Kod probosanskih zvaničnika, s druge strane, gotovo da i nema političkog “zatezanja”, posebno prema međunarodnim akterima. Čak i kada neko pokuša, drugi ga odmah optuže da “zavađa Bosnu sa strancima”.
Mladi bosanskohercegovački intelektualac s trenutnom američkom adresom i predsjednik organizacije Ujedinjena strateška alijansa za BiH (USABiH) Ismail Ćidić iznio je svoja zapažanja nakon ukidanja američkih sankcija Miloradu Dodiku, njegovim saradnicima i firmama povezanim s njim.
Mit o “nepromjenjivoj” američkoj vanjskoj politici konačno je razbijen. Godinama su domaći politički lideri ponavljali da se američka politika teško ili nikako ne mijenja, koristeći tu tezu kao izgovor za vlastiti nerad i izostanak svake strategije. Svako ko ozbiljnije prati međunarodne odnose zna da se američka vanjska politika stalno prilagođava, i to prema mnogo složenijim globalnim pitanjima, a naročito s promjenom administracije. Zapadni Balkan i Bosna i Hercegovina nisu izuzetak.
Dodikovo lobiranje nije stalo, naprotiv. Dok su nas ubjeđivali da “baca pare” i da “njegovo lobiranje ne daje rezultate” (iako je nas nekoliko iznosilo niz dokaza u prilog suprotnoj tezi), Dodik je ne samo nastavio, nego i intenzivirao aktivnosti u Washingtonu. Niste morali biti na sastancima u Washingtonu da vidite otiske prstiju onih koji su vodili te aktivnosti. Dovoljno je bilo pratiti Twitter/X i vidjeti kako su se narativi o “muslimanskom progonu kršćanskog predsjednika” probili čak i do najutjecajnih ličnosti unutar američkog konzervativnog pokreta.
Oni koji su trebali kontrirati ovakvim politikama, smijali su se Dodiku jer je trošio milione, nosio MAGA kačkete… Baš kao što su se smijali Čoviću jer je bez prestanka govorio o Izbornom zakonu, sve dok ih Schmidt nije ponizio u vlastitom dvorištu.
Ako ne odradite svoj posao, neko drugi hoće i to protiv vas. Već godinu dana slušamo da će SNSD biti izbačen iz vlasti, da će ga “pomesti bageri”, da Dodik ne smije putovati ili da će biti uhapšen ako preleti iznad teritorije Federacije. Naravno da ništa od toga nije bilo tačno. Dodik je izdržao pritiske, dao koliko je morao, priznao poraz tamo gdje treba, ali SNSD i dalje čvrsto drži pozicije, zajedno s ostatkom secesionističkog bloka.

Ćidić: Mit o “nepromjenjivoj” američkoj vanjskoj politici konačno je razbijen
U Sarajevu već godinama ne postoji ni strateško ni taktičko razumijevanje pojma “leverage”. Riječ je o sposobnosti da se postojeći resursi iskoriste kao poluga za postizanje većeg efekta. SNSD i HDZ su tu vještinu doveli do perfekcije: zategnu odnose (secesionističke prijetnje, blokade, “nemiri na jugu”), pa popuste tek toliko da dobiju dio svojih zahtjeva. I tako u krug, dok ne dođu do cilja. U Sarajevu, gdje se na politiku gleda od danas do sutra, to se predstavlja kao “poraz”, ali ko gleda na duge staze jasno je da se radi samo o dijelu dugoročnog plana.
Kod probosanskih zvaničnika, s druge strane, gotovo da i nema političkog “zatezanja”, posebno prema međunarodnim akterima. Čak i kada neko pokuša, drugi ga odmah optuže da “zavađa Bosnu sa strancima”.
Još ozbiljniji problem je to što unutar probosanskih opcija ne postoji spremnost da se razgovara o reciprocitetu, o tome šta se može ponuditi u zamjenu za nešto drugo. Ne govorim ovdje o prodaji telekoma ili šuma, što nekako uvijek ispliva na površinu samo na pomen ove teme. To je posao za stručne analize i ozbiljne konsultantske procjene.
Govorim o razumijevanju da onaj ko stalno ponavlja “ne dam ništa” ne može dugoročno uspjeti protiv onih koji su spremni žrtvovati i više da bi ostvarili svoj cilj.
(Stav)










