ADVOKAT SENAD PEĆANIN U NEVJERICI: „Jako me je rastužila vijest, njihovim gašenjem kao da nestaje i jedan važan kamenčić u temeljima Bosne..." - Sarajevograd.CLICK

A tuga, zaključio je Pećanin.

Jako me je rastužila vijest o kraju Franjevačke teologije u Sarajevu. Nakon 116 godina rada gasi se ne, nedajbože, Franjevačka provincija Bosna Srebrna, već jedan njen bitni dio; onaj koji je ovu vjersku zajednicu činio jedinstvenom, najdivnijom, ne samo u Bosni već i u regionu, pa i šire, piše na društvenim mrežama advokat i novinar Senad Pećanin.

Decenijama su zajednica franjevaca i zgrada njihove teologije pod Bistrikom (tokom opsade) bile unikatne među svim vjerskim zajednicama i njihovim institucijama.

Sad mi je žao što nisam još više vremena provodio s njima, jer me za svaki trenutak vežu najtoplije uspomene. Crkva Svetog Ante je meni bila nevjerovatno mjesto: ličila mi je na harvardsku Divinity School, na neki liberalni centar za proučavanje ne samo religija, već i filozofije i društvenih teorija.

Tu ste mogli slušati predavanja ili učestvovati u razgovorima o djelu Heideggera i Hemona, o teologiji oslobođenja kao odgovoru na siromaštvo i težak život ljudi, ali i uživati u sevdalinci uz dobru rakiju i skromno meze.

Posebno sam uživao u antinacionalističkom ozračju te kuće. Kada sam tokom opsade govorio na promociji knjige provincijala Bosne Srebrne fra Petra Anđelovića u sarajevskom Kamernom teatru ( pod svijećama, bila je zima, nije bilo grijanja, jedna članica hora se na sceni onesvijestila) rekao sam da ne znam da li je fra Petar nekada bio član Saveza komunista, ali mi se kod njega sviđa što je, kada je riječ o nacionalizmu, usvojio partijski princip “čišćenja prvo ispred svojih vrata”. Profesionalno sam, urednički, zavidio Bosni Srebrnoj na njihovom časopisu “Svjetlo riječi”, posebno kada je na čelo došao fra Drago Bojić. “Dani”, koje sam vodio, su imali dragocjene saradnike u mnogim profesorima franjevačke teologije.

Bio sam im zahvalan ne samo na sjajnim tekstovima koji su nam obogaćivale magazin, već i na gestovima poput jednog koji nikad neću zaboraviti. Mislim da je bila zima ‘93. godine, hladna kao čini mi se nikad nijedna prije i poslije – temperatura sobe u kojoj sam spavao spuštala se i do minus 24 stepena. U Sarajevo je došao Janoš Bugajski i pitao me je da li znam fra Ljubu Lucića, htio bi porazgovarati sa njim.

A fra Ljubo je bio naš kolumnista i ubrzo smo bili u njegovoj sobi u samostanu pod Bistrikom. A soba – ne da je bila hladna, činilo mi se da iz debelih zidova isijava studen koja se može opipati rukom. Naravno, nije bilo grijanja, fratri i časne sestre su imali agregate, ali ne i nafte za njih.

Fra Ljubo nam je dao ćebad kojima smo se ogrnuli u njegovoj sobi, ostali smo u razgovoru duže od sat i po, naši izdasi su se pretvaralu u bjeličastu paru ispred lica. Na rastanku me fra Ljubo pita šta je sa novim brojem “Dana”, kad će izići. Objasnio sam mu da imamo sve pripremljeno za štampu, ali da nemamo nafte za agregat u štampariji u Nedžarićima.

Mjesecima smo se snalazili tako što smo na crnom tržištu kupovali po cijeni od 30 do 35 njemačkih maraka litar, ali da je već danima nema i pare ne pomažu. Pitao me je koliko nam treba nafte da odštampamo novi broj, odgovorio sam da nam treba kanister, dvadesetak litara.

Ušutao je, a onda me je povukao u stranu i prošaputao, da ne čuje časna sestra koja nas je ispraćala:”Slušaj, Debeli! Dođi ovdje sutra malo prije šest sati ujutru, pokucaj dva puta na glavnoj porti, ostavi kanister i izgubi se. I onda se vrati za deset minuta, uzmi kanister i nestani.” Čekajući jutro osjećao sam se kao ilegalac iz “Otpisanih” koji je dobio zadatak od Tihog: policijski sat je bio na snazi do sedam ujutru i plašio sam se da me ne pokupi policija. No, bio sam na visini zadatka: ostavio prazan kanister u skladu sa uputama, pokupio pun i sutradan su novi “Dani” bili razgrabljeni u Titovoj ulici.

Franjevačku teologiju sam volio zbog ljubavi prema Bosni koja se u toj kući najbrižljivije njegovala, načinom meni najotmjenijim od svih koje volim. Ni te čuvene sarajevske ratne zime nisu mogle ništa spram topline koju sam oku srca osjećao kada se spomenu fra Marko Oršolić, fra Luka Markešić, fra Ivan Šarčević, fra Ivo Marković, fra Mile Babić, fra Mirko Majdandžić fra Perica Vidić, fra Petar Jeleč… Gašenjem Franjevačke teologije kao da nestaje i jedan važan kamenčić u temeljima Bosne. Velim “kamenčić”, a ne kamen, zato što gašenjem teologije, nadam se, ne nestaju franjevci i Bosna Srebrna. A tuga, zaključio je Pećanin.

Također, kako saznajemo razlog gašenja Franjevačke teologije je nedostatak studenata, baš kao što je to slučaj na brojnim fakultetima u regiji.

(SB)