Ta sjećanja su još uvijek živa. U tom trenutku mi je sinula misao: kako psihijatar u bolnici Koševo može imati tako izopačen um da naređuje takve monstruoznosti?

 

 

 

Sarajevo nije za mene samo obična destinacija. To je povratak. Povratak ispunjen sjećanjima, neizraženim emocijama i licima koja nikada nisu napustila moje misli.

 

 

Zima 1993-1994, ostala je urezana u meni kao sezona izvan vremena. Kao oficir francuske žandarmerije, otkrio sam grad istovremeno ranjen i nepokoren. Sarajevo je tada živjelo pod bombama ali se branilo dostojanstvom koje ništa nije moglo slomiti, kazao je Patrick Ravily, nekadašnji francuski zapovjednik u sastavu mirovnih snaga u Bosni i Hercegovini, na početku ekskluzivnog razgovora za „Slobodnu Bosnu“.

 

 

Ravily je na francuskom jeziku napisao i objavio knjigu o ratnim događajima u Sarajevu, a upravo je za „Slobodnu Bosnu“ govorio o razlozima povratka u Sarajevo nakon 32 godine.

 

 

U tom kaosu, stvarale su se veze. Među njima, jedan susret. Ensad Adilović, poznati sarajevski fotograf u ratno vrijeme družio s s francuskim zapovjednikom.

 

 

Ponovni susret s Adilovićem u gradu koji je napokon pronašao mir, mnogo je više od običnog susreta za Ravilyja.

 

 

ELDIN ADILOVIĆ U RATNOM SARAJEVU (LIJEVO) SNIMLJEN OBJEKTIVOM PATRICKA RAVLYJA, PONOVNO U SARAJEVU, NAKON 32 GODINE (Foto: SLOBODNA BOSNA / M.I.)

 

 

Skupa smo posjetili dvije lokacije u glvnom gradu Bosne i Hercegovine. Prvo je Ravily izrazio želju da položi cvijet na Vrbanja mostu, a nakon toga smo otišli do sarajevske pijace Markale, gdje nam je ovaj bivši francuski zapovjednik otkrio kako je upravo na tom mjestu za dlaku izbjegao smrt.

 

 

Ravilyjev ponovni dolazak u Sarajevo je također dio književnog projekta. Njegova knjiga, “Les larmes de Sarajevo: désillusions d'un casque bleu”(„Sarajevske suze: razočaranja plave kacige“), zamišljena je kao svjedočanstvo-ne samo o ratu, nego i o ljudima koje je susreo, o krhkim nadama i razočarenjima. Ravily nam kaže kako je njegova knjiga hoomage gradu Sarajevu i onome što ne smije biti zaboravljeno.

 

 

Sarajevo nije samo sjećanje. Ono je dio mene. Ovaj povratak, 32 godine poslije, je način da mu kažem da ga nikada nisam zaboravio, kazao nam je Ravyli.

 

 

 

 

Bili ste u sarajevskom paklu za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, koji ste čin imali i čijem sastavu djelovali?

 

 

Kao mladi kapetan u žandarmeriji, dobrovoljno sam se prijavio za službu u bivšoj Jugoslaviji. Bio sam raspoređen u Sarajevo na šestomjesečnu turu (8. oktobar 1993. – 8. april 1994.) i preuzeo sam zapovjedništvo nad Vojnom policijom (Vod UNMP-a Sarajevo). Tim se sastojao od 6 ukrajinskih časnika, 1 nizozemskog zastavnika iz Kraljevske marokanske žandarmerije, 4 Egipćana (1 oficir i 3 regruta) i 4 podoficira iz Francuske nacionalne žandarmerije. Prva poteškoća bila je upravljanje kozmopolitskim timom, čija većina članova nije znala ništa o kriminalističkim istragama. Samo su Francuz i Nizozemac bili obučeni za ovu vrstu misije.

 

 

U Sarajevu ste ponovno nakon 32 godina, kakve su emocije nakon ponovnog dolaska u glavni grad BiH?

 

 

Nakon 32 godine vratio sam se u Sarajevo. Mnogo emocija, posebno tokom ponovnog susreta s Ensadom i njegovom obitelji. Bolna sjećanja, ali ublažena ponovnim rođenjem Sarajeva. Kozmopolitski grad, koji blista životom iako su ožiljci rata još uvijek vidljivi. Odlučio sam se vratiti u Sarajevo kako bih obilježio službeni prekid ove okrutne opsade od strane snaga bosanskih Srba (1996.-2026.).

 

 

Kao pripadnik EUFOR-a bili ste zarobljeni, kako se to dogodilo?

 

 

Istina, upravo sam u Pločama uzet kao talac zajedno sa svih 86 članova konvoja koji je prevozio pomoć Sarajevu. Trajalo je to 12 dana. Mislite na Pale; doista sam bio tamo 23. novembra 1993., noću, prelazeći crte bojišnice kako bih sa srpskim pukovnikom pregovarao o oslobađanju dvojice francuskih vojnika.

 

 

Napisali ste knjigu na francuskom jeziku i posvetili je Sarajevu, što vas je nagnalo na takav pothvat?

 

 

Trebalo mi je 30 godina da iskopam svoja bolna sjećanja, da odlučim riječima izraziti neizrecivo. Konačno, suočen sa zaboravom ili ravnodušnošću mnogih prema ovoj tragediji, odlučio sam podijeliti svoju priču.

 

 

Znaju li Francuzi danas što se dogodilo u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1992-1995.?

 

 

Ova knjiga je moja terapija. Mora se priznati da mnogi moji sunarodnjaci ne znaju ili su zaboravili što se dogodilo u Bosni i Hercegovini između 1992. i 1995. U ovoj knjizi odajem počast Sarajevu, otpornosti njegovih stanovnika i svojim drugovima koji su služili sa mnom u Vojnoj policiji. Međutim, ne činim ustupke UN-ovom stroju. Pravim jasnu razliku između “ove stvari”, kako ju je general de Gaulle nazvao, i mirovnih snaga zaglavljenih na terenu. Većina njih su mladi ljudi u dvadesetima koji su odlučili ponuditi svoju pomoć.

 

 

Kakav je vaš stav o ulozi EUFOR-a u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, posebno kada se govori o genocidu u zaštićenoj zoni Srebrenice i Žepe i opsadi Sarajeva?

 

 

 UNPROFOR (1992.-1995.) u bivšoj Jugoslaviji ima mješoviti dosje, oscilirajući između humanitarnog uspjeha i vojne nemoći. Omogućio je dostavu pomoći i osiguranje infrastrukture (zračna luka Sarajevo, elektrana Kakanj itd.) te pružio medicinsku pomoć (zgrada PTT-a), spasivši mnoge civilne živote. Međutim, njegov ograničeni mandat nije uspio spriječiti velike zločine, posebno genocid u Srebrenici, što ilustrira ograničenja mirovnih operacija bez predanosti nametanju mira. Neuspjeh u zaštiti “sigurnih zona” (Srebrenica, Sarajevo, Tuzla, Žepa, Goražde, Bihać) bio je očigledan, a kulminirao je genocidom u Srebrenici u julu 1995. UNPROFOR je često bio meta napada, njegovi vojnici ponekad su uzimani za taoce, sa strogim mirovnim mandatom koji nije bio prikladan za aktivnu ratnu situaciju. Što se tiče brutalne opsade Sarajeva, UNPROFOR je odigrao ključnu, ali dvosmislenu ulogu, usredotočujući se na humanitarnu pomoć i osiguranje zračne luke, a ne na izravnu vojnu intervenciju. Francuske trupe bile su spremne upotrijebiti silu kako bi ublažile opsadu Sarajeva, ali ih je u tome spriječilo političko oklijevanje UN-a. Moje misli su sa 100 francuskih vojnika koji su poginuli u raznim operacijama u bivšoj Jugoslaviji, svim ranjenima i onima koji pate od posttraumatskog stresnog poremećaja. Naravno, nisam zaboravio ni ostale kontingente.

 

 

 

 

Poklonili ste se žrtvama masakra na Markalama i ubijenima na Vrbanja mostu u Sarajevu. Kazali ste da ste bili u vozilu svega nekoliko metara udaljeni od pijace Markale kada se dogodio masakr. Jesu li još uvijek svježa sjećanja na taj događaj?

 

 

To je za mene bio vrlo emotivan trenutak. Odao sam počast žrtvama masakra na Markalama. Također sam odao počast žrtvama masakra na mostu Vrbanja, i civilima (2) i francuskim vojnicima (2 mrtva i 17 ranjenih tokom ponovnog zauzimanja mosta od srpskih snaga). Bio sam na Markalama i mogao sam i sam biti jedna od žrtava, samo pet minuta kasnije. Vraćao sam se iz središnje policijske stanice, nakon razmjene informacija. Kad sam otišao na mjesto događaja pružiti pomoć, bio je to neopisiv prizor. U mojoj obuci za žandara, uče me potisnuti bilo kakve emocije tokom intervencija. Ali tamo je to bilo nemoguće. Držao sam za ruku ženu koja je umirala pred mojim očima, ne mogavši ​​je spasiti.

 

 

Tri prijatelja koje sam upoznao tokom svojih patrola bila su tamo. Ta sjećanja su još uvijek živa. U tom trenutku mi je sinula misao: kako psihijatar u bolnici Koševo može imati tako izopačen um da naređuje takve monstruoznosti? Očito se u ovom kontekstu obje strane odnose jedna na drugu.

 

 

 

 

Za kraj, Patrick Ravily nam je kazao kako planira i odlazak u Srebrenici, te kako će nakon povratka u Francusku baciti EUFOR-ovu plavu beretku zauvijek.

 

(SB)

EKSKLUZIVNO / ZAPOVJEDNIK EUFOR-a NAKON 32 GODINE PONOVNO U SARAJEVU: Bio sam na Markalama u vrijeme masakra i talac u ratu, kada se vratim kući – bacit ću plavu beretku…