”Neprimjereni gest ministra odbrane Srbije u Banjoj Luci nije samo politički skandal, nego i nedostatak elementarnog vaspitanja. Gašić je regionu, Evropskoj uniji i SAD-u pokazao da Srbija ne poštuje svoju, a ni susjedne države i institucije”, rekao je Popov

 

 

 

To što je ministar odbrane Srbije Bratislav Gašić u kasarni Oružanih snaga BiH u Banjoj Luci sjedio tokom intoniranja himne države Bosne i Hercegovine samo je nastavak politike koju zvanični Beograd vodi prema bosanskohercegovačkom entitetu RS i Miloradu Dodiku. Podsjećam da je i nekadašnji ministar više resora u Vladi Srbije Aleksandar Vulin, govoreći o ”srpskom svetu”, otvoreno zagovarao “zaokruživanje teritorija” svih susjednih zemalja u kojima žive Srbi, kazao je za Slobodnu Bosnu predsjednik novosadskog Centra za regionalizam i odnedavno počasni građanin Grada Sarajeva Aleksandar Popov.

 

 

Razgovarala Tamara Nikčević

 

 

Ponašanje Milorada Dodika ga, kaže, ne iznenađuje; tim prije što je riječ o političaru koji u kontinuitetu osporava teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. No, Dodik je, dodaje, problem države Bosne i Hercegovine. Politički skandal što ga je izazvao ministar odbrane Bratislav Gašić morao bi biti problem Srbije.

 

 

”Neprimjereni gest ministra odbrane Srbije u Banjoj Luci nije samo politički skandal, nego i nedostatak elementarnog vaspitanja. Gašić je regionu, Evropskoj uniji i SAD-u pokazao da Srbija ne poštuje svoju, a ni susjedne države i institucije. Jer upravo onako kako režim u Srbiji bahato i razbojnički gazi vlastiti Ustav i vlastite institucije, tako se ponaša i u regionu”, kaže Aleksandar Popov.

 

 

Ima li više uopšte smisla očekujete reakciju zvaničnog Beograda na protestnu notu BiH?

 

 

Ne, nema smisla. To je čuveno Vučićevo ”pa šta”. Kada mu kažu da je država protivzakonito srušila Savamalu, Aleksandar Vučić odgovara – pa šta. I to je najbolja slika neodgovorne vlasti – i na unutrašnjem i na spoljnom planu.

 

 

Od takve se vlasti ne može očekivati da Gašića kazni zbog političkog skandala koji je izazvao.

 

 

Zbog prostačkog komentara upućenog novinarki jedne beogradske televizije (“Volim novinarke koje lako kleknu”), tadašnji ministar odbrane Srbije Bratislav Gašić je 2015. godine bio kažnjen.

 

 

Da, ali je to bio tek početak bahaćenja ove vlasti, vrijeme kada je Vučić koliko-toliko vodio računa o tome šta misli Brisel. Iako je formalno sankcionisan – izgubio je mjesto ministra odbrane – Gašić te dvije “kažnjeničke” godine svakako nije ostao bez hleba. Bahatost režima je u međuvremenu prešla mjeru, pa ne očekujem čak ni prijekor. 

 

 

Jeste li iznenađeni onim što bi u svakoj zemlji bilo prirodno i očekivano: dok je intonirana bosanskohercegovačka himna, članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanovič je, za razliku od Milorada Dodika, stajala?

 

 

Nisam. Svaka drugačija reakcija bila bi u najmanju ruku čudna. Dugo je Dodik, koji ne poštuje bilo šta što dolazi iz Sarajeva. Doduše, i kod njega imate elemente shizofrenog ponašanja: uredno se odazivao pozivima Suda, dolazio na ročišta u Sarajevo, ali je, kada mu je izrečena prvostepena presuda za pokušaj rušenja ustavnog poretka, demonstrirao nepoštovanje države i institucija Bosne i Hercegovine. Možda je zaista očekivao oslobađajuću presudu, pa otud ova žestina.

 

 

Dodik je danas bjegunac od zakona u sopstvenoj zemlji, a problem je to što u Sarajevu očito niko nema petlju da sprovede odluke Suda države Bosne i Hercegovine.

 

 

Zašto niko nema petlju? Čega se plaše?

 

 

Institucije BiH i do sada su tolerisale incidenate koje je Dodik izazivao. Bilo je možda blagog ukora, ali ništa više od toga. Bivši visoki predstavnik Valentin Incko praktično je prespavao svoj mandat, i to u vrijeme dok su se nacionalni lideri razigravali, jedan drugome nabacivali loptu i, tobože braneći interese naroda koje zastupaju, građane pelješili do gole kože. Hoću da kažem da se Bosna i Hercegovina dugo rastakala, i to praktično bez ozbiljne reakcije zapadnih partnera. Samo neka se ne puca, mislila je prije svih bivša njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je, pomažući Vučiću da u Beogradu osvoji vlast, tolerisala sve njegove nepodopštine u Srbiji i regionu. U tom smislu, aktuelne prilike u BiH najsličnije su onima Srbiji: sve štima na papiru; istovremeno, kada pokušate da to praktično sprovedete, naiđete na hiljadu i jednu prepreku.

 

 

Na što, na primjer?

 

 

U BiH imate tobože jedinstvenu vojsku, ali i Treći puk, koji je pod komandom Milorada Dodika. Ministar odbrane Bosne i Hercegovine Zukan Helez, pokušavajući da opravda to što Dodik nedavno nije uhapšen, kaže da je unaprijed znao da njegovo naređenje neće biti izvršeno. Dodikova pratnja je, kaže, naoružana, pa je bilo za očekivati da reaguje u slučaju da policija pokuša da ga uhapsi.

 

 

Koliko je realno da se tako nešto dogodi?

 

 

Nije isključeno, iako mi sve zajedno izgleda kao veliki curkus. Za šta je, prije svih, najodgovorniji visoki predstavnik Kristijan Šmit, čiji je zadatak sprovođenje Dejtonskog sporazuma i zaštita dejtonskog ustava BiH. Koliko puta smo čuli da je EUFOR garant opstanka BiH, da će intervenisati ako to bude neophodno? Gdje je sada EUFOR?!

 

 

Uvijek sam govorio da bi eventualna akcija EUFOR-a bio pouzdan znak da je đavo odnio šalu, tj. da je politika u BiH ponovo doživjela poraz. Sada EUFOR poručuje da se neće miješati, dok se domaće institucije brukaju.

 

 

Kako se brukaju?

 

 

Vidjeli ste da su trojica pripadnika SIPA-e ismijani kada su kobajagi došli da uhapse Dodika.

 

 

Zašto – kobajagi?

 

 

Ako bi se Dodik uhapsio ili priveo, tj. ako bi se sprovela naredba nadležnih organa države Bosne i Hercegovine, to bi, kažu, otvorilo Pandorinu kutiju.

 

 

U kojem smislu?

 

 

U smislu da bi se otkrilo da se većina političara koji se javno prepucavaju zapravo tajno dogovaraju i međusobno trguju. I to ne samo politički, nego i konkretno. Hapšenje Dodika bi to moglo da razotkrije.

 

 

U novembru će biti obilježene tri decenije od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, a na Balkanu ćemo, voljom i (ne)činjenjem kako lokalnih aktera tako i međunarodne zajednice, i dalje imati istog bolesnika, koji samo što se nije raspao. To je sramota. Bosna i Hercegovina je protektorat, koji nikako da izađe iz političkih i ostalih koordinata nacrtanih devedesetih godina prošloga vijeka. Tačno je, odgovornost za BiH je preuzela međunarodna zajednica, ali je isto tako tačno da, tokom proteklih trideset godina, ni jedna vlast Bosni i Hercegovini nije pomogla da izađe iz statusa protektorata. Visoki predstavnik ima ulogu razrednog starješine koji reaguje kad se djeca baš zaigraju.

 

 

Umjesto što međusobno trguju i sarađuju, vlasti na svim nivoima konačno bi morali da preuzmu odgovornost i da od BiH naprave normalnu državu.

 

 

Kako vidite dalju političku sudbinu Milorada Dodika? Za sada uspijeva da umakne državnim organima BiH, ali mu je manevarski prostor svakoga dana sve suženiji. Gotovo kao Karadžić i Mladić svojevremeno.

 

 

Dodik je i ranije uspijevao da se izvuče iz gotovo nemogućih situacija. Poznajem ga i mogao bih da kažem da je Dodik prije svega čovjek inata. Sigurno nije ugodno biti bjegunac, ali i to bježanje pred zakonom dio je Dodikove prirode; on u tome nastavlja da pliva, iako je sada u pitanje doveden i njegov lični komoditet. Ako oko sebe imate naoružane ljude, ne možete se osjećati naročito prijatno.

 

 

Mislim da bi u konkretnom sličaju ključnu ulogu mogla odigrati Amerika, koja je kreator Dejtonskog sporazuma. Kada na čelu SAD ne bismo imali Donalda Trampa, ovo bi bila prilika da se obilježavanje tri decenije od Dejtonskog sporazuma iskoriste kako bi se Bosni i Hercegovini pomoglo da konačno stane na noge. Iako je Marko Rubio izrekao veoma oštre ocjene na račun Milorada Dodika, jasno je da Tramp ima druge prioritete. Pritom, Rubio je pozvao partnere da ovdje nešto preduzmu, iako svjestan da Brisel nema snage za akciju. EU je okupirana svojim problemima, u velikom je previranju. Zato kažem da bi bilo veoma važno ako bi Amerika, uprkos svemu, djelovala energičnije. To što je Dodik svako malo u Moskvi – o Beogradu da ne govorimo – ne znači da bi Vladimir Putin stao iza njega i zaštitio ga.

 

 

Mislite da Dodik u Rusiji nema taj status?

 

 

Naravno da nema. Dodik je Rusima sredstvo pomoću kojega povremeno zatresu Balkan, a Evropi napravi problem. U svakom drugom smislu, Dodik je za Ruse beznačajna figura, koju, kažem, aktiviraju kada žele da ugroze stabilnost regiona. Time skreću pažnju sa onoga što im je najvažnije: agresije u Ukrajini.

 

 

Kako bi reagovala Srbija? Da li bi predsjednik Vučić zaštitio Dodika?

 

 

Vučić ima ogromnih problema i na domaćem i na spoljnom planu, pa mu je u ovom momentu najmanje potreban cirkus sa Miloradom Dodikom. U slučaju da Dodik ipak bude uhapšen ili priveden, malo ćemo slušati “oštre proteste” i izjave ovdašnjih zvaničnika, osude koje će brzo utihnuti. Tim prije što bi, u slučaju bilo kakvog neprihvatljivog poteza Srbije, reagovala EU. Vučić zna da o tome mora voditi računa. Misterija vezana za njegov put u Ameriku, a onda i odlazak u Moskvu Vučića je suočilo sa brojnim problemima, zbog čega u Briselu danas nema status koji je imao. Sjećate se Ursule fon der Lajen i njenog ”dragog Aleksandra”? Prošlo je to vrijeme.

 

 

Je li prošlo? Zdravko Ponoš, predsjednik opozicione Srbija Centar (SRCE), kaže da je bio zapanjen nedavnim razgovorom sa predsjednikom Evropskog savjeta Antonijom Koštom, koji se ponašao “kao da je pao s Marsa“. Ponoš kaže i da je Košta, noć uoči sastanka sa opozicijom, ”bančio do 2 ujutro” sa predsjednikom Vučićem u njegovoj kući u Jajincima.

 

 

EU često djeluje kao raštimovani orkestar. Ipak, pojedini briselski zvaničnici koji su bili izuzetno naklonjeni Vučiću otišli su. Evropskog komesara za susjedsku politiku i proširenje Olivera Varheljija zamijenila je Marta Kos, koja ima sasvim drugačiju politiku. Tokom nedavnog boravka u Beogradu, Vučićev režim je od nje dobio vruć šamar. Bolji odnos nema ni ministarka spoljnih poslova EU Kaja Kalas. Unutar Evropskog parlamenta imate manje ili više Vučiću naklonjene političke grupacije, ali i to se sada mijenja. Najbrojnija i najmoćnija grupacija, ona narodnjačka i konzervativna koja je dugo držala Vučićevu stranu, sada je, prilikom glasanja o Izvještaju Tonina Picule, u velikom procentu podržala ocjene koje su se tamo našle. Hoću da kažem da se stvari mijenjaj, iako ne brzinom koju očekuju i žele demokratske snage u Srbiji i regionu.

 

 

Ključnu ulogu u toj promjeni odnosa EU prema Vučiću odigrali su studenti, koji su išli do Strazbura i Brisela i tamo se sreli sa predstavnicima evropske administracije. Ipak, i među tim strukturama – mislim na administraciju – ima skrivenih, uvezanih interesa, pa ne čude Ursula fon der Lajen ili Košta koji na onaj način govore o Srbiji i Vučiću.

 

 

Ima li EU snage da učini bilo što konkretno kako bi popravila stanje u regionu?

 

 

U interesu EU je da to učini. Evropski pristupni fondovi jedan su od načina da se Vučić privoli na saradnju: uskraćivanje evropskog novca ozbiljna je poluga moći i uticaja EU. Riječ je o milijardama eura namijenjenim zemljama Zapadnog Balkana, od čega bi Srbija, kao najveća država regiona, mogla dobiti najviše. Sa druge strane, Srbija tri godine nije otvorila ni jedan klaster, proces pregovora sa EU praktično je zaustavljen. Dok Vučić obećava otvaranje klastera, u zatvoru u Novim Sadu leži šest političkih zatvorenika, kojima je, umjesto da ih puste na slobodu, ovih dana produžen pritvor na još 30 dana. U EU se ne može sa političkim zatvorenicima. Vučićeva Srbija ne ispunjava standarde EU, ona ne želi u EU. Želi novac iz evropskih fondova, ali ne i vrijednosti, standarde EU. Najzad, ako je za briselsku administraciju ”crvena linija” zaista bio Vučićev odlazak u Moskvu, hajde da konačno vidimo hoće li i kakve to imati reprekusije.

 

 

Po predsjednika Vučića ili po Srbiju?

 

 

Odgovarajući na kritike EU, Vučić je rekao da će ići u Moskvu i sam za to snositi posledice. Pa, nije otišao na fudbalsku utakmicu, nego, kao šef države, u zvaničnu posjetu zemlji koja je pod zapadnim sankcijama. To samo znači da bi sankcije djelimično snosio Vučić, ali bih ih snosila i Srbija.

 

 

Sa druge strane, mislim da Vučiću nije odgovarao odlazak u Moskvu. Njegov iznenadni povratak iz Amerike i obrazloženje da mu je pozlilo mogli su da posluže kao izgovor za to da ne ode u Moskvu

 

 

Zašto je onda otišao?

 

 

Rusiji je ta posjeta bila veoma važna, Vučiću je samo nanijela štetu. Istina, u Moskvi je imao dogovore oko nastavka gasnog aranžmana, ali njih je mogao voditi i neko nižeg političkog nivoa. Vučićev čudni povratak iz Amerike i pogoršanje zdravstvenog stanja mnogima je, kažem, u prvi mah zvučalo kao alibi za odustajanje od puta u Rusiju. Međutim, iz Moskve je, ne iz Beograda, stiglo obavještenje da će Vučić 9. maja biti na Crvenom trgu. Pogledajte, pritom, kako je on tamo dočekan.

 

 

Kako?

 

 

Prilikom susreta sa Putinom, nije bilo srdačnih zagrljaja kao sa bliskim prijateljima. Drugo, dok je Vičić govorio na ruskom jeziku, Putin je na ušima držao slušalice i imao ledeni pogled. Kada to uporedite sa snimkom razgovora Putina i Emira Kusturice koji je neko u međuvremenu pustio na društvene mreže, lako ćete uočiti razliku: vide srdačnost, prisnost, opuštenost… Vičić je djelovao kao da je priveden kod Putina u Moskvu, ne da je došao svojom voljom. Meni je bar tako djelovalo.

 

 

Iako je, tri dana nakon povratka iz SAD, predsjednik Vučić najavio brojne aktivnosti, a u 19 sati i konferenciju za štapu, tog jutra je iznenada otputovao u Moskvu. Kad ukrstite sve što ste mogli da pročitate o razlozima njegovog iznenadnog povratka iz SAD, ispada da mu je bilo mnogo lakše da ode u Rusiju nego da građanima Srbije razjasni šta se zaista dogodilo u Americi i zašto se nije sreo sa predsjednikom Trampom.

 

 

Kao što znate, zvanično objašnjenje tog povratka bilo je – zdravstveni problemi. Nisam ljekar, pa ne bih da spekulišem, ali je činjenica da je, nakon spektakularnih najava o susretima sa Trampom, na kraju ispao – ćorak. Nedugo nakon Vičićevog kraha u Americi, otvorena je priča o falsifikovanju dokumenata o statusu zgrade bivšeg Generalštaba u Beogradu, koju je trebalo da preuzme kompanija zeta Donalda Trampa i da tamo izgradi stambeno-hotelski kompleks. Taj su projekat ljudi od struke od prvog dana kritikovali, upozoravali režim da to ne radi, što je vlast uporno odbijala da prihvati. Do sada. Zašto je sada taj posao praktično stopiran? Mnogo je pitanja na koja će režim kad-tad morati da da odgovor.

 

(SB)

ALEKSANDAR POPOV ZA “SB”: “Dodik je za Ruse beznačajna figura, koju aktiviraju kada žele da ugroze stabilnost regiona, to što je on svako malo u Moskvi, ne znači da bi Putin stao iza njega i štito ga”