Povratak otpisanih: Sistematsko zatiranje bošnjačkog identiteta kroz toponimiju

Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, proces ideološkog preimenovanja ulazi u daleko agresivniju fazu. Sada cilj više nije bio “europeizacija”, već brutalna srbizacija javnog prostora.

Gradovi, poput ljudi, posjeduju memoriju. Ta memorija nije apstraktna. Urezana je u kamen, fasade, u ritam ulica i, iznad svega, u njihova imena. Toponomastika – nauka o imenima mjesta – nije puka administrativna disciplina. Ona je seizmograf historijskih potresa, bojno polje na kojem se sudaraju, potiskuju i brišu identiteti. Sarajevo, u tom smislu, nije samo grad. Ono je palimpsest – drevni pergament sa kojeg su nasilno strugani slojevi historije kako bi se preko njih ispisali novi, nametnuti narativi. Priča o toponomastičkoj historiji Sarajeva nije šetnja kroz prošlost. To je prije svega forenzička istraga sistematskog memorocida, kulturnog nasilja koje je imalo za cilj dekontrukciju i zatiranje autentičnog bosanskog i muslimanskog bića grada. Ovaj proces, započet austrougarskom okupacijom, doživio je svoju totalitarnu kulminaciju u komunističkoj epohi.

Organsko tkivo grada: Čaršija, mahale i vakufi

Da bismo shvatili dimenziju nasilja koje je uslijedilo, moramo prvo razumjeti prirodu predokupacijskog Sarajeva. Osmanski grad nije poznavao ideološki nametnutu toponimiju. Njegove ulice i trgovi nisu nosili imena vladara, bitaka ili političkih proklamacija. Imena su nastajala organski, iz samog života, iz tkiva grada, utemeljena na tri fundamentalna principa: esnafskoj logici zanata, zadužbinarstvu (vakufu) i nepobitnoj geografiji terena.

U srcu grada, Čaršiji, svaka ulica bila je mikrokosmos jednog zanata. Sarači, Kazandžiluk, Kujundžiluk, Čurčiluk, Abadžiluk, Mudželiti – ovi nazivi nisu bili puke oznake, već živi svjedoci ekonomske i socijalne strukture grada. Oni su bili zvučna mapa sarajevske privrede, gdje je ime ulice istovremeno bilo i adresa i profesija. Izvan poslovnog jezgra, grad se širio kroz mahale, a njihova imena i imena ulica u njima svjedočila su o njihovim osnivačima i dobrotvorima. Ferhadija nije bila tek prolaz, već prostor definiran zadužbinom Ferhat-bega Vuković Desisalića i njegovom džamijom. Ćemaluša je čuvala spomen na Ćemaludin-hodžinu mahalu, a Skenderija na vakuf velikog Skender-paše. To je bila topografija zahvalnosti i sjećanja, gdje je javni prostor bio neodvojiv od akta dobročinstva i duhovnog naslijeđa.

Čak su i periferni nazivi poput Bistrika (po bistrom planinskom potoku) ili Kovača (po zanatlijama koje su tu živjele i radile) bili izraz duboke povezanosti čovjeka i prostora. Sarajevo je, dakle, imalo topografiju koja je bila ogledalo njegove duše: radinosti, pobožnosti i prirodnog okruženja. To je bio grad čija su imena pričala priču o njemu samom, a ne o nekom udaljenom caru ili imperijalnoj ideologiji.

Prva pukotina: Austrougarska dekapitacija

Austrougarska okupacija 1878. godine donijela je prvu sistematsku intervenciju u urbano tkivo i njegovu semantiku. Pod maskom “europeizacije” i uvođenja reda, monarhija je započela proces potiskivanja zatečenog osmansko-bosanskog naslijeđa. Iako su mnogi stari nazivi u Čaršiji opstali, nove, reprezentativne ulice građene u zapadnjačkom stilu morale su nositi pečat novog vladara. Tako je nastala Ulica Franje Josipa, a glavna promenada uz Miljacku postala je Apelov kej (Appelquai), po zemaljskom poglavaru baronu Johanu von Appelu.

Ovaj čin nije bio naivan. Bio je to prvi jasan signal da se centar moći i simbolički kapital grada izmještaju. Stari vakufski i esnafski nazivi postepeno su gurani u folklorne margine, dok su imena koja slave imperijalnu moć zauzimala centralne pozicije. Promjena nije bila toliko brutalna kao one koje će uslijediti, ali je postavila opasan presedan: pokazala je da se imena ulica mogu koristiti kao oruđe za simboličko osvajanje prostora i prekrajanje kolektivne svijesti. Stari, organski grad je počeo dobivati novi, nametnuti sloj koji je govorio jezikom Beča, a ne jezikom sarajevske Čaršije.

Velikosrpska hegemonija: Kraljevina i brisanje identiteta

Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, proces ideološkog preimenovanja ulazi u daleko agresivniju fazu. Sada cilj više nije bio “europeizacija”, već brutalna srbizacija javnog prostora. Simboličko srce grada, vjekovni Atmejdan (konjsko trkalište), pretvoren je u Park Cara Dušana, manifestirajući pretenziju na historijsko naslijeđe srednjovjekovne srpske države na tlu Bosne.

Napad na Čaršiju bio je direktan i nedvosmislen. Žila kucavica, ulica Safvet bega Bašagića preimenovana je u Ulicu Miloša Obilića, mitskog kosovskog junaka. Time je historija jedne ulice i jednog grada pogažena i zamijenjena mitom koji sa Sarajevom nema nikakve historijske veze. Bio je to čin simboličke okupacije, kojim se poručivalo da autentična historija grada više nije relevantna.

Glavna gradska saobraćajnica, nastala spajanjem Ćemaluše i Musluka, postaje Aleja kralja Petra, kasnije Aleksandrova ulica. Obala Miljacke, dotad nazvana po austrougarskom generalu, sada dobija ime po srpskom vojskovođi iz Prvog svjetskog rata – Obala Vojvode Stepe Stepanovića. Glavna ulica kroz Novo Sarajevo postaje Ulica Vojvode Putnika. Sarajevo je sistematski prekodirano u spomenik srpskoj monarhiji i njenim vojnim pobjedama, dok je njegova vlastita, viševjekovna historija postala nevidljiva, prešućena i prognana iz javnog prostora.

Totalitarna tabula rasa: Komunističko zatiranje pamćenja

Ako je period Kraljevine bio čin ideološke hegemonije, dolazak komunističke vlasti 1945. godine označio je početak totalitarnog rata protiv historije kao takve. Novi režim, sa svojom dogmom o “bratstvu i jedinstvu” i stvaranju “novog socijalističkog čovjeka”, zahtijevao je potpunu tabula rasa – brisanje svih prethodnih slojeva memorije. Cilj nije bio samo ukloniti tragove “velikosrpskog hegemonizma” ili “austrougarskog imperijalizma”, već, što je najvažnije, zbrisati svaki korijen koji je grad vezivao za njegovu duhovnu, tradicionalnu i, nadasve, bošnjačko-muslimansku matricu.

Ovaj urbicidni pohod bio je radikalan i sveobuhvatan. Glavna ulica, koja je nosila imena kraljeva, sada je postala Ulica Maršala Tita, uspostavljajući novi, neprikosnoveni kult ličnosti. Ali pravo nasilje vidjelo se u obračunu sa starim, autohtonim nazivima. Vjekovna Ferhadija, simbol vakufa i osmanske urbane kulture, postaje Ulica Vase Miskina Crnog, partizanskog heroja. Historijski Kovači, mahala i groblje gdje počivaju velikani bosanske historije, preimenovani su u Ulicu Boriše Kovačevića, ironija je primjetna. Veliki Alifakovac, još jedno od svetih mjesta gradske memorije, postaje Ulica Vladimira Gaćinovića. Čak je i ulica posvećena velikanu bošnjačke kulture, Safvet-begu Bašagiću, morala biti izbrisana i zamijenjena Ulicom Veselina Masleše.

Ova imena – Đuro Đaković (Alipašina), Radojka Lakić (Kaptol), Ivan Goran Kovačić (Zagrebačka), Blagoje Parović (Paromlinska) – nisu bila tek nova imena. Ona su bila ideološki markeri, simboli novog panteona heroja koji su trebali zamijeniti sve što je grad do tada pamtio. Paradoksalno, u svom obračunu sa “velikosrpskim nacionalizmom”, komunisti su zadržali imena vojvoda Stepe Stepanovića i Radomira Putnika, vješto ih rekontekstualizirajući kao borce protiv “njemačkog imperijalizma” u Prvom svjetskom ratu. Ta selektivnost razotkriva suštinu: nije se radilo o antinacionalizmu, već o uspostavljanju novog, komunističkog monopola nad prošlošću. U tom monopolu, najveća žrtva bila je autentična, dubinska historija Sarajeva, čiji su muslimanski i bosanski temelji bili najsistematičnije potkopavani i zatirani. Svako sjećanje na vakife, esnafe i staru gradsku gospodu moralo je ustupiti mjesto narodnim herojima i partijskim sekretarima. Bio je to finalni čin kulturnog zatiranja, pokušaj da se gradu amputira duša.

Rekonkvista vlastitog grada

Odluke Skupštine Grada Sarajeva iz 1992. i 1993. godine, donesene pod granatama, o vraćanju historijskih naziva ulicama, predstavljaju jedan od najznačajnijih akata kulturne samoodbrane u modernoj historiji Bosne. Ta “dekontaminacija javnog prostora od ideoloških nanosa” bila je mnogo više od administrativne promjene. Bio je to čin povratka sebi, reafirmacija vlastitog identiteta u trenutku kada mu je prijetilo i fizičko i simboličko uništenje.

Vraćanjem imena kao što su Sarači, Ferhadija, Kovači i Alifakovac, Sarajevo je započelo proces liječenja svoje ranjene memorije. Borba za imena ulica Sarajeva stoga je paradigma borbe za dušu Bosne. Ona nas uči da je ravnodušnost prema imenima koja nas okružuju zapravo ravnodušnost prema vlastitoj historiji. Jer, onaj ko kontrolira imena, kontrolira narativ. A onaj ko kontrolira narativ, kontrolira prošlost – i budućnost. Sarajevski palimpsest ostaje kao vječno upozorenje na fragilnost sjećanja i na nasilje koje počinje upravo onda kada se pokuša izbrisati ime.

U našoj današnjici aktualna vlast Trojke, SDP I NS aktivno zagovaraju vraćanje starih komunističkih i nebošnjački naziva ulica.

(Stav)