Izetbegović je nakon potpisivanja Sporazuma rekao da mir nije pravedan, ali da je pravedniji od nastavka rata.

 

 

 

Teška politička kriza u Bosni i Hercegovini pretvorila se u rat.

 

 

Nakon referenduma koji je održan 29. februara i 1. marta, Evropska zajednica je priznala Bosnu i Hercegovinu 6. aprila. Nedugo nakon toga počeli su napadi, protjerivanja stanovništva i opsada glavnog grada, Sarajeva.

 

 

Bosna i Hercegovina postala je poprište rata koji je trajao naredne četiri godine.

 

 

Alija Izetbegović se našao na čelu države čije je stanovništvo svakodnevno bilo ubijano, mučeno, i protjerivano. Odluke koje je donosio su postale važnije, i nisu bile samo političke. Od njih su zavisili opstanak državnih institucija, organizacija odbrane i životi miliona ljudi.

 

 

Odbrana se organizirala u jako nepovoljnim uslovima za novu državu. Jugoslavenska narodna armija raspolagala je znatnom količinom naoružanja i vojnom infrastrukturom, dok su snage lojalne bosanskohercegovačkim vlastima morale brzo stvarati vlastite jedinice i komandne strukture.

 

 

Embargo na oružje i formiranje ARBiH

 

 

Tokom cijelog rata u Bosni i Hercegovini na snazi je bio međunarodni embargo na uvoz oružja. Zabrana je uvedena još 1991. godine za tadašnju Jugoslaviju, a nakon početka rata nastavila je važiti i za Bosnu i Hercegovinu.

 

 

Dok su se u Washingtonu, Londonu, Parizu i Ujedinjenim nacijama vodile rasprave o embargu, na ratištima se oružje nabavljalo na potpuno drugačije načine – krijumčarenjem, tajnim kanalima, postojećim zalihama i ratnim plijenom. Branitelji Bosne i Hercegovine bili su prinuđeni i improvizirati, pa su sami izrađivali oružje.

 

 

Formirana je Armija Republike Bosne i Hercegovine

 

 

Armija RBIH je formirana od jedinica Teritorijalne odbrane BiH i dobrovoljaca. Nastala je iz potrebe za odbranom Bosne i Hercegovine, a njenim osnivanjem naša zemlja je prvi put dobila svoju vojsku.

 

 

Vrhovni komandant bio je predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. On je bio politički odgovoran za odbranu države, ali nije bio vojni komandant na terenu, u svakodnevnom, operativnom smislu.

 

 

Njegov zadatak je bio održati institucije, osigurati međunarodnu podršku, usklađivati odnose unutar državnog rukovodstva i donositi odluke u uslovima u kojima je prostor za manevar bio vrlo ograničen.

 

 

U to vrijeme Sarajevo je bilo pod opsadom. Glavni grad Bosne i Hercegovine bio je 1.425 dana pod neprekidnom paljbom zločinaca sa okolnih brda. Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima više od 1.600 djece.

 

 

Izetbegović je i dalje dolazio u zgradu Predsjedništva, uprkos tome što je i ona bila izložena napadima.

 

 

Zarobljavanje Izetbegovića

 

 

Jedan od najdramatičnijih trenutaka dogodio se 2. maja 1992. godine, kada se Alija Izetbegović vraćao iz Lisabona, gdje je učestvovao na mirovnim pregovorima o budućnosti Bosne i Hercegovine. S njim su bili njegova kćerka Sabina, Zlatko Lagumdžija i članovi pratnje. Avionom su se vratili u Sarajevo, ne sluteći da će predsjednik države po slijetanju biti lišen slobode. Sarajevski aerodrom tada je bio pod kontrolom Jugoslavenske narodne armije (JNA).

 

 

Vijest o njegovom zarobljavanju ubrzo je dospjela u javnost zahvaljujući telefonskom razgovoru koji je uživo emitovan u Dnevniku Televizije Sarajevo. Voditelj Senad Hadžifejzović uspostavio je vezu s Izetbegovićem, koji je tada izgovorio rečenicu koja će ostati zapamćena: „Ja sam ovdje praktički zarobljenik.“ Njegov glas čuli su građani Sarajeva, ali i ljudi izvan Bosne i Hercegovine. Time je slučaj dobio međunarodnu dimenziju.

 

 

Izetbegović je oslobođen nakon dogovorene razmjene.

 

 

Mirovni planovi i cijena kompromisa

 

 

Dok su borbe trajale, međunarodni posrednici pokušavali su pronaći političko rješenje. Prvi pokušaj bio je tzv. Cutilierov plan kantonizacije. Predlagao je podjelu BiH na 10 nacionalnih jedinica (po tri za Bošnjake, Srbe i Hrvate te grad Sarajevo kao poseban distrikt). Alija Izetbegović ga je prvo potpisao, pa ubrzo povukao potpis.

 

 

U januaru 1993. je uslijedio Vance-Owenov plan. Predviđao je decentralizovanu Bosnu i Hercegovinu podijeljenu na deset provincija, uz centralne institucije. Izetbegović i rukovodstvo Republike Bosne i Hercegovine suočavali su se s teškim izborom: prihvatiti rješenje koje je mnogima djelovalo nepravedno i koje je odražavalo ratnu kontrolu teritorije ili nastaviti rat uz neizvjesnu međunarodnu podršku. Plan nije proveden jer ga bosanski Srbi nisu prihvatili u konačnom obliku.

 

 

Tokom 1993. godine rat se dodatno zakomplikovao sukobom između Armije RBiH i Hrvatskog vijeća obrane u dijelovima centralne Bosne i Hercegovine i Hercegovine. Sukob je donio nova stradanja civila, protjerivanja i zločine. Washingtonskim sporazumom iz marta 1994. okončan je bošnjačko-hrvatski sukob i uspostavljena Federacija Bosne i Hercegovine, čime je otvoren prostor za vojnu i političku saradnju protiv snaga bosanskih Srba.

 

 

Izetbegovićeva pregovaračka pozicija mijenjala se s razvojem rata. U pojedinim trenucima bio je spreman razmatrati planove koje je smatrao lošim, ali koji su nudili mogućnost prekida ubijanja.

 

 

U drugim je odbijao prijedloge za koje je procjenjivao da bi trajno podijelili državu i nagradili teritorije osvojene silom. Nijedna od tih odluka nije bila jednostavna, a njihovo tumačenje i danas je predmet političkih sporova.

 

 

Pad Srebrenice

 

 

U julu 1995. godine, u okviru organizovanog i planiranog napada Vojske Republike Srpske, pod vojnom komandom ratnog zločinca Ratka Mladića, više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka sistematski je ubijeno. Njihova tijela su zakopavana u masovne grobnice, skrivanjem i premještanjem pokušavali su se uništiti tragovi zločina, dok mnogi ubijeni ni danas nisu pronađeni.

 

 

Srebrenica je bila proglašena “zaštićenom zonom” Ujedinjenih nacija, međutim, međunarodna zajednica nije spriječila zločin. Pred očima svijeta počinjen je genocid – što su potvrdili i međunarodni sudovi, izričući presude ne samo izvršiocima, već i političkom i vojnom vrhu odgovornom za njegovo planiranje i provođenje.

 

 

Pad Srebrenice bio je još jedno razočarenje za stanovništvo koje je vjerovalo da ga međunarodna zajednica štiti.

 

 

Bio je to i ogroman udarac za vlasti Republike Bosne i Hercegovine zbog toga jer nisu uspjele osigurati odbranu enklave.

 

 

U ljeto 1995. godine, nakon novih masakara i intenziviranja međunarodnog pritiska, došlo je do promjene odnosa snaga na terenu. Vojne operacije, uključujući napredovanje snaga Armije RBiH i Hrvatskog vijeća obrane, kao i intervencije NATO-a protiv položaja Vojske Republike Srpske, promijenile su okolnosti u kojima su se vodili pregovori.

 

 

Izetbegović je u intervjuu za španjolski “El-Mundo” krajem 1995. godine kazao je da mu je Srebrenica bila jedan od najtežih momenata u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Bio je to jedan od onih teških dana kada je “na trenutak zamrzio ljudski rod”.

 

 

Dejtonski sporazum

 

 

U novembru 1995. godine, u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu, počeli su završni pregovori o miru.

 

 

Delegaciju Republike Bosne i Hercegovine predvodio je Alija Izetbegović, uz saradnike među kojima su bili Haris Silajdžić i drugi državni predstavnici. Pregovori su bili iscrpljujući i odvijali su se pod snažnim pritiskom američke diplomatije i uz prijetnju da bi neuspjeh mogao značiti nastavak rata.

 

 

Dejtonski sporazum

 

 

Sporazum je parafiran 21. novembra 1995, a zvanično potpisan u Parizu 14. decembra iste godine. Njime je potvrđen kontinuitet Bosne i Hercegovine kao države u međunarodno priznatim granicama, ali je njeno unutrašnje uređenje postavljeno na složenu strukturu dva entiteta — Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske — uz institucije na državnom nivou i podjelu nadležnosti.

 

 

Dejtonski mirovni sporazum potpisali su predstavnici tri strane u Bosni i Hercegovini i predsjednici Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, Srbije Slobodan Milošević i Hrvatske Franjo Tuđman uz prisustvo svjetskih sila u pariškoj palači Elysee.

 

 

Time je okončan četverogodišnji rat u BiH, ali nisu riješeni problemi koji su ga proizveli.

 

 

Izetbegović je nakon potpisivanja Sporazuma rekao: “Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji kakva jeste, u svijetu kakav jeste, bolji mir se nije mogao postići.”

 

 

Politička borba se nastavlja, a pred Bosnom i Hercegovinom ostaju teški zadaci obnove, povratka raseljenih lica, i procesuiranje zločina.

 

(SB)

Alija Izetbegović: Između islama, disidentstva i raspada carstava – Stradanje i borba za opstanak