IDEOLOŠKOG RATA!”

 

 

 

Drugi svjetski rat bio je vođen ideološkim doktrinama usredotočenim na rasu i sudbinu. Budući globalni sukob, oblikovan teopolitičkim narativima, možda se neće pojaviti kao jedan rat, već kao međusobno povezani regionalni sukobi koji zajedno proizvode neviđenu devastaciju, piše u komentaru za Middle East Eye čuveni turski diplomata i bivši ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu. Njegov komentar prenosimo u cjelosti.

 

 

Piše: Ahmet DAVUTOGLU / Middle East Eye

 

 

Svaki rat pokrenut kršenjem međunarodnog prava inherentno je opasan jer potkopava poredak izgrađen na tim načelima. No, još je opasniji rat lišen strateške racionalnosti.

 

 

Danas i američka javnost i veći dio svijeta postavljaju jednostavno pitanje: kojom je logikom američki predsjednik Donald Trump slijedio izraelskog premijera Benjamina Netanyahua u rat s nejasnim ciljevima i potencijalno katastrofalnim posljedicama?

 

 

Nije se pojavio uvjerljiv odgovor, budući da ovaj rat nije utemeljen na geopolitičkoj racionalnosti, već na obliku teopolitičke iracionalnosti.

 

 

Tradicionalni koncepti racionalnog državništva, poput geopolitičke ravnoteže, geoekonomske međuovisnosti, upravljanja krizama i regionalne stabilnosti, zamijenjeni su drugačijim rječnikom: Armagedonom, božanskim misijama, “odabranim narodom” i pojmom ispunjenja svetih sudbina silom.

 

 

Iako su se takve ideje nekada mogle odbacivati ​​kao rubna retorika, njihovo usvajanje od strane državnog vodstva signalizira daleko dublju krizu. Kada vjerski simbolizam i apokaliptični narativi utječu na donošenje odluka na najvišim razinama moći, rezultat je političko iskrivljavanje politike najopasnije vrste – potencijalna egzistencijalna prijetnja globalnom poretku.

 

 

Nakon Drugog svjetskog rata, regijom Perzijskog zaljeva upravljao je relativno stabilan strateški okvir temeljen na tri stuba: geoekonomiji globalnih energetskih tokova, geopolitičkoj stabilnosti potrebnoj za njihovo održavanje i geovojnoj ravnoteži osmišljenoj za zaštitu te (regionalne) ravnoteže.

 

 

Ova struktura stvorila je implicitni konsenzus da se sukobi ne bi smjeli preliti u Zaljev. Čak su i suparničke sile prepoznale stabilnost regije kao zajednički interes.

 

 

Ovaj se okvir pokazao otpornim. Osmogodišnji iransko -irački rat nije uvukao zaljevske monarhije. Međunarodni odgovor na iračku invaziju na Kuvajt vratio je suverenitet, a istovremeno očuvao širi regionalni poredak. Čak i nakon napada 11. septembra i američke invazije na Irak, zaljevske države uspjele su ostati izvan direktnog epicentra sukoba.

 

 

Međutim, danas je ta ravnoteža narušena. Savez Netanyahua i Trumpa, podržan cionističkim i kršćansko-cionističkim ideološkim mrežama, zamijenio je geopolitičku racionalnost teopolitičkom ratnom logikom.

 

 

Posljedice su duboke: prijetnje Hormuškom moreuzu ugrožavaju globalnu ekonomiju; slika Zaljeva kao sigurnog finansijskog središta je narušena; a prisutnost američkih baza više ne garantuje sigurnost. Regija, nekada temelj globalne stabilnosti, postala je epicentar sistemske krize.

 

 

Glavno pitanje je može li primirje vratiti geopolitičku racionalnost. Iskustvo iz prošlih kriza sugerira da primirje postaje moguće kada sve strane istovremeno osjećaju da slabe i da nisu u stanju postići odlučujuću pobjedu.

 

 

Nakon sedmica razaranja, takav trenutak se možda približava.

 

 

No da bi se primirje ostvarilo, Sjedinjene Države posebno moraju provesti stratešku reevaluaciju. To znači odvajanje američke vanjske politike od izraelskih ambicija i ideoloških snaga koje stoje iza njih.

 

 

Spajanje religijske dogme s državnom politikom, prikazivanje historije kao svete bitke i legitimiziranje teritorijalnog širenja i uništenja percipiranih neprijatelja, odražava opasne ideološke obrasce iz prošlosti.

 

 

Istovremeno, racionalni izraelski političari i židovski intelektualci moraju zauzeti jasan stav protiv trenutne putanje. Izrael nije sinonim za svoje sadašnje vodstvo, baš kao što se ni judaizam ne može svesti na politiku bilo koje vlade. Hitno su potrebni glasovi utemeljeni na etičkoj odgovornosti i strateškom razumu.

 

 

Put do mira

 

 

Povratak geopolitičkoj racionalnosti neophodan je za okončanje rata.

 

 

Pretpostavka da će eskalacija razaranja dovesti do brze pobjede, posebno u svjetlu izbornih kalkulacija, duboko je pogrešna. Bez kopnenog rata, promjena režima u Iranu je nerealna; no kopneni rat vjerovatno bi imao posljedice daleko teže od onih u Iraku, potencijalno izazivajući dugotrajnu regionalnu nestabilnost.

 

 

Ova stvarnost stavlja odgovornost na racionalne aktere unutar SAD-a. Dvostranački lideri, posebno unutar Republikanske stranke, moraju prepoznati pad javne podrške ratu i osporiti pretpostavku da vojna eskalacija donosi političku prednost. Rašireni protesti “Ne kraljevima” u većim američkim gradovima odražavaju rastući javni zahtjev za suzdržanošću i odgovornošću.

 

 

Iran također mora preispitati svoju regionalnu strategiju. Oslanjanje na posredničke mreže za projiciranje utjecaja na više arapskih prijestolnica, poput Bagdada, Damaska, Bejruta i Sane, pokazalo se kontraproduktivnim, stvarajući ranjivosti umjesto snage. Prelazak na konstruktivni regionalni angažman, posebno zaustavljanjem napada na susjedne zemlje Perzijskog zaljeva i težnjom za uzajamnim poštovanjem, ključan je.

 

 

Štaviše, istinska nacionalna otpornost ne proizlazi iz nuklearnih sposobnosti, već iz unutarnje legitimnosti, ekonomske dobrobiti, sigurnosti i dostojanstva građana. Gubici i slabosti otkriveni tokom rata trebali bi potaknuti značajne reforme unutar iranskog političkog sistema.

 

 

Za zemlje Perzijskog zaljeva, implikacije su jednako duboke.

 

 

Dugotrajno oslanjanje na vanjske sigurnosne garancije pokazalo se nedovoljnim. Ni američka vojna prisutnost ni povećani odbrambeni izdaci nisu spriječili nestabilnost. Slično tome, inicijative za normalizaciju u okviru Abrahamovog sporazuma koje zaobilaze palestinsko pitanje nisu uspjele stvoriti održivi mir, već su umjesto toga stvorile izazove za legitimnost.

 

 

Kao rezultat toga, lideri Zaljeva suočavaju se s hitnom potrebom za sveobuhvatnom strateškom transformacijom temeljenom na četiri stuba: revitalizaciji mehanizama regionalne saradnje poput Vijeća za saradnju Zaljevskih zemalja; izgradnji uključivog regionalnog poretka koji uključuje ključne aktere, uključujući Tursku, Egipat, Irak, Siriju i Iran; održavanju uravnoteženih odnosa među globalnim silama; i prepoznavanju da se trajni mir ne može postići bez rješavanja palestinskih prava.

 

 

Prekid vatre postaje održiv kada sve strane priznaju granice svoje moći i prepoznaju da nastavak sukoba donosi sve manje koristi. Trenutni trenutak može predstavljati takav prozor. Potreban je okvir koji omogućuje svakoj strani da ishod predstavi na domaćem terenu kao prihvatljiv, čak i bez potpune pobjede, uz podršku vjerodostojnih posrednika sposobnih premostiti podjele.

 

 

Neiskorištavanje ove prilike riskira daleko veće posljedice.

 

 

Drugi svjetski rat bio je vođen ideološkim doktrinama usredotočenim na rasu i sudbinu. Budući globalni sukob, oblikovan teopolitičkim narativima, možda se neće pojaviti kao jedan rat, već kao međusobno povezani regionalni sukobi koji zajedno proizvode neviđenu devastaciju.

 

 

Izbor je, stoga, oštar: povratak racionalnoj geopolitici utemeljenoj na pravu, ravnoteži i obostranom interesu ili pad u fragmentirani i ideološki vođeni globalni poredak s potencijalno katastrofalnim posljedicama.

 

(Middle East Eye)

AHMET DAVUTOGLU, ČUVENI TURSKI DIPLOMATA: “Ako žele primirje sa Iranom, Sjedinjene Države moraju odustati od…”