27. april 2007: Dan kada je narodna volja pobijedila vojno tutorstvo

Nijedan puč, koji ide izvan demokratskog legitimiteta ne može zamijeniti volju nacije.

Dvadesetsedmi april nije praznik u Turskoj, ali je datum koji je urezan duboko u sjećanje svih koji su prije devetnaest godina bili (politički) svjesni. Zato, iako se ne obilježava zvanično, obilježava se izjavama i/ili postovima na društvenim mrežama i crticama u medijima. Istovremeno, taj datum je prilika za podsjećanje koliko se Turska promijenila za tih devetnaest godina.

O čemu se radilo? Predsjedničke izbore gubitnici prethodnih parlamentarnih izbora (novembra 2002.) su pokušali da pretvore u političku krizu, koja bi oborila legitimnu i demokratski izabranu vladu tada premijera Erdoğana i Partije pravde i razvoja (AKP).

Predsjednički izbori tada nisu bili direktni, nego se predsjednik birao u parlamentu. Procedura je bila jednostavna, kandidat je izabran ako u prvom ili drugom krugu osvoji dvotrećinsku većinu, ako se to ne desi, u trećem krugu je bila dovoljna prosta većina. U parlamentu, koji je tada imao 550 zastupnika, to je značilo ili 367 glasova u prvom ili drugom krugu odnosno 276 u trećem. AK partija je tada imala 351 zastupnika, što je značilo sigurnu pobjedu njenog kandidata u trećem krugu. Izbor je bio zakazan za 27. april 2007. godine.

Međutim, već na samo glasine da će kandidat AK partije biti tada ministar vanjskih poslova Abdullah Gül, opozicija, prije svega Republikansku narodnu partiju (CHP) je mobilisalo za podizanje tenzija. Glavni navodni razlog otporu bio je što njegova žena nosi hidžab. Iz današnje perspektive zvuči ne samo nevjerovatno nego i trivijalno, ali fakat je da su tzv. “republikanski skupovi” okupljali desetine (a prvi, sredinom aprila i stotine) hiljada ostrašćenih “sekularista”, koji su bili riješeni da brane nešto što nije ni napadnuto – turski sekularizam.

Taj “putujući cirkus” (tako sam ga zvao) je bio idealni materijal za dezinformacioni narativ zapadnih medija i ne mnogo više od toga.

Vojska je doljevala ulje na vatru. Riječi tadašnjeg načelnika Generalštaba, generala Yaşara Büyükanıta, na konferenciji za novinare koju je održao sa komandantima snaga 12. aprila prije predsjedničkih izbora, “Predsjednik mora biti istinski, a ne samo nominalno, posvećen Republici” svakako nisu izrečene u cilju smirivanja tenzija. Uzgred to je bilo vrijeme kada su visoki oficiri i naročito načelnik Generalštaba svako malo imali nešto da kažu o politici. Vrijeme u kome je važila dosjetka rahmetli dopisnika londonskog Independenta Patricka Cockburna, “svaka država ima vojsku, samo u Turskoj vojska ima državu”.

Kriza je dodatno zakuhana kada je bivši glavni javni tužilac Vrhovnog suda, Sabih Kanadoğlu, iznio tezu da 367 glasova propisanih Ustavom za predsjedničke izbore nije samo kvorum za donošenje odluka, već i kvorum za samo zasjedanje. Prema toj tezi (koje nije bilo u Ustavu) najmanje 367 ljudi treba da učestvuje u glasanju, odnosno da bude prisutno u suprotnom, rezultat bi bio nevažeći. S obzirom na najavljeni bojkot opozicije, to je značilo da vladajuća stranka, sa 351 zastupnikom u Parlamentu, ne može sama svojim glasovima izabrati predsjednika.

U prvom krugu glasanja Gül dobija 357 glasova, za deset manje od dvotrećinske većine. CHP je bojkotovala glasanje i žali se Ustavnom sudu Turske.

Pola sata prije ponoći tog 27. aprila na web stranici Generalštaba objavljeno je saopštenje za javnost, kasnije nazvano “e-memorandum”. U saopštenju je navedeno: “Ukratko, svako ko se protivi shvatanju “Sretan je onaj ko kaže da sam Turčin”, kako ga je zagovarao Osnivač naše Republike, Veliki Vođa Atatürk, jeste i ostat će neprijatelj Republike Turske. Turske oružane snage održavaju svoju nepokolebljivu odlučnost da u potpunosti ispune jasne dužnosti koje im zakon dodjeljuje radi zaštite ovih kvaliteta, a njihova posvećenost i vjera u ovu odlučnost su apsolutni.”

Slična prijetnja (uz malo vožnje tenkova ulicama Ankare) je deset godina ranije, tačnije 28. februara 1997. otjerala vladu Necmettina Erbakana – što je bio tzv. postmoderni puč.

Međutim, Erdoğan i vlada nisu prvi trepnuli. Dana 28. aprila u 15 sati, tadašnji glasnogovornik vlade Cemil Çiçek izjavio je: “Nezamislivo je u demokratskoj državi kojom vlada pravo da Generalštab, institucija podređena premijeru, daje bilo kakvu izjavu protiv vlade o bilo kojem pitanju.”

To je bila dotad nezamisliva prekretnica. Kada je 1. maja Ustavni sud prihvatio izmišljenu tezu o 367 potrebnih za kvorum i poništio prvi krug glasanja Erdoğan je raspisao vanredne izbore.

Na izborima održanim 22. jula 2007. AK partija osvaja 47 posto glasova – 13 postotaka više nego 2002 – i dobija 341 zastupnika u parlamentu. Zbog manjeg osipanja glasova 47 posto joj je donijelo manje zastupnika nego 34 posto 2002, ali svejedno to je bio snažan mandat, koji je doprinio prevazilaženju krize.

Činjenica da je Partija nacionalističkog pokreta (MHP) odučila da učestvuje u predsjedničkim izborima u novom sazivu parlamenta, odnosno da bude prisutna u sali, spriječila je novu krizu “kvoruma”. Abdullah Gül dobio je 341 glas u prvom krugu predsjedničkih izbora održanih 20. augusta. U drugom krugu 24. augusta, Gül je dobio 337 glasova. Prema Ustavu, budući da dvotrećinska većina od 367 glasova nije postignuta u prva dva kruga, održan je treći krug u kojem je bilo potrebno 276 glasova. U trećem krugu održanom 28. augusta, Abdullah Gül je dobio 339 glasova i izabran je za 11. predsjednika Republike Turske.

Nebo nije palo, kako su CHP i ostali obećavali, ali njihov antidemokratski refleks je bio potpuno eksponiran.

U međuvremenu se, 27. maja, desio i pokušaj ustavne promjene, kada je parlament usvojio amandman o izboru predsjednika narodnim glasanjem i skraćivanju predsjedničkog mandata. Tadašnji predsjednik Ahmet Necdet Sezer, koji tehnički više nije bio legitiman jer mu je mandat istekao i sjedio je na tom mjestu samo zahvaljujući blokadi procesa izbora novog, je stavio veto na taj amandman. Zaista, šta je “nedemokratskije” od direktnih izbora za predsjednika? No, parlament ga je usvojio ponovo i pokrenuo proces za ustavni referendum na kome će oktobra 2007. biti usvojen sa skoro 70 posto glasova.

Odgovor na e-memorandum je prvi put da je nacionalna volja prevladala nad prijetnjama vojne intervencije u politiku. Oružane snage koje su u skoro redovnim desetogodišnjim intervalima tu volju slamale su tada prvi put naišle na smislen demokratski otpor. Ulogu Recepa Tayyipa Erdoğana u tome nije moguće precijeniti.

Teško je, ako ne i nemoguće, odrediti tačan datum rođenja Nove Turske, jer proces je u pitanju – evolutivna revolucija. Međutim, 27. april bi mogao da bude jak konkurent za taj rođendan. Sistem vojnog tutorstva je tada doživio veliki udarac od koga se neće oporaviti, a dalja normalizacija, odnosno smanjenje vojnog uticaja na politiku je učinilo da gore spomenuta dosjetka o “vlasništvu” nad državom prestane da važi.

Iz današnje perspektive sve što se dešavalo tokom krize izbora predsjednika 2007. zaista izgleda nevjerovatno, zato je svako podsjećanje zapravo jako dobro i za one koji su to doživjeli, ali naročito za mlade koji ne mogu to pamtiti, a već su stasali za glasanje.

Lekciju koju je turski narod tada počeo učiti, a doktorirao je 15. jula 2016. direktor za komunikacije predsjednika Burhanettin Duran je sumirao u sljedećem: “Nijedan pokušaj, nijedan puč, koji ide izvan demokratskog legitimiteta ne može zamijeniti volju nacije. Pravac Turske je volja nacije. Ova volja nije otvorena za raspravu niti se može prepustiti miješanju bilo koje grupe.”

(Stav)