Sumiranje Schmidtove ere: Diplomatija opasnih presedana i šamara demokratiji

Njegovi emocionalni ispadi, vikanje na novinare i nediplomatski rječnik samo su estetski okvir za politiku koja je unijela nemir i nepovjerenje

Kada je Christian Schmidt u ljeto 2021. godine stigao u Sarajevo, dočekan je s nadom da će njemačka odlučnost i preciznost konačno uvesti red u bh. politički haos. Godinama kasnije, kada se počinje ozbiljno govoriti o njegovoj ostavci, bilans njegovog djelovanja ne liči na evropsku diplomatiju, već na seriju opasnih presedana koji su najviše koštali upravo onaj narod koji Bosnu i Hercegovinu osjeća kao svoju jedinu domovinu – bošnjački narod i sve one koji teže građanskoj državi.

Schmidtova era ostat će upamćena kao period u kojem je funkcija visokog predstavnika, od arbitra pravde, postala svojevrsni alat za etnoinženjering.

Prvi i najdublji šamar demokratiji Schmidt je zadao u izbornoj noći 2. oktobra 2022. godine. Dok su građani još prebrojavali listiće, on je “ispod stola” promijenio pravila igre. Povećanjem broja delegata u federalnom Domu naroda, Schmidt nije deblokirao državu, već je zabetonirao etničke torove. Praktično je udovoljeno zahtjevima zvaničnog Zagreba i HDZ-a Bosne i Hercegovine, čime je bošnjačka većina, ali i svi građani koji se ne izjašnjavaju kroz etničke matrice, svedena na nivo statističke greške u odlučivanju o sopstvenoj sudbini.

Vrhunac apsurda dogodio se u aprilu 2023. godine. Da bi se formirala vlast po želji određenih centara moći, Schmidt je suspendovao Ustav Federacije Bosne i Hercegovine na samo jedan dan. Tim činom je poručio da pravila ne važe ako se ne uklapaju u njegov trenutni matematički račun. Suspenzija volje potpredsjednika iz reda bošnjačkog naroda nije bila samo politički manevar, već opasan presedan koji je pokazao da se ustavni poredak može “isključiti” kao sijalica kada god je potrebno eliminirati najjači bošnjački politički faktor.

Schmidtova pristrasnost nije se ogledala samo u zakonima, već i u jasnom geopolitičkom svrstavanju. Otvoreno lobiranje hrvatskih zvaničnika, koji su se hvalili kako “pišu Schmidtove odluke”, trajno je narušilo kredibilitet OHR-a. Šlag na tortu je njegova sramotna intervencija u Strazburu u predmetu Kovačević. Umjesto da podrži presude koje traže jednaka prava za sve građane, visoki predstavnik je odlučio braniti prevaziđeni i diskriminatorni etnoteritorijalni koncept, direktno radeći protiv evropskih vrijednosti u koje se zaklinje.

Njegovi emocionalni ispadi, vikanje na novinare i nediplomatski rječnik samo su estetski okvir za politiku koja je unijela nemir i nepovjerenje. Dok se u Federaciji hirurški precizno bavio eliminacijom bošnjačkog utjecaja, prema secesionističkim prijetnjama iz Banje Luke često je pokazivao neshvatljivu blagost, dozvoljavajući da se državna imovina i suverenitet krčme pred njegovim očima.

Ipak, uprkos svim promašajima Christiana Schmidta, Bosna i Hercegovina ne smije upasti u zamku potpunog odbacivanja institucije OHR-a. U zemlji u kojoj se svakodnevno prijeti referendumima, otcjepljenjima i negira genocid, prisustvo visokog predstavnika je i dalje egzistencijalna nužnost.

Međutim, Bosni i Hercegovini nije potreban Schmidt kakvog gledamo danas, pristrasni diplomata koji suspenduje ustav i povlađuje susjednim državama. Potreban nam je visoki predstavnik kao konstruktivni faktor. Treba nam neko ko će štititi državu, neko ko će provoditi presude Evropskog suda za ljudska prava, a ne ih opstruirati, te neko ko će biti autoritet zasnovan na pravdi, a ne na sili i improvizaciji.

OHR mora biti štit suvereniteta Bosne i Hercegovine, a ne poluga za njenu tihu razgradnju. Schmidt to, nažalost, do sada nije bio.

(Stav)