Na taj način se svjesno zamjenjuju teze. Jer pitanje nije ko je branio Sarajevo. Pitanje je zašto je predsjednica Naše stranke koristila narativ koji decenijama pokušavaju nametnuti oni koji žele relativizirati agresiju na Bosnu i Hercegovinu i međunarodno presuđene zločine.
Izjava Sabine Ćudić kojom pred evropskim parlamentarcima agresiju na BiH svodi na “borbu za moć” je sramotna. Jedino sramotnije od toga je pokušaj izvrtanja teza koji je, umjesto izvinjenja, ponudila javnosti.
Za kratkoročnu šačicu političkih poena ogolili su da su zapravo spremni pristati na opasno nametanje ideje Sarajeva iz kog se jedan narod, jedna etnička, vjerska skupina borila protiv okupatora, prisvajajući taj narod – navodi se, između ostalog, u reakciji Sabine Ćudić koju započinje nabrajanjem nebošnjaka koji su učestvovali u odbrani BiH.
I sve to ne bi bio problem da je neko optužio Ćudić da je izjavila, primjera radi, kako je bilo i Srba koji su branili Sarajevo. Ali nije. Predsjednica Naše stranke je izjavila da su agresija na BiH i četverogodišnja opsada Sarajeva zapravo bili “borba za moć”, mijenjajući takvom tvrdnjom karakter rata u BiH.
Ignoriše Ćudić žestoke reakcije građana, udruženja, pa čak i koalicionih partnera koji su se oglasili povodom njene skandalozne izjave. U svojoj reakciji se referiše uglavnom na saopćenje SDA, pri tome demantujući ono što se uopšte ne navodi u objavi te stranke.
To je duboka uvreda za svakog ranjenog i ubijenog građanina Sarajeva, među kojima je 1.601 dijete, kao i za sve žrtve agresije, logora, progona, silovanja, etničkog čišćenja i genocida. Predsjednica Naše stranke je pred evropskim zastupnicima pokušala zamagliti ono što su međunarodni sudovi jasno utvrdili, a to je da zločini počinjeni u Bosni i Hercegovini nisu bili proizvod nekakvog neodređenog sukoba političkih ambicija već rezultat organizirane politike progona, terora nad civilima, etničkog čišćenja i genocida – piše, između ostalog, u saopćenju SDA.
Upravo zato je zanimljivo da je Ćudić odlučila odgovoriti na nešto što joj gotovo niko nije ni spočitavao. Umjesto pojašnjenja zbog čega je koristila formulaciju koja relativizira karakter rata, ona je otvorila potpuno drugu temu i počela dokazivati da Sarajevo nisu branili samo Bošnjaci muslimani, nego ljudi svih nacionalnosti i vjera.
Međutim, upravo tu nastaje ključni problem njene reakcije. Ni SDA, niti većina drugih koji su kritikovali njen istup, nisu tvrdili suprotno. Niko nije osporio multietnički karakter odbrane Sarajeva niti doprinos Srba, Hrvata i ostalih patriota u odbrani Bosne i Hercegovine. To jednostavno nije bila tema spora.
Tema spora bila je njena rečenica kojom su agresija, opsada, sistemski zločini i genocid svedeni na formulaciju koja zvuči kao opis običnog političkog sukoba suprotstavljenih strana. Upravo zato su reakcije bile toliko burne, jer takva terminologija briše razliku između agresora i branilaca, između projekta etničkog čišćenja i otpora tom projektu.
Umjesto suočavanja s tom činjenicom, Ćudić pokušava prebaciti raspravu na teren na kojem može zauzeti moralno sigurniju poziciju. Pozivanje na Jovana Divjaka, Stjepana Šibera, Dragana Vikića i druge učesnike odbrane Sarajeva koristi kao svojevrsni štit protiv kritika, iako niko od kritičara nije negirao njihovu ulogu niti multietnički karakter odbrane grada.
Na taj način se svjesno zamjenjuju teze. Jer pitanje nije ko je branio Sarajevo. Pitanje je zašto je predsjednica Naše stranke koristila narativ koji decenijama pokušavaju nametnuti oni koji žele relativizirati agresiju na Bosnu i Hercegovinu i međunarodno presuđene zločine.
U političkom smislu, ovakva reakcija djeluje i kao priznanje da je prvobitna izjava proizvela mnogo ozbiljniji problem nego što se očekivalo. Kada kritike dolaze ne samo od opozicije nego i od dijela vlastitog političkog bloka, postaje jasno da problem nije u “pogrešnom tumačenju”, nego u samoj suštini izgovorene rečenice.
Zato njena posljednja objava više liči na pokušaj političkog spašavanja nego na stvarno objašnjenje. Jer teško je objasniti kako su opsada Sarajeva, masovna ubistva civila, logori, etničko čišćenje i genocid zapravo bili samo “borba za moć”. Pa je onda lakše otvoriti novu raspravu i braniti se od optužbi koje niko nije ni iznio. Takva taktika možda može zamagliti temu na društvenim mrežama. Problem je što ne može promijeniti ono što je javnost već čula.
(Stav)









