediju u Sarajevu nije uzrokovao novonabavljeni tramvaj nego drugi, stari, oronuli koji bi davno bio izbačen sa tračnica, da se u GRAS-u domaćinski rukovodilo i zakonski poslovalo. (Po gradu se uveliko godinama pričalo, ne znam koliko osnovano, da je moguća tajna nedodirljivosti direktora Jusfranića u crnogorsko-porodičnim vezama sa familijom gospođe Izetbegović, djevojački Građević.)

 

 

Svoju omiljenu stranačku šeficu hitro je podržao umirovljeni general Ajnadžić. Njihov zajednički zahtjev za provjeru poslovanja GRAS-a (oročen, dakle, na tendenciozno skromnih 4-5 posljednjih godina) imao bi smisla i moralno-politički legitimitet samo kada bi njih dvoje, recimo, položili račune za zajednički projekat izgradnje Izolatorija u vrijeme eksplozije pandemije korona virusa.

 

 

(Hajde da zaboravimo druge suspektne „instalacije“ načelnika Ajnadžića, „trotoar“ ispred zgrade Predsjedništva i predizborno oneređivanje javnog prostora kamenjem obogaćenim mudrim mislima Alije Izetbegovića.)

 

 

Ako se iko više sjeća te tragične epizode iz 2020.gdine, direktorica KCUS-a Sebija Izetbegović je naredila, a načelnik Općine Centar Ajnadžić promptno reagirao i naručio građevinsku operativu za izgradnju izolacijskog centra za oboljele od kovida u prostorijama Građevinskog fakulteta. Na kraju je to potemkinovo selo ostalo pusto, nijedan pacijent nije u njega primljen, niti liječen. Nemoguće je tvrditi da li je i u kojoj mjeri ta voluntaristička svojeglavost gospođe Izetbegović plaćena i ljudskim životima. Niti je izračunato koliko je poreskim obveznicima otuđeno novca za ovu besmislenu avanturu SDA-ovog tandema.

 

 

ČEKAJUĆI PRAVNIKA IZ TRAVNIKA

 

 

Da selektivna pamet i partikularizirani pristup nisu privilegija samo Stranke demokratske akcije, nego da je to fatalna boljka političkih grupacija svih boja i dezena, pokazala je reakcija vladajuće Trojke na kampanju „Prve Dame u Bošnjaka“. U pripremi za „odbranu i posljednje dane“ svoje Vlade, uoči prošlonedjeljne sjednice Kantonalne Skupštine, SDP BiH je u nekoliko javnih performansa podsjetio na katastrofalnu ostavštine Sebije Izetbegović u Univerzitetskom Kliničkom centru tokom „najtežih godina“ njene vladavine. Najteži crimen, koliko se dalo zaključiti, bivše direktorice bio je taj što je umjesto da troši, kupuje opremu, obnavlja infrastrukturu-štedjela novac. „UKC nije štedionica, nego bolnica“, poentirali su. Hajdemo vjerovati, da su podatci koje su prezentirali tačni. Međutim, da bi se išta znalo, potrebno je znati sve. A znati sve u konkretnom slučaju podrazumijeva suočiti se sa tim da je gospođa Izetbegović dolaskom na čelnu funkciji u KSC (naravno, po logici stranačko-rodbinske inercije, a ne znanja i sposobnosti) zatekla dugovanja koja su premašivala stotinu miliona maraka. Treba znati, odnosno podsjetiti se da je tom medicinskom institucijom prije nje vladao menadžment kojeg su postavljale stranke iz današnje Trojke. Mora se znati i to da je i u ovom javnom preduzeću (kao što je slučaj sa GRAS-om) policijski i drugi organi otkrili kriminal enormnih razmjera. Ne smije se izgubiti iz vida i da je taj potencijalno golemi kriminal Izetbegovićkinih prethodnika (osobito jednog-višestranačkog- koji je najduže bio direktor ) također dokumentiran i proslijeđen nadležmnom tužiteljstvu. Ne bi se smjelo kao slučajan splet događaja trebalo uzimati to da je ovaj predmet bio nadležan isti tužitelj, koji je „zadužio“ krivičnu prijavu protiv čelnika GRAS-a…

 

 

Takozvanoj „građanskoj“, probosanskoj vlasti, u Sarajevu, kao i drugdje, može se tolerirati štošta, gotovo sve, samo ne može biti pošteđena kritike kada se ponaša, razmišlja i djeluje onako kako godinama prakticira Stranka demokratske akcije. Kada to čini, onda cjelokupno društvo uvlači u mračni vrtlog anomije- stanja u kojem su urušene sve vrijednosti, nestale razlike između laži i istine, obesmišljeni zakoni, propisi, moralna načela. Može se vjerovatno ispčeprkati i efektnija ilustracija, ili metafora funkcioniranja zarobljenog društva, ali meni se naročito sviđa sljedeća. Na Univerzitetu u Travniku kojeg je direktor GRAS-a Jusufranić sagradio, po svemu sudeći ukradenim, dakle haram parama, i koji je postao regionalni spomenokl akademskoj sramoti, profesorica je jedna od perjanica SDP-ovih reformista, bivša gradonačelnica i aktuelna načelnica jedne sarajevske općine. Šta možemo očekivati od njezinih studenata, izuzev populističkih gastro-spektakluka, masovnijih i skupljih od onih koje upriličava SDA?! I, još: jesmo li baš sigurni da privatni fakultet na Sokocu kojeg je završio kantonalni ministar Adnan Šteta više privatan i od tobože državnog Saobraćajnog fakulteta u Sarajevu kojim decenijama suvereno vladaju nasljednici bivšeg dekana, inače dugogodišnjeg potpredsjednika Stranke demokratske akcije?!

 

(SENAD ANTE-PORTAL)

GRAS KAO METAFORA PROPASTI: Zašto i Sebija Izetbegović i Trojka traže da se istražuje isključivo kriminal iz vremena kada oni nisu bili na vlasti?!