Bilo je riječi o sukobu oko izbora novog visokog predstavnika u BiH, varnicama na relaciji Zdenko Lučić-Dragan Čović, ali onome što se događalo uoči europskog summita u Crnoj Gori kada su crnogorski policajci u Srbiju vratili avion s Vučićevim pristašama.

 

 

 

Davor Gjenero, politolog i neovisni konsultant, komentirao je za „Slobodnu Bosnu“ aktualnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini i regiji. Bilo je riječi o sukobu oko izbora novog visokog predstavnika u BiH, varnicama na relaciji Zdenko Lučić-Dragan Čović, ali onome što se događalo uoči europskog summita u Crnoj Gori kada su crnogorski policajci u Srbiju vratili avion s Vučićevim pristašama.

 

 

Burno je bilo u Sarajevu na sjednici Vijeća za provedbu mira. Nije postignut dogovor oko Schmidtovog nasljednika, a Američka ambasada u BiH oglasila se porukom kako će preispitati daljnje djelovanje. Odavno nije vođena ovakva „borba“ od strane Međunarodne zajednice oko utjecaja u BiH. Kakav je vaš stav, „blefiraju“ li Amerikanci s prijetnjama o mogućem napuštanju PIC-a, s obzirom da znamo kako su oni najveći financijeri PIC-a?

 

 

Iako možda stvarno američka diplomacija, nećemo reći “blefira”, nego zaoštrava stav s „figom u džepu”, na to ne treba računati. Staro je pravilo da u pregovorima pobjeđuje onaj tko ima bolju alternativu postizanju pregovaračkog rješenja (BATNA – Best Alternative to a Negotiated Agreement). Znamo li da je, kao što ste i rekli, SAD najveći financijer Vijeća za provedbu mira, a da je istovremeno Amerika manje izložena riziku nestabilnosti u BiH, jasno je da američka pragmatična diplomacija u pregovorima s EU može zaoštravati svoju poziciju, do prijetnje o potpunom povlačenju iz BiH, kao što je to i rečeno u izjavi Veleposlanstva SAD u Sarajevu. Jasno je da je cilj SAD da što prije dođe do smjene Visokog predstavnika i da započnje „tranzicijski” proces, da budući Visoki predstavnik, koji ne bi imao mandat za neke ozbiljne zahvate, nego za postepeno zatvaranje Ureda Visokog predstavnika (OHR) započne s mandatom.

 

 

Američka je diplomacija europskim „partnerima”, s kojima je sve više u odnosu „konfliktne suradnje” jasno poručila da je tome tako, čime prioritetno nastoji stvoriti to da njen glas o budućem Visokom predstavniku bude odlučujći, a s druge strane pokušava dodatno zakomplicirati odnose među europskim partnerima. Bez obzira tko u biti zastupa bolje stavove, onaj tko govori jednim autoritativnim glasom ima više mogućnosti u borbi prevladati nad onima koji možda zagovaraju bolje solucije, ali se u svojim stavovima u mnogo čemu razilaze.

 

 

Teško je predvidjeti kako će ovaj spor između SAD i europskih partnera na kraju završiti, ali doista nije moguće isključiti mogućnost, iako malo vjerojatnu, da bi se SAD posve dezangažirale u BiH. Onima koji zagovaraju jedinstvenu suverenu i funkcionalnu BiH najmanje je u interesu to što su razlike u stavovima europskih i transatlantskih saveznika postale tako vidljive, kao što su danas, a nikako im nije u interesu niti zagovarati politike koje bi pogodovale odluci o povlačenju SAD iz BiH, ali niti one koje bi ubrzavale proces ograničavanja međunarodne prisutnosti u ovoj državi.

 

 

Iz dana u dan svjedočimo prljavoj kampanji unutar hrvatskog političkog korpusa u BiH. Iako izborna kampanja još uvijek službeno nije započela, bivši obavještajac Zdenko Lučić i nekadašnji direktor vojne kompanije JNA Dragan Čović, na dnevnoj bazi optužuju jedan drugoga za nelegitimnost. Lučić se hvali i kako je u boljim odnosima s premijerom Hrvatske Andrejem Plenkovićem od Dragana Čovića, te poziva Bošnjake i Srbe da ne glasaju za njega. Koliko bi bliske veze s Plenkovićem mogle pomoći Lučiću da ostvari pobjedu na izborima za Predsjedništvo BiH?

 

 

Iako nikad nije dobro kad se predizborna kampanja svede na ozbiljne osobne sukobe, kad je međusobno difamiranje, ocrnjivanje protivne strane, glavni „alat” kampanje, ipak je moguće govoriti i o dobroj vijesti vezanoj uz ono što se događa unutar hrvatskog političkog korpusa u BiH. Kao prvo, povoljno su se promijenile neke okolnosti u kojima se kampanja odvija. Nesetna „avantura” bosansko-hercegovačke politike s Željkom Komšićem završila je, i to ne samo zato što u ovom ciklusu, zbog izbornih pravila, Komšić nema pravo kandidirati se za člana Predsjedništva BiH.

 

 

Dogodila se važna promjena, jer ključnim političkim strankama bošnjačkog korpusa niti ne pada na pamet da pokušaju ponoviti ono što se u četiri mandata dogodilo s Komšićem, naime da potaknu svoje glasače, dakle glasače iz bošnjačkog političkog korpusa, da ne glasaju za bošnjačkog člana Predsjedništva, nego da iskoriste meki trbuh i da glasanjem za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda pokušaju ostvariti političke dobiti. Bosna i Hercegovina je složena država, unutar čijeg izbornog sustava „Westminsterski model” zasnovan na političkoj većini ne može funkcionirati. Naime, primjenom takvog modela stvorila bi se „trajna manjina”, ona politička manjina koja nije privremena, koja ovisi o trenutnim odnosima političkih vrednota, nego manju zajednicu pretvara u trajnu manjinu.

 

 

Pred ovogodišnje izbore čuli smo jasne izjave lidera SDA Bakira Izetbegovića, kako njegova stranka nema ništa sa slučajem Komšić, a odgovornost za tu „avanturu” adresirana je na SDP. S druge strane, iz trojke su stigle jasne poruke o tome kako te stranke ne vide Komšićevog suradnika Slavena Kovačevića kao „suradnika”, nego da izbore za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda doživljavaju kao kompetitivne. Dakle, i jedna i druga politička grupacija unutar bošnjačkog korpusa borit će se za svako glas za svoje kandidate za člana Predsjedništva.

 

 

Zato je i vidljivo da je Kovačević ostao na margini izborne kampanje, a da se kampanja vodi kroz sukob kandidata petorke Zdenka Lučića, kao „izazivača” i šefa HDZ-a Dragana Čovića kao branitelja pozicije dominantnog faktora unutar hrvatskog političkog korpusa u BiH. Zanimljivo je da u toj borbi praktički nema kandidatkinje HDZ-a za članicu Predsjedništva Darijane Filipović, što pokazuje da se Lučić profilira kao osoba – izazivač, a da HDZ ne računa na snagu svoje kandidatkinje, nego na stranački stroj. Samim time što se nije kandidirao za ključnu poziciju u trenutku kad je bilo jasno da će izbori biti kompetitivni, Čović je zapečatio svoju dugoročnu poziciju u stranci, bez obzira kako izbori završe. Ako gospođa Filipović izgubi, Čović će za to snositi odgovornost, jer je on insistirao na njenom odabiru, a ako pobijedi, prije ili poslije ona će, ako želi u punoj mjeri konzumirati dužnost, morati ući u sukob s Čovićem i tražiti njegov odlazak. Čović je u lose – lose poziciji.

 

 

Već od Schimdovih promjena načina posrednih izbora, proglašenih u izbornoj noći na izborima pred četiri godine, i pogotovo nakon formiranja federalne i središnje izvršne vlasti, u kojoj je Čović po prvi puta natjeran na diobu moći s manjim partnerskim strankama, bilo je očito da monolit koji je održavao do tada puca, a da politički pluralizam ulazi u hrvatski politički korpus u BiH. Čović kao da toga nije bio svjestan i nije niti pokušao potražiti kompromis s petorkom o odabiru kandidata za izbor člana Predsjedništva. Štoviše, otvoreno se suprotstavio i pragmatičnom savjetu centrale HDZ-a iz Hrvatske i pokušaju lobiranja hrvatskog premijera Plenkovića. Zbog toga je premijera doveo u neugodnu poziciju, jer je unaprijed bilo jasno da će njegov pokušaj da u razgovoru s petorkom potakne kompromis, završiti neuspjehom.

 

 

Iako je pitanje kompetencija kandidata iz hrvatskog korpusa legitimna tema političke rasprave, čini se kao da ona trenutno nije na dnevnom redu. Izgleda da svi očekuju kakav će biti rasplet suočavanja individualiziranog kandidata petorke i kandidatkinje snažnog stranačkog stroja, ali kako god taj izborni okršaj završi, izvjesno je da se otvara prostor novoj pluralizaciji u hrvatskom političkom korpusu u BiH, a da se Čović suočava sa sumornim krajem dugogodišnje političke karijere.

 

 

S druge strane sve su glasnije najave iz Washingtona o mogućem vraćanju američkih sankcija Miloradu Dodiku i njemu bliskim kompanijama i osobama. Dodik ponovno prijeti secesijom, u mjesec dana dvaput je bio u Rusiji, a nedavno je uručio i orden Putinovom odanom aparatčiku, iako za takvo nešto nema nikakve ovlasti. Što bi se moglo dogoditi ukoliko Dodik prestane sjedniti na dvije stolice i okrene se Amerikancima?

 

 

Kad je u proteklom razdoblju ocjenjivana politička igra Milorada Dodika, uvijek ne najteže bilo ocijeniti gdje je granica između njegove nekompetencije i neznanja s jedne strane, i vješte igra plesa oko ili preko „crvenih linija”. Barem dva protekla mandata Dodik nije radio ništa drugo nego razarao sistem, sve da bi preskočio i pomaknuo „crvene linije”. Kad je u tome pretjerao, našao se u potpunoj izolaciji i izložen sudskom progonu.

 

 

U jednom trenu, kad je otkupio kaznu, povukao sporne zakone izglasane u proceduru i entitetskoj skupštini u kojoj kontrolira većinu i nakon toga bio amnestiran, ali isključen iz političkog života u pravom smislu riječi, činilo se da je shvatio da je njegova višegodišnja igra završena. Međutim, nakon kratke stanke ponovno je počeo igrati staru igru i ponašati se kao da nije lišen političkih prava. Ponovno je teško reći je li to vraćanje starom scenariju jednostavno vraćanje onome što jedino zna raditi u politici, ili je ponovno riječ o prepredenoj političkoj igri, oslonjenoj na lobiranje i korupciju.

 

 

Kako god, i BiH, i EU i SAD morale bi insistirati na jednome: on je u legitimnoj sudskoj proceduri lišen političkih prava i ne može više biti niti predsjednik stranke, jer stranka nije osoba privatnoga, nego javnog prava i dio je ustavnog poretka. To znači da ne smije biti niti u situaciji da raspolaže stranačkim fondovima, koji se uglavnom oslanjaju na budžetska sredstva, niti da pred organima države zastupa stranku, na primjer u isticanju kandidata pred izbornom komisijom. Njegova igra ulagivanja istovremeno američkoj administraciji i totalitarnom režimu Vladimira Putina samo je stari politički obrazac njegova djelovanja, i doista, iz tog obrasca može proizaći potreba da ga se ponovno stavi pod sankcije. Međutim, nužno je prije svega provesti odluku Suda BiH i onemogućiti njegovo izigravanje načela vladavine prava, čime višestruko šteti Bosni i Hercegovini kao državi, razara povjerenje u sudbenu vlast i političke procedure, izaziva pravnu nesigurnost, a pritom nastavlja taj ples preko crvenih linija, taj sustavni proces podrivanja jedinstvene i funkcionalne BiH.

 

 

Crnogorska policija spriječila je ulazak u zemlju osoba iz kriminalnog miljea bliskih predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, nakon čega je Vučić naredio zabranu ulaska crnogorskih državljana u Srbiju. Režimski mediji u Srbiji danima divljaju, optužujući Crnogorce za sve i svašta, u sve se uključila i BIA, tvrdeći kako je Vučićev život ugrožen ukoliko otputuje u Crnu Goru. Kako komentirate ovaj gotovo filmski scenarij koji se odigrao u susjedstvu?

 

 

Opet mi se čini da valja razgovarati o barem dva politička sloja, dvije razine problema. Jedno je način ponašanja Aleksandra Vučića i njegova autoritarnog režima prema susjednim suverenim državama, što je, kad je u pitanju Crna Gora, eskaliralo u vrijeme obilježavanja dvadesete godišnjice državne neovisnosti te zemlje, o kojoj se više od 55 % političkog tijela te države izjasnilo na referendumu 25. maja pred dvadeset godina. Vučić je u svojim eskapadama otvoreno dovodio u pitanje legitimitet te odluke, predstavljao je kao odcjepljenje od Srbije, iako Crna Gora nikad nije bila dio Srbije, nego nekakve zajedničke složene države, a u referendumom s visokim pragom za uspješnost samo je iskoristila ustavno definirani put prema obnovi državnog suvereniteta, koji je zatrt nasilnom aneksijom Crne Gore 1918. Takvo ponašanje otvoreno je u suprotnosti s načelima europskog mirovnog poretka i Europska unija, na čijem se rubu, ali i u prostoru koji je dijelom integracijskog procesa i proširenja EU, odvijaju te eskapade.

 

 

Drugi je sloj pitanje što je zapravo Vučić radio dan prije početka Summita Europska unija – Zapadni Balan u Tivtu, dakle 3. juna. Tri su scenarija što ih je moguće prepoznati u igri, kad je Vućićev režim u Tivat poslao avion s 87 stranačkih huligana, kojima se već od više od godine i pol dana služi, kako bi ograničio ili potisnuo dinamiku protestnog pokreta započetog stradanjem šesnaestoro ljudi 1. novembra 2024. u Novom Sadu, zbog urušavanja nadstrešnice na netom obnovljenoj željezničkoj stanici, koja je dio globalnog kineskog projekta Pojas i put, a što ga kineska građevinska operativa gradi za Srbiju, ali kineskim kreditima, mimo javnih natječaja, u netransparentnoj proceduri i s nekoliko puta uvećanom cijenom.

 

 

Neki su u toj operaciji, za koju je Vučić na kraju priznao da je bila inicirana iz njegova kruga, usporedili s performansom što ga je na dvadesetu godišnjicu genocida u Srebrenici Vučić, uz pomoć svojih ubačenih obavještajnih i paraobavještajnih operativaca izveo u Potočarima 2015, pa sad već šesnaestu godinu tvrdi da je tada na njega bio pripreman atentat. Drugi prepoznaju obrazac što ga je primijenio u Crnoj Gori, u združenoj operaciji sa ruskim totalitarnim režimom i njegovom tajnom službom SVR 16. oktobra 2016, na dan izbora u Crnoj Gori, kad je pokušano provođenje državnog udara. Kao što je danas Crna Gora oko godinu dana udaljena od završetka pristupnih pregovora s EU, tako joj je tada na dometu od oko godinu dana bilo pristupanje NATO savezu, što su Rusija i Srbija na svaki način htjele spriječiti.

 

 

Zato je ubačena naoružana skupina, u kojoj je sudjelovao i prethodni šef žandarmerije u Srbiji, trebala spriječiti proglašenje pobjede pro-NATO administracije na parlamentarnim izborima i prekinuti pristupanje Crne Gore Sjevernoatlantskom savezu. Treći scenarij, također okušan, onaj je što ga je Vučićeva vlast pokušala provesti na Kosovu, u mjestu Banjska, u septembru 2023. godine, upravo u vrijeme kad se Vučić avionom vraćao sa zasjedanja Generalne skupštine UN u New Yorku. Tada je skupina nalik ovoj, predvođena Vučićevim operativcem iz kriminalnog miljea, Milanom Radoičićem, pokušala imitirati scenarij ruske aneksije Krima. Taj je poduhvat bio jednako loše planiran i pripremljen, kao i ovaj avionski desant na Tivat, a teroristički je napad završio pogibijom jednog kosovskog policajca, koji je sudjelovao u zaustavljanju pokušaja terorističkog udara i trojice sudionika tog udara. Većina terorista iz Banjske i danas je pod zaštitom Vučićeva režima, a čini se da se sada pojavljuju kao „branitelji” autoritarnog režima od studentsko-građanske demokratske socijalne dinamike, koju režim ne uspijeva suzbiti i zaustaviti.

 

 

Što god bilo, čak i u okolnostima kad kriminogena skupina u avionu nije bila naoružana (a nema dokaza da ih je oružje čekalo na terenu), radi se o obliku terorističkog udara, kojeg je crnogorska država uspješno suzbila. Reakcije režima i režimskih propagandnih glasila, na logičnu intervenciju crnogorskih državnih organa bila je groteskna, i kontraproduktivna za režim i samog Vučića, koji je priznao da su njegovi ljudi sve organizirali, ali, eto, bez njegova znanja. Lansirali su priču o tome kako se na Vučića ponovno priprema atentat, po istom scenariju kao i njegova prva „pogibija” u Potočarima, a Vučić je u promijenjenom stanju svijesti nastvio eskapade o nepriznavanju suvereniteta Crne Gore, odbio državni protokol susjedne suverene države i izjavio kako u Tivat putuje sako zato što je to obećao predsjednici Europske komisije i predsjedniku Europskog vijeća.

 

 

Isti obrazac kao u Potočarima“: Ko su ljudi koje je Podgorica protjerala pred Vučićev dolazak?

 

 

Iako su predstavnici Europske komisije i ključnih europskih država jasno poslali poruku da načelo napredovanja prema članstvu u Uniji ostaje zasnovano na zaslugama, i da nema članstva bez zadovoljavanja svih kriterija, Vučićeva je propaganda pokušala njegov sudar s realnošću u Tivtu prikazati kao trijumf. A, od svih država koje nisu članice Unije, a obuhvaćene su procesom proširenja, samo dvije mogu biti zadovoljne rezultatima summita EU – Zapadni Balkan. Crna Gora koja je najbliža članstvu i Albanija koja napreduje u pregovorima. Predsjednik Europskog pokreta u Srbiji Radomir Diklić duhovito je konstatirao da je Srbija, ako bi se pristupne pregovora promatralo kao ligu, u zoni ispadanja.

 

 

Ipak, ima nešto što bi nas moralo zabrinuti više od toga što je Srbija u zoni ispadanja iz lige za proširenje, jer je doista jasno da s protudemokratskom autoritarnom vlašću i protueuropskim javnim politikama Srbija niti ne može konkurirati za članstvo u EU, barem bez promjene vlasti i temeljite promjene u političkom poretku, te izgradnje elementarnih demokratskih institucija. Naime, za razliku od Srbije, u BiH kao da se nitko više niti ne osvrće na procese u EU, a Bosna i Hercegovina kao da nije niti za stolom niti na stolu aktualnih europskih razgovora o Zapadnom Balkanu.

 

(SB)

POLITOLOG DAVOR GJENERO: Čović je zapečatio svoju dugoročnu poziciju u stranci, bez obzira kako izbori završe, Dodik je došao do kraja, a jedna stvar opasnija je od nove Vučićeve „pogibije“…