Hrvati moraju imati pravo na legitimnu zastupljenost na isti način kao i druga dva konstitutivna naroda.
Razgovarali smo s Marinkom Čavarom, koji je upravo završio svoj osmomjesečni mandat u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, o političkim previranjima i pokušajima preuređenja vlade, evropskom putu Bosne i Hercegovine te narativima koji se javno plasiraju o ulozi Hrvata u tom procesu, kao i o tome ko je predložio i podržao najveći broj evropskih zakona, legitimnu zastupljenost i sve izraženiji govor mržnje prema Hrvatima.
Kraj mandata na čelu Predstavničkog doma odlična je prilika da se preispita šta je urađeno u proteklom periodu. Koliko su često nejasni odnosi unutar Doma uticali na situaciju u kojoj značajan broj zakona i drugih rješenja još uvijek čeka?
Drugi period predsjedništva obilježen je pogoršanjem političke stabilnosti i nedostatkom jasnog pravca djelovanja. Počelo je pokušajima da se preuredi parlamentarna većina i unište sporazumi i sporazumi na osnovu kojih je ta većina formirana. Umjesto da dosljedno rade na ključnim prioritetima, politička neizvjesnost, kratkoročni interesi i populizam zauzimaju sve više prostora. Ali čak i u takvim okolnostima, u Predstavničkom domu je usvojeno 22 zakona, uključujući one važne za usklađivanje sa evropskim standardima. Međutim, to nije ni blizu dovoljno brzo, što dovodi u pitanje jasan politički okvir i cilj napretka. Važno je da BiH ima stabilnu i jasnu parlamentarnu većinu, definisane prioritete i dosljednu implementaciju reformi. Bez toga nema funkcionalnih institucija, nema ubrzanja evropske integracije i nema vidljivih rezultata u svakodnevnom životu stanovnika BiH.
Jasno je da već pola godine gledamo obrise, pa čak i otvorene pokazatelje izborne kampanje. U kojoj mjeri to zapravo odvlači pažnju od ključnih pitanja poput evropskih zakona?
Rekao bih da bi to moglo trajati duže nego što bi trebalo i da je već ozbiljno poremetilo rad institucija. Umjesto jasnog fokusa na zakone i reforme, prostor se sve više koristi za osvajanje političkih poena, dok konkretni rezultati izostaju.
Takav pristup nije prihvatljiv jer vrijeme prolazi, a nema napretka. Ključne odluke se odgađaju, dinamika rada slabi i odnosi se narušavaju. Umjesto da se bave pitanjima važnim građanima zemlje i napretku, fokus se prebacuje na teme koje ne donose stvarne koristi. Svaki izgubljeni dan bez konkretnih poteza dodatno produbljuje zastoj i usporava procese koji su već zahtjevni. Moramo ostaviti političku konkurenciju po strani ako imamo dobre namjere prema sebi i onima koji su nas izabrali. Bez nje nema ozbiljnog posla niti potrebne stabilnosti za donošenje odluka. HDZ BiH ima jasan cilj i fokus od kojeg ne odustaje, i upravo takav pristup može donijeti konkretne rezultate. Vrijeme je da se stvari vrate na ono što je važno, a to je zakonodavni rad i implementacija reformi. Samo na taj način moguće je osigurati stabilnost i stvarni napredak u BiH.
Teza da HDZ blokira evropski put sve se više iznosi javnosti, iako za to nema osnova, posebno uzimajući u obzir napore zvaničnika HDZ-a BiH i HNS-a, kao i Republike Hrvatske, da BiH što prije postane članica Evropske unije. Kako tumačite takve optužbe?
Politički akteri, pa čak i dio medija koji ne vole političku odgovornost HDZ-a, sistematski stvaraju sliku koja nema nikakvu osnovu u činjenicama, samo zato što HDZ ne želi slijepo slijediti nečije ideje. Ponavljanjem netačnih izjava pokušava se nametnuti iluzija stvarnosti koja ne postoji, što predstavlja svjesno iskrivljenje onoga što se lako može provjeriti kroz rad institucija. Najveći broj evropskih zakona predložili su ministri iz HDZ-a i HNS-a, a zastupnici i delegati HDZ-a su ove prijedloge podržali glasanjem. Pored toga, predsjednica Vijeća ministara, Borjana Kriko, kontinuirano vodi procese koji su ključni za donošenje odluka i stabilno funkcionisanje institucija.
Teza da je HDZ prepreka evropskoj integraciji nema osnova. To je pokušaj prebacivanja odgovornosti i stvaranja političke konstrukcije koja ne odgovara stvarnim pokazateljima rada. Evropski put BiH mjeri se konkretnim potezima, tj. nacrtima zakona, usvojenim rješenjima i sprovođenjem reformi. Upravo na tim elementima jasno je vidljivo ko doprinosi, a ko je odsutan iz ovog procesa. Ovo također treba jasno naglasiti – Hrvati iz BiH su već evropski državljani i zbog toga imaju dodatnu odgovornost. Ova odgovornost podrazumijeva dosljednu posvećenost reformama, stabilnosti i evropskim standardima, a ne učešće u političkim igrama koje udaljavaju zemlju od tog cilja. U tom kontekstu, treba istaknuti kontinuiranu podršku Republike Hrvatske evropskom putu BiH, kao i napore Vlade Republike Hrvatske pod vodstvom Andreja Plenkovića, koja jasno i dosljedno zagovara napredak BiH ka Evropskoj uniji.
Sve češće stižu poruke koje predstavljaju govor mržnje protiv Hrvata, a dolaze od bošnjačkih i srpskih političkih zvaničnika u BiH. Kako objašnjavate takvu retoriku i njene posljedice?
Da, u posljednje vrijeme svjedočimo kontinuiranim napadima i sve otvorenijem govoru mržnje, od prijetnji zabranom okupljanja bivših članova Hrvatskog vijeća odbrane u Derventi, do proglašenja hrvatskih političara “ustaškim gadovima”, pa čak i šokantnih izjava da je “premalo Hrvata” ubijeno u Bleiburgu. Ovo više nije pitanje retorike, već ozbiljan problem političke odgovornosti i osnovnog nivoa civilizacije. Takve izjave nisu samo neprihvatljive, već su duboko uvredljive, opasne i neprihvatljive, posebno kada dolaze od ljudi na javnim funkcijama. Oni koji ih izgovaraju jasno pokazuju da nisu svjesni odgovornosti koju nose. Javna riječ ima težinu, i ovdje se svjesno koristi za podsticanje podjela, vrijeđanje i ponižavanje građana. Vrijeme je da bude jasno: za takve izjave mora postojati politička i svaka druga odgovornost. Ne možemo izgraditi stabilnu državu dok dio političke scene hrani mržnju i pokušava legalizirati govor koji bi bio dozvoljen u bilo kojoj organizovanoj demokratiji. Želio bih biti zemlja sa tri jednaka sastavna naroda. Hrvati u BiH nisu meta uvreda. Ako želimo ići naprijed, put je jasan: prekid s govorom mržnje i povratak ozbiljnom, odgovornom i međusobno poštovanom političkom dijalogu, bez izuzetaka i bez proračuna, uz saglasnost predstavnika sastavnih naroda.
U svjetlu slučaja Slavena Kovačevića, da li je danas potpuno jasno da bez izmjena Izbornog zakona ne postoji legitimni izbor hrvatskog člana Predsjedništva?
Kovačević je osoba koja je pred Evropskim sudom za ljudska prava dokazala da nije Hrvat, a danas se pojavljuje kao kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva. Takva situacija sama po sebi govori o dubokoj nelogičnosti, problemu u sistemu, ali i o aroganciji. Dodatni paradoks je da je Željko Komšić, Kovačevićev politički šef i očigledno uzor, bio hrvatski član Predsjedništva BiH šesnaest godina ili četiri mandata sa glasovima bošnjačke većine. To dovodi u pitanje osnovni princip, a to je pravo sastavnog naroda da izabere svog legitimnog predstavnika.
Izbor hrvatskog naroda, tj. ko će ih predstavljati u Predsjedništvu BiH, mora se poštovati, kao i izbor drugih sastavnih naroda, Bošnjaka i Srba. Ovo nije političko pitanje, već pitanje ustavnog poretka i jednakosti. Zato je potrebno osigurati da se ovo pravo u potpunosti provede, bez izuzetaka i bez političke manipulacije. Iskreno vjerujem da ćemo u narednom periodu moći postići rješenja koja će to konačno omogućiti.
Bilo je nekoliko pokušaja da se usvoji prijedlog za izmjenu Zakona o finansiranju institucija BiH, ali do sada nije postignut dogovor, što znači da ste bez plate više od dvije godine. Vidite li konkretan pomak ili mogućnost rješavanja ovog pitanja do kraja mandata?
Prijedlog zakona je nekoliko puta podnosjen sudu, ali do danas nije usvojen. Prvi put nije dobio potrebnu podršku jer su zakonodavci, pod pritiskom bivšeg američkog ambasadora Michaela Murphyja, odbili podržati rješenje koje bi omogućilo isplatu plata osobama na crnoj listi. Nakon toga, kada je Murphy konačno napustio BiH, zakon je usvojen u Domu predstavnika, ali nije prošao u Domu naroda, a svaki naredni pokušaj njegovog ponovnog usvajanja nije dobio potrebnu podršku u Domu predstavnika, pa nije ni došao na dnevni red u Domu naroda.
To je ostavilo ovaj problem neriješenim. Kao rezultat toga, nisam primao platu niti bilo kakav prihod od zaposlenja više od dvije godine i mjesec dana, što je presedan u kršenju ljudskih prava. Ovo je drastično kršenje ustavnih prava nas kao građana ove zemlje, kao i brojnih međunarodnih konvencija koje se bave ljudskim pravima. Stoga očekujem da se ovo pitanje riješi što je prije moguće, ali ako ne bude napretka, kao što sam više puta ponavljao, bit ću primoran tražiti zaštitu svojih prava putem sudova.
(vecernji.ba)









