Goli otok, tvornica slomljenih duša, najveća mrlja jugoslavenskog socijalizma

Dok je profesor filozofije tucao kamen jer je rekao da je Marx u nečemu pogriješio, lokalni partijski sekretar je pronevjerio novac iz zadruge, sagradio vilu i nikome nije odgovarao.

Goli otok, šifra za traumu o kojoj se decenijama nije smjelo govoriti. Ožiljak na kolektivnoj svijesti. Sramota jedne propale ideologije. Nije to samo kamenita hrid u Velebitskom kanalu, oprljena suncem i išibana burom. Goli otok je bio tvorevina zla, dijabolično precizan mehanizam za dekonstrukciju ljudske duše, i što je najvažnije – savršen izraz patologije jednog sistema koji se svijetu predstavljao kao humani socijalistički ideal.

Iako se u prvi mah ne čini tako, priča o Golom otoku počinje 1948. godinu, u trenutak kada se jugoslavenski komunistički univerzum urušio. Raskol Tita i Staljina, ovjekovječen Rezolucijom Informbiroa, nije bio tek politički razlaz, bila je to teološka šizma. Staljin, dojučerašnji nepogrešivi papa svjetskog proletarijata, preko noći je proglašen za heretika, a Komunistička partija Jugoslavije za svoju je dogmu proglasila Tita. Za hiljade starih, prekaljenih komunista, koji su ratne ofanzive preživjeli sa Staljinovim imenom na usnama, to je bilo nezamislivo. Njihova komunistička vjera nije se mogla preformatisati partijskim dekretom.

Ti ljudi – od narodnih heroja i generala do rudara i seoskih učitelja – postali su “informbiroovci”, “ibeovci”. Ta etiketa nije bila optužba za koju se tražio dokaz. Bila je presuda. Za nju nije bio potreban sud, advokat, pa čak ni formalni prestup. Dovoljna je bila sumnja, neoprezna riječ u kafani, ili, najčešće, zlonamjerna prijava komšije koji se htio domoći nečijeg stana ili pozicije. Svemoćna UDBA (Uprava državne bezbjednosti) radila je bez predaha. Ali šta učiniti sa hiljadama “zabludjelih drugova”? Klasični zatvori nisu bili rješenje. Njih nije trebalo samo kazniti, trebalo ih je “preodgojiti”. Slomiti. I za to je stvoreno posebno mjesto. Čistilište.

Ono što Goli otok čini jedinstvenim u analima svjetskih logora nije puka brutalnost, već njena metodologija. Cilj nije bio fizička likvidacija, iako je stotine ljudi tamo skončalo. Cilj je bio mnogo perfidniji: ubiti čovjeka u čovjeku. Natjerati ga da izda sve u što je vjerovao, da pogazi vlastito dostojanstvo, da prezre sebe, i da onda, kao ispražnjena ljuštura, postane oruđe za lomljenje drugih.

Dolazak na otok počinjao je ritualom zvanim “topli zec”. Novi logoraši, “banda”, morali su proći kroz špalir “starih” zatvorenika koji su ih mlatili, pljuvali i urlali parole protiv Staljina. Prvi šok nije dolazio od udaraca, već od spoznaje: ne tuku te čuvari, tuku te tvoji drugovi, logoraši. To je bila prva lekcija: ovdje nema solidarnosti, ovdje si sam, a put ka opstanku vodi preko patnje tvog bližnjeg.

Cijeli sistem bio je postavljen na principu da zatvorenici nadziru, kažnjavaju i muče druge zatvorenike. Da bi dobio koricu hljeba više, lakši posao ili poštedu od batina, morali su dokazivati svoju lojalnost “Partiji i Titu” tako što su bili nemilosrdni prema onima koji su još uvijek pružali otpor, “bojkotirali”. Morali su postati špijuni, batinaši, moralna ruina. Besmisleni rad, poput prenošenja teškog kamenja s jednog kraja otoka na drugi i nazad, služio je samo za fizičko iscrpljivanje i ubijanje svake nade. Vrhunac cinizma bile su seanse “samokritike”, gdje su ljudi, pred masom, morali izmišljati vlastite grijehe, optuživati prijatelje i porodicu, javno se odricati svega što su bili.

I dok se ovaj pakao odvijao, dok su se ljudi slali na Goli otok zbog ispričanog vica o Titu ili privatne sumnje izražene u pismu, stvarni kriminal u vrhu Partije cvjetao je u potpunoj nekažnjivosti. Dok je profesor filozofije tucao kamen jer je rekao da je Marx u nečemu pogriješio, lokalni partijski sekretar je pronevjerio novac iz zadruge, sagradio vilu i nikome nije odgovarao. Dok je preživjeli borac iz 2.sv rata umirao od dizenterije jer je imao svoje mišljenje o komunizmu, visoki oficir UDBA-e je mogao silovati sekretaricu i proći nekažnjeno, jer “drug se malo zanio”. Ubistva su zataškavana kao “nesretni slučajevi”, krađe “društvene imovine” bile su sastavni dio života elite, a zloupotreba položaja bila je pravilo, a ne izuzetak.

Ta hipokrizija je suština golootočke tragedije. Sistem nije kažnjavao prestup, već nepodobnost. Nije branio moral, već monopol na moć. Goli otok je bio instrument kojim je Partija osiguravala apsolutnu poslušnost, kažnjavajući “grijeh mišljenja” najsurovijim metodama, dok su njeni moćnici nekažnjeno činili stvarne zločine. Zakon nije bio isti za sve, on je bio batina za neprijatelja i štit za “našeg druga”.

Nakon normalizacije odnosa sa Sovjetskim Savezom 1956. godine, “ibeovska” faza logora se završava, ali on ne prestaje s radom. Samo mijenja klijentelu. Postaje zatvor za “obične” kriminalce, ali i za novu generaciju političkih neprijatelja: nacionaliste, liberale, anarhiste, i sve one koji se nisu uklapali u monolitnu sliku jugoslavenskog bratstva i jedinstva. Metodologija se donekle ublažila, ali aura mjesta ostala je ista – Goli otok je bio i ostao sinonim za kraj puta. Zatvoren je tek 1988., na samom izdisaju države koja ga je i stvorila.

Decenijama je o Golom otoku vladao zavjet šutnje. Preživjeli su morali potpisati izjave da nikada neće govoriti o onome što su doživjeli, a društvo, u strahu, nije ni pitalo. Bio je to zločin izbrisan iz javnog sjećanja, crna rupa o kojoj se samo šaputalo. Danas, kada su arhivi dostupniji a svjedoci progovorili, slika je jasnija.

Goli otok nije bio “staljinistička metoda” u antistaljinističkoj borbi. On je bio logična, neizbježna posljedica sistema utemeljenog na ideji da Partija ima apsolutno pravo da definiše istinu i da u ime te istine uništi svakog pojedinca koji se usudi misliti drugačije. To je bila cijena “puta u socijalizam” – plaćena slomljenim dušama na golom kamenu Jadrana.

(Stav)