Probosanske snage moraju biti politički mudrije i spremne na teške kompromise – ali isključivo radi očuvanja države Bosne i Hercegovine i sprečavanja novih podjela.
Da li bi samoproglašeni “nositelj europskih vrijednosti” i “gospodin legitimni” Dragan Čović, njegova privatna politička udruga HNS i HDZ BiH, ali i službeni Zagreb, koji nije samo zaštitnik nego i ključni zagovarač ideje trećeg entiteta, odustali od priče o stvaranju još jedne etnički omeđene teritorije – hrvatske, uz postojeći entitet RS i ostatak “bošnjačkog prostora” – kada bi im se dopustilo da biraju “svog” člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine?
Da li bi time iz ruku Dragana Čovića bio izbijen glavni argument kojim godinama od Zagreba, preko Brisela do Washingtona galami o navodnoj “ugroženosti” i “neravnopravnosti” Hrvata, insistirajući da je takozvano legitimno predstavljanje ključno političko pitanje u BiH?
Centralna politička teza HDZ-a BiH jeste da Hrvati ne smiju biti preglasani od brojnijeg bošnjačkog biračkog tijela u Federaciji BiH. Upravo zato se pitanje izbora člana Predsjedništva koristi kao ključni argument u gotovo svim političkim pregovorima i kao instrument političkog pritiska prema međunarodnoj zajednici.
Prateći političku i ideološku agendu Zagreba, na kojoj Dragan Čović dosljedno insistira, odgovor bi vjerovatno glasio: djelimično da – ali ne i u potpunosti.
Kada bi HDZ BiH dobio model koji bi praktično garantovao izbor “svog” člana državnog Predsjedništva, time bi zaista izgubio najjači politički argument kojim danas mobiliše vlastito biračko tijelo i uvjerava međunarodne aktere da su Hrvati institucionalno obespravljeni.
Ali bilo bi politički naivno vjerovati da bi time nestala i priča o trećem entitetu.
Jer ta ideja nikada nije bila samo pitanje izbora člana Predsjedništva. Ona je dio mnogo šire političke strategije: zahtjeva za dubljom teritorijalnom i institucionalnom autonomijom, kontrolom nad finansijskim i javnim sistemima , ali i nastojanja da se politička dominacija HDZ-a trajno cementira unutar hrvatskog biračkog tijela.
Čak i kada bi pitanje Predsjedništva bilo riješeno po mjeri HDZ-a, ostali bi drugi zahtjevi – kroz “federalizaciju”, “reorganizaciju BiH”, izmjene Ustava i Izbornog zakona, način popune Doma naroda i druge mehanizme etničkog teritorijalnog učvršćivanja.
Retorika bi vjerovatno bila blaža, manje konfliktna i diplomatski umivenija. Ali politički cilj ne bi nužno nestao.
Zato se vrijedi prisjetiti politike predsjednika Alije Izetbegovića.
Uprkos ratu, brutalnoj agresiji i ogromnoj neravnopravnosti, razumio je da Bosna i Hercegovina može opstati samo kao prostor stalnog pregovora između tri političke volje i uz snažno međunarodno prisustvo. Nije prihvatao etničku podjelu države, ali jeste ulazio u teške kompromise kako bi sačuvao međunarodno priznatu nezavisnost, cjelovitost i suverenitet Bosne i Hercegovine.
Njegova crvena linija nije bila odbijanje razgovora, nego odbijanje formalne podjele države. To je lekcija koju današnja probosanska politika mora naučiti.
O izbornom modelu mora se razgovarati. Ali se ne smije dopustiti da HDZ BiH pitanje izbora člana Predsjedništva zloupotrebljava kao dokaz kolektivne hrvatske frustracije kako bi maksimalizirao političke zahtjeve i otvorio prostor za novu teritorijalnu podjelu zemlje.
Ako se takozvano “hrvatsko pitanje”, odnosno narativ koji je nametnuo Dragan Čović, potpuno ignoriše, jača argument za dublju teritorijalnu reorganizaciju države. Ako se, pak, sve prepusti isključivo etničkom principu, Bosna i Hercegovina polako prestaje biti zajednička i građanska država.
Probosanske snage zato moraju biti politički mudrije i spremne na teške kompromise – ali isključivo radi očuvanja države Bosne i Hercegovine i sprečavanja novih podjela.
Teški kompromisi ne znače dati HDZ-u ili Miloradu Dodiku i SNSD-u sve što zatraže, kako je to prečesto činila Trojka u mandatu na izmaku.
Posljedice njihove politike “sve za fotelju, pa makar i na štetu države”, najbrojniji narod – Bošnjaci i svi koji državu gledaju kroz probosansku prizmu itekako osjećaju.
(Stav)










